Kad ti u politici ponestane argumenata, ideja, kad nemaš baš nikakvog sadržaja, a ambicije se svode na vegetiranje uz nešto malo privida nekakve borbe za javnost, pri čemu sve to potkrijepljuje bogovska plaćurina koju ne treba pravdati ostvarenim društvenim ciljem ili rezultatom, onda je uvijek najlakše zagrabiti posudom u bunar zvani narod.
PIŠE: Marko Ljubić
Jer dno bunara se ne vidi, a jeka je sve zvučnija što je bunar prazniji.
Škoro, koji je u politiku ušao kao svojevrsni proizvod naroda, iz oblasti gdje to u većini jest bio i iz modela jednosmjernog komuniciranja s dijelom naroda s pozornica postižući trenutnu i trajniju identifikaciju stihovima i glazbom, očito nije shvatio da ta vrsta identifikacije i narodnog “predstavljanja” nema gotovo ništa zajedničko s ovim čime se danas bavi.
Jedna je stvar trenutno uživati, sasvim druga odlučivati o životu drugih, što u njegovoj politici već poprima obilježja cirkusa.
To je jako opasno jer, ne samo da njega s realnih visina srozava na totalnu banalizalnost, a narodu kome je do jučer pjevao i zabavljao ga nudi privid besmislene i opasne crno-bijele lakoće u zauzimanju stavova, i daje potpuno pogrešnim nastavljanjem koncertne identifikacije na sasvim drugačijem području komunikacije vrlo opasnu iluziju.
Druga dimenzija koju je Škoro unio u politiku je do sada neviđena lakoća korištenja površnosti i neznanja, što ne samo kompromitira njega zbog zvanja mu doktora znanosti, nego i njemu, i cijeloj skupini oko njega nameće predznak političara koje ni najmanje ne interesira bilo što ozbiljno i kvalitetno uraditi. Njihove javne proklamacije u vrlo kratkom vremenu su postale predmet zgražanja među ozbiljnim i donekle učenim ljudima, a ambicije tumačenja i izmišljanja čak i politoloških definicija nadilaze sve što smo do sada mogli vidjeti i čuti u politici, ali i aktivizmu, usprkos tome što je javna scena u Hrvatskoj godinama izvorište najbizarnijih ideja, stavova i poruka. Naravno, i protagonista.
Nastojeći se zakačiti za ponovo oživljenu storiju o “ukradenom referendumu” inicijative Narod odlučuje, Škoro kaže:
“U svom političkom djelovanju naglašavam potrebu implementacije onog dijela Ustava koji pretpostavlja da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i želimo pokazati da narod ima svoje predstavnike u Hrvatskom saboru”.
Ako ovoj netočnosti i nebulozi, koja polazi od totalnog neznanja o načinu institucionalizacije kategorije narod u politički poredak, dodamo teoriju Karoline Vidović Krišto da u Hrvatskoj, a valjda i inače, nema nacionalnih manjina, jer su svi državljani po nacionalnosti Hrvati, a koju je Škorin pokret prihvatio kao svoj doktrinarni model djelovanja, ako nakon novog “argumenta” skupine oko Željke Markić da je nužno novo prebrojavanje potpisa referendumske inicijative Narod odlučuje, jer DORH istražuje zbog nekih sasvim drugih razloga nekakvu Terezu i Kuščevića pa to ukazuje na njihovu pokvarenost, što je Škoro odmah prihvatio kao neupitan argument i razlog potpore pridruživanja zahtjevu, nije vrijeme zastati i razmisliti o razini političkog promišljanja i profilu te političke ekipe, ja ne znam kad je i hoće li ikad biti.
Pozivajući se na članak prvi u normativnom dijelu Ustava, Škoro ni ne pomišlja da za stvarnu efektivu toga članka, moraju postojati modeli i odredbe institucionalizacije narodnog suvereniteta. Da bi to postigao svojim političkim djelovanjem, ili kritikom vlasti, mora znati točno kako to ostvariti, odnosno što ne valja u normama, što mjenjati i kako točno to što zagovara normirati. Nije dovoljno govoriti da je narod jedini suveren, a tragikomično je to govoriti kad nije i kad nemaš ideju kako institucionalizirati narodnu volju za razliku od politika koje optužuješ da to ne žele. U tom slučaju se politika banalizira na razinu osporavanja drugima prava na zastupanje naroda i ničim utemeljeno prisvajanje sebi toga prava. Politika se svodi na to tko jače viče.
Podupirući inicijativu Narod odlučuje, Škoro pokazuje da nema blage veze o institucionalizaciji narodne suverenosti, koju ta inicijativa svojim sadržajem uništava. Primjetno je usput, da, iako su tijekom Škorine predsjedničke kampanje javno preuzeli stvarno političko autorstvo inicijative Narod odlučuje, Mostovci s vremenskim odmakom sve više šute o tome ostavljajući tu inicijativu Željki Markić i Miroslavu Škori, usprkos tome što je prvi frontmen te inicijative Zvonimir Troskot saborski zastupnik MOST-a.
Teorija da su Srbi, Romi, Bošnjaci i ostali u Hrvatskoj po nacionalnosti Hrvati, pa je nemoguće i nepotrebno da se imaju smatrati nacionalnim manjinama doslovno je, uz čitav niz katastrofalnih pravaca koje otvara i zaziva, uz to što je potpuno neznanstvena i odiše totalnom neukošću, ubijanje jednim metkom svih Hrvata izvan Hrvatske.
Jer ako je državljanstvo sinonim nacionalnosti, onda nema Hrvata izvan Hrvatske, a čak i kad imaju dvojna državljanstva, po nacionalnosti bi, a radi istoznačnoga interesa drugih država u kojima žive i rade, bili isključivi pripadnici tamošnjih nacija. Toga se ni Kardelj nije dosjetio, a po tom principu hrvatski narod nikada ne bi imao mogućnost, a ni potrebu izići iz Jugoslavije.
Činjenica da je u čitavom nizu današnjih država državljanstvo ekvivalent pojmu nacionalnost, u ovom slučaju je potpuno neznalački doslovno preuzeta i neprirodno primijenjena na Hrvatsku. To proizilazi iz neznanja i nerazumjevanja nastanka nacija, gdje je američka, kanadska ili australska nacija nastajala na ustavnim formama od stotina pripadnika povijesno različitih naroda, dok su europske nacije nastale na razvoju državnosti i državne integracije većinskih etničkih skupina. Sličnu formu primjenjuju i islamske države s šerijatskim pravnim poretkom, jer islam ne priznaje etničku nacionalnost ili ju dopušta kao korak na putu stvaranja jedinstvene islamske nacije.
Primjenjivati anglo-američki model nacije na Hrvatsku, nije samo neznanje, nego i siguran pravac uništenja hrvatskog naroda i samim time nacije, jer u perspektivi otvara prostor potpune etničke promjene hrvatske nacije i nevjerojatnoj izloženosti demografskim i migracijskim procesima.
Pravac koji se otvara tezom da su svi hrvatski državljani po nacionalnosti Hrvati potpuno strateški uništava etničku većinsku komponentu hrvatske nacije i stečevinu povijesnosti hrvatskog naroda, jer migracijske, demografske i ine prilike u budućnosti u tom slučaju mogu dovesti do posve prirodne situacije da Hrvatska ima 10 milijuna službenih Hrvata od kojih nitko ne bi bio hrvatskog etničkog podrijetla. Bi li to tada bila Hrvatska, pitanje je koje bi se moralo postaviti tim teoretičarima i političarima?
Uz to pitanje i sve druge strahote neukosti i neproporcionalne goleme ambicioznosti, lako je dokazati posve logičnom konzistentnošću da takav razvoj državne konstitucije priželjkuje doslovno svaki neprijatelj s imperijalnim ambicijama prema Hrvatskoj, a posebmo oni zbog kojih se deklarativno i izmislila ta nebulozna teorija – Srbi, Pupovac, Vučić.
Ta “teorija” je jako bliska stvarnim političkim posljedicama koje bi donijela promjena izbornog sustava zapisana u referendumskim pitanjima inicijative Narod odlučuje, koju je stručno potpisao prof. Podolnjak.
Ne znam jesu li Kuščević, neka Tereza i Plenkovićeva vlada varali ili nisu, jer nemam ni jedan razlog vjerovati više Željki Markić nego njima, i obratno. Znam, a o tome sam pisao odmah nakon najave i objave obje inicijative, i one protiv Istanbulske, i one Narod odlučuje, da se iza tih inicijativa i pogotovo u sadržaju Narod odlučuje krije puno suspektnosti i prije svega pokušaja prisvajanja realnog narodnog nezadovoljstva od strane opskurnih političkih skupina isključivo za njihove stranačke interese. To je uradio Ilčić i isplatilo mu se, bez obzira što je zaklao vola za šniclu, jer je dograbio pola mandata u EU parlamentu, a Zekanović je imao potrebnu robnu marku za uvaljivanje preko nekoliko stranaka u Sabor.
To se isplatilo i Ruži Tomašić, jer je uvalila dvojicu svojih u Sabor, a isplatilo se i DPMŠ jer se iz toga kruga, uz pomoć i poguranac Željke Markić, preko MOST-a i DP MŠ uvalilo u politiku nekoliko ljudi.
Znam također da je inicijativa Narod odlučuje, uz to što je sadržajno uz postojeću ustavnu nacionalnu federalizaciju Hrvatske, nudila i regionalnu federalizaciju države, da je potpuno ignorirala politička prava Hrvata izvan Hrvatske i pod firmom smanjivanja ovlasti zastupnika nacionalnih manjina, ne dovodeći njihovo krajnje štetno ustavno postojanje u pitanje, nudila svojevrsni ustavni kaos uvođenjem različite definicije saborskog zastupanja u ionako kaotičan ustavni poredak, a cinizam te inicijative se skrivao u namjeri da se trajno onemogući ozakonjivanje konvencija kao što je Istanbulska, pa se takva namjera delegira Podolnjaku, zastupniku Istanbulske.
Znam također da je posve otvoreno i javno inicijativa Narod odlučuje išla đonom na inicijativu protiv Istanbulske, a dokaz tome je uz sva svjedočenja i pismo Željke Markić u ime udruge U ime obitelji, kojim se poziva hrvatski narod protiv inicijative Ladislava Ilčića i skupine aktivista oko njegove sestre Kristine Pavlović navodeći neustavnost te inicijative po mišljenju “ustavnih stručnjaka”. Naravno, ti stručnjaci nisu imenovani, a naknadno je postalo jasno da je “stručnjaci” zapravo Robert Podolnjak.
Čitav je niz cinizama, netočnosti i namjerno propagandistički smišljenih laži oko inicijative Narod odlučuje. Počevši od imena inicijative, jer da je inicijativa potvrđena, išla na referendum i bila prihvaćena, narod ne bi baš ništa odlučivao. Pod narodom govorim o hrvatskom narodu a ne o puku ili skupinama ljudi, bez obzira na njihovu brojnost.
Strateški bi, zakonodavno odlučivanje umjesto hrvatskog naroda izborom zastupnika u zakonodavni dom, zamjenili Dalmatinci, Ličani, Dubrovčani, Istrani, Zagorci, Slavonci, te Srbi, Romi, Talijani i ostali, jer bi, koliko se god govorilo o hrvatskom narodu izvorni izborni legitimitet proizilazio iz tih regija i regionalnog interesa pri čemu je u tom smislu posebno pogubna ideje da zastupnici odgovaraju onima koji su ih birali, jer ta, naizgled potpuno prihvatljiva namjera u tim okvirima dobija smisao instrumenta kojim se razbija jedinstvenost hrvatskog naroda i onemogućuje konstituiranje hrvatske nacije sa svim dramatičnim posljedicama.
Ni danas, na temelju aktualnih ustavnih i zakonskih rješenja, a ni u slučaju primjene rješenja inicijative Narod odlučuje, ni jedan saborski zastupnik ne može reći, niti bi mogao reći da je zastupnik – hrvatskog naroda. Nije ni jedan, bez obzira na broj dobivenih glasova osobno ili kao stranka. Jer hrvatski narod se predstavlja isključivo izbornim uporištem, a da bi se zastupnik mogao s punim pravom predstavljati narodnim zastupnikom, o njegovoj kandidaturi je morao odlučivati svaki hrvatski državljanin na potpuno ostvariv i jednak način. A nije mogao upravo zbog ustavno-zakonskih normi, niti bi mogao uz takvu normativu inicijative Narod odlučuje.
Zato je uz sve ovo što sam naveo prilična drskost sebe nazivati zastupnikom naroda, jer, čak i kad bi ignorirali sve ovo što sam naveo, Miroslav Škoro nema pravo na temelju brojčanih pokazatelja sebe i svoju skupinu proglašavsti više narodnim, nego su u tom slučaju narodni zastupnici HDZ-a i SDP-a, koji su dobili kao stranke neusporedivo više glasova na izborima. A on to čisto proizvoljno, potpuno sadržajno i politički neutemeljeno i potpuno suprotno egzaktnim pokazateljima stalno radi.
Najmanji je problem optuživati HDZ i SDP, koga god, da ne predstavljaju narod, jer kako smo i istakli, nemaju izvorišno izborno pravo tako se predstavljati, problem je kad se sebi prisvaja pravo za što daleko manje od njih imaš osnove i utemeljenja. I uz to zagovaraš inicijativu koja dodatno urušava temelje stvarnog zastupanja hrvatskog naroda nazivajući to interesom naroda. Tragikomično!
Zanimljiva je Škorina logička konzistentnost. Traži ponovno prebrojavanje potpisa navodeći kao razlog postupanje DORH-a protiv protagonista ranijeg prebrojavanja, i to je njemu ključna indicija i ozbiljan razlog. A par dana prije toga iznosi informaciju o postupanju DORH-a protiv njega, nazivajući to političkim progonom. Pa, ako je postupanje DORH-a kriterij, onda je valjda taj DORH uzorna institucija, pa se ne može u jednom slučaju postupanje uzimati na jedan način, u drugom na posve suprotan. Ako je zbog toga sumnjiv Kuščević ili ta Tereza, onda je na isti način sumnjiv i Škoro u drugim političkim pitanjima.
Teško je pretpostaviti da se u ovom slučaju radi o pomanjkanju logičke sposobnosti kod Škore, što, kad bi se radilo o tome ne bilo dobro ni referentno za povjerenje ljudi u ukupnu nacionalnu politiku, no ne bi bilo zloćudno kao realna pretpostavka da se u ovome i čitavom nizu navedenih i stotine drugih slučajeva radi o sindromu totalne nezainteresiranosti za ozbiljne nacionalne probleme.
Niz nevjerojatnih egzibicija, nedosljednosti koje graniče s klasičnim otvorenim ruganjem zdravom razumu pozivajući se upravo na zdrav razum, optužbi suparnicima s neusporedivo nedostojnijih realnih stajališta, a sve u vrlo kratkom razdoblju, govori o tragikomičnoj skupini bez ikakve ideje, znanja i htijenja, a što je najopasnije bez minimuma odgovornosti. To ne govori samo o Škori i njegovim suradnicima, niti je to trenutna boljka hrvatske politike i društva, već je, što je jako opasno, to nepodnošljivo dugo razdoblje opasan trend.
Škorine slabosti ne smiju radovati ni HDZ, niti ikoga odgovornog i zainteresiranog za budućnost Hrvatske, jer uz to što na dnevnoj razini donose taktičku političku prednost suparnicima u političkom natjecanju, realno ne potiču natjecateljsku izvrsnost, kvalitetu kritike i konkurencije, pa HDZ- u s nagomilanim dugogodišnjim slabostima, koje su i temeljni uzrok škorizacije ili markićizacije javnosti i politike, omogućuje održavanje na najnižoj potrebnoj razini kvalitete za održavanje vlasti, što Hrvatskoj ni iz daleka ne nudi optimalnu perspektivu.
Taj trend jako zabrinjava, jer Škoro nije slučaj koji se pojavio niotkuda u jednom trenutku. On, taj model politike i javnog djelovanja odavno je opasan trend, koji sam pojam narod svodi na prazan bunar iz koga se brzo neće imati što zahvatiti.
Konačno, iako su ovo na što sam upozorio problemi konkretnih ljudi i skupina, zaustavljanje ovih opasnih trendova najvažnija je državna i politička zadaća HDZ-a, važnija daleko od rješavanja posljedica korona sloma i zagrebačkog potresa. Škoro nema ni znanja, ni interesa, niti je zamišljen kao ozbiljan korektiv državnih politika ili HDZ-a. Taj pokret nije osmišljen da mijenja loš poredak, nego da preraspodjeli njegove resurse i moć, zato od Škore nije ni razumno, ni moguće bilo očekivati novi državni kvalitet. Niti je to moguće u buduće očekivati.
Krajnje je vrijeme da se krene u trajno stvaranje uzornog državno-političkog poretka hrvatskog naroda, koji će počivati na potpunoj izbornoj, dakle političkoj integraciji hrvatskog naroda u politički narod ili hrvatsku naciju i trajnog uređivanja modela državljanstva kojim će se hrvatska nacionalna državnost, dakle upravljanje hrvatskom slobodom, osigurati pred budućim izazovima svake naravi.
Sve dok HDZ ne uradi i pokrene znanstveno utemeljeno i efikasno uređivanja ta dva stupa države, proces obnove države i državnosti neće biti završen na najvažnijim pitanjima, a bit će otvoreni bokovi za udare svih nevolja i nevaljalaca te otvoren prostor cirkusantima i pojavama kao Škorin tzv. pokret. Do tada će se govoriti o narodu, probisvjeti će vikati “u ime naroda” a stvarnost će biti sve nenarodnija.
