Marko Ljubić: Prljave igre nad Hrvatskom

Ako netko hoće i želi uspješno prodati zabludu, umjesto realnih ciljeva i mogućih ostvarenja nastojat će promovirati optimalne i u tom trenutku teško ostvarive ciljeve i tako pred suparnika postaviti nerješive enigme na temelju kojih ga može gotovo neobranjivo udarati, računajući na javne želje i emocije protiv razuma i odgovornosti. Hrvatski narod bi trebao biti iskustveno educiran o toj povijesnoj i životnoj lekciji, kojom ga gotovo svakodnevno pritišću ljudi i organizacije sa suparničkih i neprijateljskih pozicija.

Temeljni model manipulacije je umjesto razuma i realnosti, nametnuti strast, emocije i utopiju, a svoju manipulativnu poziciju osigurati teško osporivim stavovima apstraktne naravi. Naime, samo se konkretne stvari mogu mjeriti, egzaktno vrednovati, braniti ili osporavati s utemeljenih i racionalnih pozicija, dok je osporavanje apstrakcije isključivo stvar spekulativnosti. Postoji li kritična masa svijesti za prepoznavanje prevara i lažnih proročanstava i proroka u hrvatskoj nacionalnoj memoriji? U velikoj većini da. Postoji.

No, na nezanemarivo bitnim rubovima te sveukupne nacionalne matice traje stalna bitka između manipulatora i kreatora pokretačkog, uvijek skriveno-interesnog privida protiv zagovornika realne kreativnosti i stvarnog razvoja. Navest ću nekoliko klasičnih primjera manipulacije i koraka po kojima se prepoznaje manipulativna namjera na više razina te stalne borbe za ostvarivanje društvenih interesa.

Povod za ovaj tekst je današnje zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, gdje golema većina okupljenih hrvatskih organizacija u BiH pokušava pronaći općenacionalni odgovor na političku krizu. Pa pođimo od toga.
Svakom politološkom brucošu i svakom razumnom čovjeku je jasno da, tragom praiskonskih odnosa u obitelji i baštinjenju i upravljanju obiteljskom imovinom, nema ničega zdravog, dobrog, partnerskog i zajednički uspješnog za sve sudionike bilo kojega procesa, ako se prije ulaska u taj proces ne znaju točno interesi, imovina, pravila i uvjeti pod kojima sudionici ulaze u bilo što zajedničko.

BiH je, ili zajednička državna tvorevina povijesnih baštinika i realnih činjenica toga međunarodno potvrđenog prostora u današnjim granicama, ili poligon za procese sukoba i ostvarivanja nadmoći jednoga sudionika, baštinika nad drugim, pri čemu povijest pokazuje da ostvarena nadmoć nikada neće prestati do eliminacije jednog i ostvarene supremacije drugoga sudionika.

To je praiskonsko pravilo koje nije nastalo danas, ili jučer, u BiH, nisu ga izmislili ni Srbi, ni Bošnjaci – muslimani, ni Hrvati, a nisu ga izmislili ni Amerikanci, Rusi, Kinezi, Nijemci, nisu ni Rimljani, čak ni Perzijanci. Od kad je Boga i svijeta tako je. Društvene odnose na najširoj razini zato je Bog na Sinaju svojim zakonikom na kamenim pločama predao Mojsiju da se njegov Izrael, a i čovječanstvo ima ravnati po njemu, jer bi bez minimuma opće prihvatljivih pravila ljudi bili čopor.

Na toj provjerenoj tradiciji uspostavljeni su ugovori između naroda u BiH, nakon što jedni druge nisu iz različitih razloga uspjeli pokoriti ili istrijebiti ratom. Nakon tih ugovora, dakle Washingtonskog, potom Daytonsko-pariškog uspostavljena su pravila po kojima se ima djelovati u BiH. To su okviri bez kojih nikakva zajednička država ne može funkcionirati, a kad ne može funkcionirati, dakle ne postoji.

Ta pravila su potpisima zajamčile najvažnije sile svijeta, kao i zainteresirani narodi u BiH. Jesu li ta pravila bila samo izraz stanja u tom trenutku na području BiH i jesu li bila izraz praiskonskog judaističkog, rimskog i kršćanskog naslijeđa Europe? Nisu.

Tri naroda i dva entiteta (entiteti su republike, dakle nacionalne teritorijalne države) nisu neupitno, ni najbolje rješenje za uređenje državne zajednice tri suverena naroda. Dakle, apstrahirajući iz današnje perspektive ta sporazumna pravila, jasno je da je hrvatski narod prihvatio najveći rizik. No, tu se vraćamo na pitanje – jesu li Republika Hrvatska i Herceg Bosna tada, u tom trenutku, pristajale na sporazume isključivo vođena realnim stanjem u BiH? Nisu.

U presudnom smislu, raspad bivše Jugoslavije, bio je određen pokušajem trajnog rješenja odnosa između Srba i Hrvata, pri čemu su ostali narodi nužno bili u drugom redu nove međunarodne konfiguracije. Rata u BiH ne bi bilo da je Srbija uspjela pokoriti Hrvatsku agresijom i da Republika Hrvatska nije postala priznanjem međunarodni subjekt. Priznanje Republike Hrvatske, iako s okupiranom trećinom teritorija, srpske ratne ciljeve u funkciji novih pregovaračkih pozicija prelilo je u BiH.

Tadašnje muslimansko vodstvo u BiH ne bi ni glas podiglo, a kamo li oružje, da je Hrvatska, kako se očekivalo pokorena 1991. godine.

Tražili bi, kao što su i pokušavali, model koegzistencije s Miloševićem, ali, ne na kasnijoj bošnjačkoj, nego na tadašnjoj muslimanskoj platformi Alije Izetbegovića, koji je pod muslimanskom platformom mogao računati na kosovske Albance, sandžačke Muslimane i BiH Muslimane te tako postati relevantan politički partner u Miloševićevoj Jugoslaviji bez Slovenije, s pokorenom ili invalidnom Hrvatskom. Ni Milošević, ni svjetske sile to ne bi mogli ignorirati, izuzev dopustiti neviđeno krvoproliće bez kontroliranog ishoda, sa, bez ikakve sumnje integriranim ratom svjetova.

U takvim okolnostima i s okupiranim Podunavljem, nakon muslimansko-hrvatskog rata, Tuđman je potpisao sporazum s Muslimanima, a kasnije, nakon Oluje s teško uzdrmanim Srbima. Danas, iz današnje perspektive, jasno je kao dan da je Tuđman znao da mu nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, te nakon Oluje, usprkos zajedničkim hrvatsko-muslimanskim operacijama, realni i taktički problem nisu Srbi, iako jesu problem, nego koncepcija Alije Izetbegovića koji se usprkos ratu sa Srbima, ni blizu nije pokušao odreći strateškog saveza sa Svetosavljem na jugoistoku Europe, gdje su muslimanski, novoformirani bošnjački interesi istodobno integrirali islamističku i svetosavsku koncepciju preuzimanja pozicije ključnog srpskog strateškog partnera od Hrvata. Zato je trebalo isključiti Hrvate iz toga pospremanja, a početak je morao biti Federacija BiH.

Zato je bilo moguće, nakon, od samoga osamostaljenja Hrvatske pripremanog unutar hrvatskoga osporavanja ukupne hrvatske državnosti (sjetite se poplave tzv. građanskih i političkih inicijativa s pozivima na antifašizam nakon priznanja Republike Hrvatske, infiltracije međunarodnih parapolitičkih, tzv. soroševskih organizacija i protagonista mirovnih inicijativa čiji su akteri kao Željka Markić danas alfa i omege lažnog nacionalnog i kršćanskog suverenizma) da se u Hrvatskoj razvija koncept osporavanja ciljeva državne suverenosti hrvatskog naroda u cjelini.

Kad je već uspostavljena samostalna Republika Hrvatska, trebalo ju je pod svaku cijenu oslabiti da prestane biti ozbiljan faktor u kreiranju međunarodnog poretka na području jugoistoka Europe. Zato se u nizu događaja dogodila promuslimanska, navodna starčevićanska i pravaška kampanja protiv Tuđmana, zato se dogodio Manolić-Mesić udar, zato se događala bitka za Zagreb, za Dinamo, zato se izmišljalo na inače rigidnog Hercegovca Vukojevića, zato se kreirala kampanja protiv pretvorbe, Kutle, Gucića i zato je Vesna Pusić, a kasnije predsjednik Mesić, pa Josipović, govorila o agresiji Hrvatske na BiH, iako je svaka budala znala da je upravo Republika Hrvatska i hrvatski narod u cjelini spasila u ukupnom međunarodnom okviru bilo kakvu mogućnost postojanja BiH.

To, baš to spašavanje šanse da postoji bilo kakva BiH, bio je strateški hrvatski interes. Zašto?
Nije se tu Tuđman kako neki danas, dobronamjerno i budalasto istovremeno, pokušavaju obrazložiti i zapomagati pred islamističkom bošnjačkom agresijom na hrvatski narod u cjelini, a ne kako naivčine misle u Federaciji BiH ( jer s bošnjačkim ovladavanjem Federacijom je strateški neodrživ prostor od Prevlake do Zadra zbog demografskih trendova globalne, a ne samo hrvatske realnosti) rukovodio spašavanjem Bošnjaka muslimana od srpske agresije, niti je isključivo zbog američkog pritiska zaustavio operacije ulaska u Banja Luku, već zbog prevencije događaja kojima danas svjedočimo i zbog saznanja da Hrvati i Srbi moraju ostati partneri i suparnici u uređivanju konfiguracije na jugoistoku Europe.

Takva Tuđmanova politika je samo djelomično bila uvjetovana još uvijek okupiranim Podunavljem, a puno više strateškim saznanjem da konačno Hrvati moraju umjesto strateških neprijatelja, upravo Srbe imati za štit od muslimanskih ambicija. Tu, u toj strateškoj igri, Hrvati postaju kreatori geostrateške vizije umjesto instrumenata tzv. predziđa kršćanstva koje je hrvatski narod tijekom tristo godina koštalo tri četvrtine nacionalnog prostora i isto toliko stanovništva. Hrvatskim vojnim pobjedama u Hrvatskoj, zatim u BiH s obustavljanjem operacija figurativno pred Banja Lukom, Tuđman je ostvario potrebno savezništvo s Amerikom, ostavio otvorena vrata Rusiji ne pouzdajući se samo u Ameriku i zadržao Bošnjake muslimane u strateškoj čekaonici.

Ipak, nije mogao predvidjeti, niti je imao snage za to, da će u unutarhrvatskom odnosu snaga, upravo istureni srpski lobisti i međunarodni kreatori, koji su pokrenuli val islamističke destrukcije Europe, zbog bojazni od hrvatske supremacije nad Beogradom, pogotovo nakon amputacije Kosova koristeći upravo tzv. pravašku, nacionalističku i lažnu suverenističku agendu umjesto dotadašnje i kompromitirane jugoslavenske, poduprijeti bošnjačko-muslimansku agresiju na Hrvate, kojoj je konačni cilj umjesto strateškog partnerstva i suparništva Zagreba i Beograda, u prvi plan preko BiH uvesti Bošnjake na mjesto Hrvata. Ljudi lako zanemare činjenicu da je prvorazredno važno biti faktor za stolom, a ne pod stolom.

Povijesni razvoj događaja određuje tko će i kada biti za stolom i biti subjekt prvog reda, a tko neće. Srbi su i pored poraza u srazu s Hrvatskom potrebni baš svim svjetskim silama kao subjekt, a Hrvati su danas potrebniji kao subjekt Rusima i Francuzima na zapadu, a pozicija u EU i NATO savezu, koju smo skupo platili, omogućuje nam da ostanemo za stolom, što Bošnjaci muslimani nastoje osporiti. Strateški je hrvatski interes upravo to što su danas Srbi umjesto nas postali predziđe kršćanstva, a upravo tu poziciju bolje od ikoga nakon Tuđmana razumiju Čović i Plenković, te Plenkovićev ministar Grlić Radman.

Pitat ćete se, kako to, pa zar nije predsjednik Republike Milanović u ovom trenutku eksplicitniji kad je hrvatski status u BiH te odnos prema Republici Srpskoj i Dodiku u pitanju, nego Plenković i Grlić Radman? Zar nije Grmoja i njihov satelit Raguž u Mostaru eksplicitniji sa zahtjevima za hrvatskom republikom od Čovića, Plenkovića i Radmana? Tu se vraćamo na područje manipulacije, prevare i postavljanja neodrživih ciljeva i nemjerljivih kriterija.

Upravljačko umijeće se određuje tajmingom, razumijevanjem okolnosti i pravilnom procjenom snaga i mogućnosti.
Mjeri se samo uspjeh i neuspjeh, jedino uspjeh i neuspjeh ostavljaju posljedice. Nema nikoga relevantnog tko istinski želi ostvariti puni hrvatski nacionalni interes, tko ne bi odmah potpisao da je nužno Srbiju zaustaviti na Drini, te da u BiH prema praiskonskom naslijeđu i neupitnim saznanjima i dostignućima teorije države, ako već postoje tri naroda, moraju postojati tri države, te da je to jedini put da se formira funkcionalna zajednička država s granicom na Drini.
Zanimljivo je da baš Srbi nemaju ništa protiv toga, a imaju Bošnjaci muslimani i svi, baš svi srpski i muslimanski agenti i lobisti u Hrvatskoj. Kako to?

Srbija zna da nema izbora za kakav takav opstanak, da mora postati predziđe kršćanstva, jer je Beograd strateška točka u konfiguraciji islamsko-pravoslavnih interesa na jugoistoku Europe. Od toga nikako ne može pobjeći, pogotovo nakon što nije Tadić-Josipovićevom operacijom uspjela spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Kad već nije to uspjelo, na sve moguće načine se pokušava osporiti cementiranje integracije Hrvatske Schengenom prije svega udarima iz same Hrvatske, ali i izvanjskim delegiranim utjecajima putem članica EU, a u tom pogledu kompromitirati hrvatski položaj zahtjevima koji se mogu poistovjetiti s već kriminaliziranim srpskim položajem u BiH (kriminaliziranim, ali bez ikakve namjere eutanazije Republike Srpske).

To je u moralnom, praiskonskom i svakom drugom pogledu potpuno opravdan zahtjev za formiranjem Hrvatske Republike u BiH, na koga se otvoreno i skriveno potiče Hrvate nakon 2000. godine prvenstveno muslimanskom agresijom kojoj su baš zapadni protektori u BiH davali zakonske okvire i poticali ju svim sredstvima, uz otvorenu potporu srpsko-bošnjačkih lobista u Hrvatskoj, od Stipe Mesića, preko Josipovića do gotovo kompletne ljevice i Milanovićeve vlade s Vesnom Pusić na mjestu ministrice vanjskih poslova.

Na tu podmuklu navlakušu nije nasjeo Sanader, niti njegov ministar vanjskih poslova Jandroković, kome su kreatori toga podmuklog plana Amerikanci – to nudili, a on odbijao, da bi kasnije upravo to njegovo odbijanje nakon Wikileaks provale bilo korišteno za njegovu političku kompromitaciju, koju i danas koriste MOST i Grmoja s Ragužem u BiH za kompromitaciju Plenkovićeve politike i Dragana Čovića u Mostaru, u funkciji teške kompromitacije hrvatskog nacionalnog interesa. Jer, zamislite, oni se, Grmoja, MOST i Raguž, a uz njih ovaj put i Milanović, zalažu za Hrvatsku Republiku, dok Plenković, Grlić Radman i Čović to ne spominju i neće. Zaključak se sam po sebi nameće.
Zar nije izdajnik, kukavica i antihrvatski briselski potrčko onaj tko ne želi hrvatsku republiku i tako iskazivanje suverenističkih težnji naroda? Nema se tu što drugo zaključiti nego da jest, je l’ tako?

A što ako nije trenutno moguće u konstelaciji međunarodnih interesa u kojima se kriza u BiH nalazi organski uvezana i u paketu ukupnih rješenja velikih sila, ostvariti taj cilj? Tko će i za koga izginuti ili ostati bez prilike ostvariti svoj,

realno pripadajući interes?
Formiranje Hrvatske Republike u BiH je izvan svake sumnje ključ trajnog rješenja hrvatskog statusa u BiH, ali i same BiH kao cjeline. No, je li trenutno pretežiti interes velikih sila trajan mir i red u BiH, ili nije.

To Grmoju, MOST, tzv. dodrinaše okupljene oko DP-a i Hasanbegovića, koji nastupaju s naizgled suprotnih pozicija, a posljedično potpuno istih, ne zanima. U nevrijeme i bez osigurane izvjesne potpore za formiranje Hrvatske Republike, s izvjesnim međunarodnim uspjehom, posve je jednako pogubno za ranjeni hrvatski narod kao i zahtjevi za rušenjem Republike Srpske.

U građenje i rušenje odgovorne politike idu kad znaju da mogu uspjeti, a želje i prava na to ne utječu.
Zašto onda imamo ovakve Milanović-MOST-ove, ali i ljevičarske, čak i dokazano velikosrpske i projugoslavenske političke inicijative u Hrvatskoj koje, s jedne strane lažno zagovaraju zgražanje nad Dodikom, iako u pričuvi imaju radikalnije aktere od njega ili aktere za novi regionalni savez, zbog čega se na sve načine pokušava kompromitirati hrvatsko cementiranje u zapadnu sferu, a s druge strane, s potpuno istih interesnih pozicija potiču prirodne, a u ovom trenutku upitne zahtjeve koji bi u realnim okolnostima trenutno završili neuspjehom i gubitkom inicijative koja bi te ciljeve sutra osigurala.

Zato što svjesno rade za neprijateljske interese, izvan svake sumnje, a s lakoćom poželjne ciljeve prodaju dobrim i naivnim ljudima, uz snažno huškanje budala.

Da rezimiramo model manipulacije na ovome primjeru, primjeru hrvatske politike u BiH i prema BiH.
Ponudiš optimalan cilj, znaš da ga se trenutno u punini ne može ostvariti ili te nije briga, vlast ne može sve reći, niti izlaziti s internim stanjem za savezničkim stolom, a svaki uspjeh ispod tako prometnutog cilja je po definiciji neuspjeh, otprilike kao što današnjim antifama, neokomunistima ili velikosrpskim promotorima nikako Stepinac ne može biti prihvatljiv, jer se ističe da je uvijek mogao više, pa se špekulira zašto nije postigao to njihovo više.
Takvom manipulativnom konceptu nema kraja, a uvijek je u prednosti manipulator. Jer, ne mora ništa dokazivati.

Zato je danas pokušaj koordiniranog kriminaliziranja Čovića s jedne strane, te Plenkovića i Grlić Radmana s druge strane, naizgled udar s različitih pozicija, onih Milanović-Mostovih i onih Hasanbegović domoljubno – pokretaških ili tzv. pravaških zapravo proizvod potpuno istih interesnih centara delegiranih na različite aktere i profile.

Manipulacija dominira Hrvatskom i, na žalost, to je naslijeđe neprovedene stvarne tranzicije, naslijeđe sustava financijsko-oligarhijske i medijske neravnoteže, koja je radi održanja pozicija ciljano proizvela naizgled radikalne polove i na ljevici, i na desnici, promovirajući mediokritete i statusne ovisnike bez vrijednosti, koji će za svoj status uraditi sve.

Takva manipulativna neravnoteža omogućuje nakon što se razotkrije Grbina i Bauka, da se sutra u medijima uz njih na naslovnici pojavi neupitno časni Davor Filipović, čime se kao nekada iz Haaga, stavljajući Karadžića, Mladića i Gotovinu rame uz rame, s jedne strane relativizira nedjelo i zločin, s druge strane kontekstualno osuđuje pravednika i od vrline pokušava učiniti slabost.

Ista je stvar i s navodno dobronamjernim zagovaranjima da se ” uklone” Dodik, Izetbegović i Čović, pa će se sve riješiti, pri čemu je zanimljivo da je to isključivo hrvatski fenomen, dok bošnjačkim i srpskim medijima takva ekvivalentnost ne pada na pamet. Manipulativna narav takvog pristupa je u zanemarivanju i ignoriranju stvarnih i zloćudnih uzroka krize, koji nemaju veze s bilo kojim pojedincem, a još opasnija manipulativna narav je u tome što se te ljude nikako ne može po njihovim pozicijama dovesti u sličnu ili istu ravan.

Ne može se zalagati za mir vičući na dvojicu u sukobu da prestanu, ako jedan od sukobljenih ima pištolj a drugi gole ruke. Teško se u toj konzistenciji neravnoteže i sustavnih slabosti u zemlji u kojoj nikada nije provedena tranzicija, niti postoji politički kritični minimum organizirane snage danas za to, oteti osjećaju i slutnji da je današnji udar na inače lošeg ministra Horvata i suradnike, samo nastavak te goleme manipulacije i podzemnih udara na Plenkovića, s istih pozicija s kojih se Hrvatska sputava još od devedesetih godina prošlog stoljeća, s referentnim Manolić-Mesić udarom.
Pogotovo zato što je kadrovski put upravo Horvata moguće dovesti personalno do te referentne točke, iz koje se naizgled različitim pravcima formiralo gotovo sve na današnjim tzv. desnim pozicijama a sinkronizirano s njima i na tzv. lijevim, kad je u pitanju BiH, ali i globalni procesi od kojih Hrvatska uveliko ovisi.

Vjerovati je da u hrvatskom narodu postoji dovoljno i razuma, i opreza shvatiti svu podmuklost ovakvih i tisuća sličnih, u pravilu koordiniranih pokušaja.

Valja se zamisliti i pitati se, kako je moguće da Dejan Jović, Senada Šelo Šabić, Zlatko Hasanbegović, Igor Peternel, neojugoslavenska i protujugoslavenska struktura zagovaraju u dlaku isto rješenje u BiH, kako je moguće da i ljevičari i desničari kao referentnu točku zla uzimaju Srebrenicu, dok u Hrvatskoj imaju dijametralno suprotne stavove o srpskom genocidnom rukopisu, kako je moguće da se tzv. desna izborna inicijativa “Narod odlučuje” u dlaku poklapa s današnjom SDP-ovom inicijativom i kako je moguće da je Alija Izetbegović pokrenuo Armiju BiH na hrvatske prostore, a nije bilo Dragana Čovića koji bi bio smetnja dobrim muslimansko-hrvatskim odnosima.

Kako je moguće da se ta vojna inicijativa nastavi političkom agresijom do danas usprkos svim hrvatskim liderima i politikama, a da danas, kad se ta agresija nastoji zaustaviti ne valjaju hrvatskoj tzv. desnici upravo ljudi koji ju pokušavaju zaustaviti, kako je moguće da se Plenkovića optužuje za kontrolu pravosuđa, a upravo iz tog pravosuđa se u svakom presudnom trenutku izvlače kao slučajno kosturi iz ormara stari godinama i to s ljudima i oko ljudi koje su “tvrdi desničari” doveli u vrh državne vlasti?

Kako su se i kada su se u vrhu politike pojavili Horvat, Ćorić, Rimac, odakle je i tko doveo Aladrovića, u kakvim je odnosima s bivšim janafovcem Kovačevićem, odakle takva nekontrolirana moć Kovačeviću, otkud Milanović u njegovom brlogu, kad je nastao i tko je legalizirao projekt vjetroelektrana, zašto im je milijardama kuna pogodovala Milanovićeva tehnička vlada, kad se pojavio GAZPROM u Hrvatskoj i kako je nastao moćni PPD s Pevec filijalom, kad je i kako nastao MOST i promoviran Petrov, ima li ikakve veze medijsko-politički projekt DP s tim energetskim biznisima, kako to da je MOST-ov ministar Orepić vodio rat protiv “ilegalnih” Hercegovaca godinama, a kadrovski ga je jamčio po javnom priznanju Petrov, a danas MOST postaje najradikalniji zagovornik “našeg naroda” u BiH, kako je i gdje nastao ideolog današnje “desnice” Hasanbegović?

To je samo dio pitanja o kojima treba razmisliti, zapravo, samo se prisjetiti ljudi i kronologije događaja, svakom s pristojnim kognitivnim sposobnostima će biti sve, ili većina stvari, jasno.

Marko Ljubić/Foto: