Marko Ljubić: Srebrenicom protiv Hrvata i Dragana Čovića

Hrvatska povijest je puna otvorenih rana koje doslovno svaki dan nemali broj pojedinaca, grupa, organizacija, vrlo često institucija, javnih i političkih sole, negiraju, pa kako bi neki Krile iz Slobodne Dalmacije rekao i “zapišavaju” valjda polazeći od prirodnog “prava” na prijezir, mržnju, osporavanje “svega” hrvatskoga.

To je reprint kolonijalnog i provincijsko-kmetovskog moralnog koda vječitog krivca u kome u svemu i uvijek moraš dokazivati svoju valjanost, a prvi korak takvog dokazivanja je – dobro se i pošteno
išibati.

Naravno solitelji hrvatskih rana šibama i bičevima ne lupaju po svojim leđima. Lupaju po hrvatskim, dakle apstraktno svojim, a krvare i jauču drugi, oni drugi Hrvati koje raspale promašujući uvijek svoja leđa. A raspaljuju mnoge.

Ne pamtim da sam vidio takvo zgražanje nečim, bilo kojim i bilo kakvim činom u medijima tzv. antifa profila, ali i među desnom subraćom, kao nakon izjašnjavanja Dragana Čovića i hrvatskih predstavnika u Domu naroda Parlamenta BiH o srpskom prijedlogu ukidanja Inzkovog “zakona” o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. Vrište poruke sa svih “humanističkih”, “europejskih”, “slobodarskih”, “antifašističkih” i “domoljubnih” adresa o sramoti, savezu s četnicima, karadžićevsko-mladićevskim krvnicima i sve u tom stilu.

I, naravno, opet se javnost pokušava vratiti, govorim o hrvatskoj javnosti, na davne pozicije, početne pozicije navodnog hrvatskog političkog “šljama” – Hercegovaca. Tko hoće samo malo zdravorazumski pogledati unatrag, vidjet će da se sa istih medijskih, političkih i tzv. civilnih pozicija u Hrvatskoj protiv baš svakoga hrvatskog rukovodstva u BiH vodio potpuno isti promuslimanski specijalni rat.

Cinizam je da se hrvatska rukovodstva u BiH uspoređuju s četnicima, ne recimo sa srpskim agresorom, a u Hrvatskoj se s istih adresa još iz početnih dana silna energija troši u relativizaciju rata, razumijevanje za srpskog agresora, na kriminalizaciju Glavaša, Merčepa, Norca, Brodarca, Gotovine (dok nije začudo postao dobričina), Markača, te neizostavno Šuška i Tuđmana.

Jer, u hrvatskom javnom prostoru, koji manje više kontrolira antifa, pojam “četnik” je, s jedne strane doktrinarni neprijatelj iz vremena bratstva i jedinstva i revolucije, a s druge strane sintagma za oslobađanje većinske Srbije i hrvatskih Srba od najbrutalnijih zločina i odgovornosti za agresiju na Hrvatsku.

Četnici u hrvatskom javnom i političkom diskursu služe kao umivaonik Srbima i Srbiji jer, zločine su tom logikom činile “razularene” grupe bradonja otrgnute kontroli JNA i srpskog rukovodstva, pa je na taj način brutalna agresija na Hrvatsku sukob nacionalista, šovinista, neka vrsta sumanutog plesa navijačkih skupina, ili završno ustaša i četnika.

Jer, zaključak je, da nije bilo ustaša (zato tolika i tako ogorčena namjera proglasiti HOS ustašama, a ZDS ustašlukom, pa hrvatsku državu ustaškom, dakle fašističko-nacističkom reinkarnacijom) i četnika, rata ne bi bilo. Tko ne vjeruje u ovu tezu, neka pogleda u Historijsku čitanku europske redakcije u čijem je uredništvu sjedio povjesničar Budak, ili, ako mu to nije dovoljno neka samo pogleda, makar i uz stiskanje nosa, dugogodišnji javni rukopis antifa paraznanstvenih aktivista, od Klasića do Goldsteina, pa sve do političara Zorana Milanovića.

Dakle, četnici u Hrvatskoj služe tim centrima za umivanje agresora Srbije, za amnestiju većine Srba, za kriminalizaciju obrane Hrvatske, a u BiH su još od 1992. godine i početka tamošnjeg nastavka agresije na Hrvatsku služili za zadržavanje otvorenim moralnih vrata višestrukim pregovorima muslimanskog rukovodstva s Miloševićem i Karadžićem, ali i za kriminalizaciju svakog pokušaja razgovora Hrvata i Srba, još od Karađorđeva.

Dragan Čović je prvenstveno zbog toga, zbog te matrice na udaru istih tih antifa centara u Hrvatskoj i nešto većih naivčina, profitera, agenata na tzv. desnici, ali i političkih budala, koje pokušavaju opravdati svoje političko postojanje u Hrvatskoj, svrstavajući se u kolonu zgražatelja.

Tu matricu zna svaki Hrvat u ozloglašenoj Hercegovini, pri čemu pojam “Hercegovina” u tom ozloglašenom antifa i kvazi pravaškom hasanbegovićevskom značenju postaje okvir za sve Hrvate u BiH, koji razmišljaju o osobnim iskustvima od 1992. godine do danas, koji pamte, vide i razmišljaju o opstanku. Izuzimam skupine otpalih bivših “kadrova”, političkih gubitnika i egzibicionista, koji zbog niza osobnih razloga potpomažu toj antihrvatskoj i prije svega promuslimanskoj i probošnjačkoj kampanji. Svim tim “borcima” za moral, čast, BiH, ljude, jednakost, za hrvatski nacionalni obraz i čistoću sad je Inzko sa svojim Zakonom o pijetetu prema žrtvama rata i Srebrenice, uzor.

Jer je neposredno prije odlaska iz BiH, a nakon dugogodišnjeg, pretežito antihrvatskog djelovanja u toj zemlji, djelovanja kojim je izravno poticao bošnjačku i vrlo često islamističku agresiju protiv elementarnih prava Hrvata, a gotovo nikad i ničim nije ni pokušao utjecati na otvoreni srpski imperijalizam (govorim o Beogradu jer je tu Banja Luka igračka) pred svijetom koga je predstavljao, donio Zakon za kojeg je znao da ga nitko ne može provesti. Niti neće.

Što je onda bila svrha tog “antigenocidnog zakona”? Zadnja pomisao naručiteljima i Inzku, koji je potpisao taj zakon, bile su žrtve Srebrenice i žrtve rata.

Da su naručitelji tog zakona uistinu htjeli, Srebrenice ne bi bilo. Da su uistinu inspirirani, kao i nesretni mediokritet Inzko pijetetom prema žrtvama rata, ne bi zatvarali oči pred neviđenim zločinima recimo Muslimana nad Hrvatima diljem područja sukoba, ali i duboko u prostorima na kojima Hrvati nisu imali ni vojske, ni praćke, niti su bili bilo kakva prijetnja, čak i puno prije oružanog sukoba Muslimana i Hrvata. Jasno je valjda svakom normalnom čovjeku da se ne može stvarati univerzalno načelo i općeprihvatljivi moralni uzor primjenjujući suprotne kriterije prema žrtvama.

Inzkov zakon je u biti bio akt protiv političkog sina nezakonitog razvrata i bluda međunarodne zajednice i Srbije, bluda kojemu je uveliko sekundirao Alija Izetbegović svojim politikama. Zato je jedina stvarna namjera tog zakona bila prisiliti Dodika da se suprotstavi tom zakonu, jer drugačije ne bi mogao opstati ni postojati, a zakon uopće nije predviđao niti imao u primisli osuditi nezakoniti blud i državu nastalu iz njega. Upravo u to se kao arbitar za tuđe interese trebao umiješati Čović i njegov HDZ. Takva je bila namjera, što je on shvatio i odbio biti međunarodna igračka isključivo u korist Bošnjaka i njihovih saveznika.

Međutim, pogledajmo tragom matrice unutarhrvatskog bošnjačkog i Boga pitaj čijeg sve djelovanja protiv temeljnog hrvatskog državnog interesa, uspostave trajnog suvereniteta Hrvata u BiH, kako je bošnjačka politika uvlačila moralno nad pravo Bošnjaka u hrvatska njedra crpeći žrtvu Srebrenice i prodajući Srebrenicu kao univerzum, nešto slično holokaustu.

Ističem da je Inzkov zakon jedino i samo nabacivanje još jedne političke prilike mrtvim i živim Izetbegovićima, da zahvate iz vrela Srebrenice, a zakon, iako izravno napisan navodno protiv Srba, teško je kukavičje jaje koje dajući Bošnjacima moralno i političko oružje, u biti zbog nemogućnosti ozbiljnijeg utjecaja na davno certificiran status Srba, ostaje opako oružje u presudnim političkim udarima na ostatak prava Hrvata.

Prateći dostupni rukopis čudnih, manje čudnih i otkrivenih javno dostupnih događaja, od sastanka Milošević – Tuđman u Karađorđevu te medijsko političkih kampanja i konkretnih politika u Sarajevu i pogotovo u Zagrebu, nitko bar iole razuman ne bi smio isključiti srbijanski obavještajni potpis i pod cijelu ovu najnoviju histeriju, od navodno iznenađujućeg dolaska Džaferovića u Vukovar, preko inicijative Srba za osporavanje Inzkova zakona.

Kad govorim o srpskim obavještajnim igrama ne pada mi na pamet srpsku državnu politiku povezivati s političkom sudbinom Milorada Dodika. Srpska politička povijest je povijest brutalnog dekapitiranja potrošenih političara ili onih koji mogu odlutati. Mnogi su se pitali, a hrvatske državne institucije javno bile prisiljene objašnjavati odakle Džaferović u Vukovaru i što to znači? Zar nije danas jasno!?

Došao je kako bi imao dokaz, znajući što je pripremljeno u Sarajevu, da su Bošnjaci i on, te njegov šef Izetbegović, vrlo senzibilizirani i prema hrvatskom Vukovaru i univerzalnoj patnji, a Čović i njegovi Hercegovci evo, nisu prema Srebrenici. Nema sumnje da je znao što su Srbi pripremili jer ih je Inzko prisilio na to i pred kakvu će zamku staviti Čovića. No, ponovo su i oni, i njihovi medijsko- politički trabanti u Hrvatskoj podcijenili toga čovjeka. Zato takva histerija protiv njega i njegovog “drugarstva” s Dodikom.

Dodik može uz to biti što god, ali četnik, sudionik srpskog državnog zločina, kao Vučić primjerice, nije. Kako smo rekli, političar Dodik je dijete nezakonitog seksa svijeta i Srbije, seksa u kome je sudjelovao otvoreno i puno više tajno i Alija Izetbegović, pa je svaki zakon tog svijeta protiv Dodikovog roditelja Republike Srpske i nacionalne memorije njenih Srba u ovome trenutku i uvijek cinizam sa skrivenim, podmuklim namjerama. Da su zakonodavci htjeli univerzum i da ga mogu ostvariti, donijeli bi zakon o ukidanju Republike Srpske i proveli bi ga. Ali, niti hoće, niti mogu. Za Dodika se, kao ni za Čovića na hrvatskoj strani, niti uz sve napore ne mogu vezati ratni zločini, a za Izetbegovića mlađeg i Džaferovića mogu bar hijerarhijski, ako ne i puno teži.
Zašto je Inzku nakon tolikih godina nesavjesnog vršljanja po BiH naglo proradila savjest pa je odlučio biti higijeničar i očistiti politički prostor BiH od negiranja ili afirmiranja zločina u Srebrenici?

Zbog zova savjesti to nije uradio. Samo budale u globalnim sudarima velikih sila, gdje su BiH i Balkan u cjelini samo jedna od neuralgičnih točaka, mogu Inzka zakonodavca gledati kao usamljenog moralnog jahača. Daleko su to ozbiljnije igre, a sastavni dio te igre je Džaferovićev vijenac na Memorijalnom groblju u Vukovaru.

Vukovar i Srebrenica su u bitnome neusporedivi, a gotovo nasilno nametanje znaka jednakosti za naivnu hrvatsku javnost bilo je u biti pravac senzibiliziranja hrvatske javnosti preko empatije prema svom Vukovaru za stvaranje neograničenog raspona razumijevanja i tolerancije za bošnjačke podmukle i u pravilu antihrvatske politike.

Zato se Srebrenica toliko javno i institucionalno gurala i gura u Hrvatskoj s realno velikim izgledima ukorjenjivanja u hrvatsku nacionalnu memoriju također teško obilježenu srpskim zločinačkim rukopisom.

No, u čemu je bitna razlika Vukovara i Srebrenice? U državnoj politici Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Vukovar je prije svega simbol junaštva i otpora, pa tek onda žrtve. To mnogi u Hrvatskoj zaboravljaju. Srebrenica je simbol žrtve i srpskog klanja, ali je i simbol bezdušnosti politike Alije Izetbegovića, koji nije ni prstom mrdnuo da vrlo brojne snage kod Tuzle, daleko bolje naoružane od vukovarskih branitelja stavi u funkciju obrane Srebrenice.

Istovremeno, golemim snagama je pokušavao očistiti Srednju Bosnu od Hrvata i prodrijeti dolinom Neretve do Neuma.
Hrvati mu tada nisu imali ni snage, ni motiva okupirati ni jedno jedino pretežito muslimansko mjesto. A Srbi jesu.
Zašto nije branio Srebrenicu, a toliki idiot nije bio da nije znao da ga nizozemske snage neće zaštititi. Zašto nije povukao bliske veze s muslimanskom braćom u Saudijskoj Arabiji ili Turskoj, strateškim saveznicima SAD-a, da spasi Srebrenicu? Primao je od njih plaćene mudžahedine za rat protiv Hrvata. Nijedan nije poginuo kod Srebrenice, niti u Sarajevu tijekom opsade.

S druge strane, u totalno nemogućim okolnostima, dok ju je ignorirao cijeli svijet, dok je bila međunarodno nelegalna, Hrvatska je sve činila da se obrani, da obrani i Vukovar. BiH je priznata odmah na početku rata. Vukovar se borio u sastavu nepriznate države, a Srebrenica je pobijena i izručena klanju iz sastava međunarodno priznate države.

Dakle, prestanimo ispijati svjetske i bošnjačke podvale, vrlo često s opasnim slutnjama i vrlo izvjesnim tajnim savezima, sinergijskog djelovanja Beograda i Sarajeva, prestanimo barem u Hrvatskoj služiti tim matricama lijepeći se za njihovu ispraznost patetičke naravi i vrhunski umotane destrukcije od ljevice do hasabegovićevske “desnice” i njegovog pajdaša trubadura Bujanca s domovinskim pokretačima s dubokom i nejasnom blago rečeno, logističkom pozadinom.

Čović može biti što god, no previše je inteligentan da bi se upecao na pripremljenu udicu oko glasovanja o mamcu zakonu u Domu naroda. Razlika između njega, Plenkovića i Radmana s jedne strane, i recimo Milanovića s druge strane, je u tome što Čović razumije međunarodne igre, zna s kim ima posla i vrlo vjerojatno zna da mu Dodik nije spremao stupicu, kao što vrlo vjerojatno zna da Izetbegović i Sarajevo jesu, čak i uz skrivenu potporu Beograda i nekolicine sila, kojima su i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci igračke. Čović i aktualno hrvatsko rukovodstvo, pri čemu ne mislim na Milanovića, znaju koliko su opasne i podmukle igre oko Balkana na sceni, znaju da nikome ne mogu potpuno vjerovati i znaju da ne smiju poslužiti kao alibi, te da moraju biti mudriji od protivnika, vrlo često i neprijatelja, te da to sve opet nije dovoljno jamstvo da postignu željeni cilj.

Jurišnici na njih, na Čovića, ne znaju većinom, a dirigenti iza scene znaju prilično dobro, zato i pokreću stoti put slične kampanje u Hrvatskoj. Uz tu političku inteligenciju, Čović očito ima svijest o dovoljnoj potpori među svojim narodom da smije učiniti i nepopularne stvari. Za takvu politiku treba imati i potporu Hrvatske, što Grmoje, Zekanovići ili Bartulice ne kuže, što ne kuže novinari navodni desničari i “karamarkolozi” a u biti hasolozi, ali treba imati i petlje, pogotovo što je žrtva Srebrenice opasno oružje krajnje licemjerne međunarodne politike, odnosno instrument kojim od prije tog masakra pokušavaju ostvariti svoje interese.
To bi pretežita Hrvatska konačno morala znati prepoznati, a ne povedena banalnim ili nešto suptilnijim podvalama sjeći svoj korijen. U ovoj priči, Čovića je iznimno važno poduprijeti, jer on čuva taj korijen.

Treba samo pogledati koordinaciju medijsko političke kampanje raznih Krila i sličnih u Hrvatskoj, naivnih političara, te poruke Izetbegovića. Izetbegović poručuje da je nakon Čovićevog stava u Domu naroda sad teško očekivati približavanje rješenjima poštenog izbornog zakona, kojega je usput rečeno, ako se već predstavlja zaštitnikom BH državnosti – obavezan donijeti prema odluci Ustavnog suda, bez obzira na Čovića.

Kako možeš govoriti o državi BiH, a ne poštovati odluke njenog Ustavnog suda?
Ne bi li bilo normalno čuti takvo pitanje u Hrvatskoj, ako već nitko nema iluzija o takvom razmišljanju u Sarajevu? S druge strane, vratimo se deset dana, deset mjeseci i deset godina unazad. Zašto je tada Izetbegoviću bio problem prihvatiti normalnim i državotvornim da Hrvati sami sebe politički predstavljaju?

Nemojmo se praviti gluhi i slijepi, da ne kažem, ne budimo idioti.

Da je Izetbegović imao ili da ima namjeru bez prisile poštovati činjenicu da je BiH jedino moguća kao federalna država tri ravnopravna naroda, ne bi ni otimao uz pomoć raznih Inzka prava hrvatskom narodu. Da mu je kriterij ponašanje Hrvata BiH i Republike Hrvatske, temelj njegovoga moralnog i političkog odnosa prema Hrvatima, kao što se sad “zgraža” na Čovićev stav u parlamentu, onda nikada ne bi bilo rata protiv Hrvata, teških zločina, prljavih međunarodnih kampanja i prvo oružane, a zatim političke agresije na hrvatski narod, agresije koja neprekinuto traje od ratnih dana do danas.

Kako su od početka rata praktično odustali predvođeni Alijom, Bakirovim ocem, od egzistencijalnog sukoba sa Srbima, od obrane teritorija i naroda, a sve karte bacili na uništenje Hrvata i stvaranja alternativnog životnog i političkog prostora, tako i danas bauk Srba i instrumente srpske politike koriste samo za daljnje obračune s Hrvatima pokušajem njihove izolacije i potencirajući neprijateljstvo Srba i Hrvata. Za izazivanje tog neprijateljstva služio je Inzkov zakon, na koji je Dodik morao ići s inicijativom u Domu naroda i na što se nije smio uvući Dragan Čović. I nije naravno.

Da se Izetbegović drži barem približno kriterija savezništva, morala i zahvalnosti danas bi zbog postojanja i bar neke nade za kakvom takvom državnošću svoga naroda upravo Hrvatima koje predstavlja Čović i Republici Hrvatskoj morao dnevno iskazivati najdublje poštovanje.

No, politika koju on predstavlja je bila i ostala licemjerna, prijetvorna, podmukla, ne saveznička i bez izuzetka neprijateljska, pa je, ili idiotizam ili neprijateljstvo to ne vidjeti i znati, a opasna destrukcija krajnje antihrvatske naravi nasrtati na Čovića u ime navodnih univerzalnih načela. To su izetbegovićevska načela, koja s univerzalnim europskim i hrvatskim načelima nemaju ništa zajedničko.

Marko Ljubić/Foto:jabuka.tv