Kulturu korupcije u ovako uspostavljenom državno-političkom poretku, pri čemu kad upozoravam na poredak mislim na ustavno-zakonska rješenja puna kontradiktornosti i interpretativnog potencijala s uporištima za potpune suprotnosti danas u Hrvatskoj ne može riješiti, ili proglasiti nekulturom nitko živ, bez obzira na moralni, politički i društveni integritet.
Zato je javna i politička borba opozicije i Plenkovića u ovom trenutku, bila je i jučer između svake opozicije i vlasti, bit će i sutra, samo više manje iscrpljivanje suparnika, mrcvarenje naroda, bez ikakve ozbiljne perspektive s nadom u iskorak sveobuhvatnije naravi.
Pitat ćete se – znači li to da, ako već nema ozbiljne nacionalne koristi od ovakve borbe, da opozicija vlastima ne treba ni ukazivati ili ih kritizirati zbog svake, pa i najmanje sumnje u korupciju? Ne, ne znači.
Znači upozorenje i opozicijskim protagonistima kritike vlasti i vlastima da se ne može ultimativnom vikom, stalnim i često ekshibicijskim optužbama, da se nikakvim hapšenjima ili pravosudnim paradama protiv tzv. kapitalaca ne može ni spriječiti, ni suzbiti bujanje korupcije, a što je najopasnije, efekti stalne vike i paradna hapšenja kao posljedicu izazivaju priličnu ravnodušnost, pa i potpuno navikavanje javnosti na život u korupcijskoj kulturi, bez obzira nastala ta “kultura” s uporištem u stvarnosti ili virtualno.
Na taj način se, racionalnom usporedbom efekata od koruptivnog nedjela ili koruptivnog ponašanja s jedne strane, te društvene i državne sankcije s druge strane, gotovo u pravilu dođe do egzaktne isplativosti korupcije, pri čemu ukazivanje na takvu korupciju s političkog polazišta sve više ostaje izbor potpuno praznih, neinventivnih i nesposobnih političara, koje ljudi sve više gledaju s podsmjehom.
Takav model javno-političke bitke protiv korupcije i svih destrukcija nužno nameće kozmetička i separatna zakonska rješenja sračunata na uljepšavanje vlastite političke slike, zatim intervencije državnih institucija, prije svega DORH-a predstavlja sporadičnom, prisiljenom korekturom lošega sustava bez dubinskog potencijala i značenja, a sve zajedno u biti jača i čini otpornijom korupcijsku nekulturu.
U taj prostor već odavno zalaze samoproglašeni, korumpirani i nesposobni PR-ovci, stratezi ili kako se sve ne nazivaju pripadnici specifične lezilebaroške paraindustrije prodajući svoje političko-medijske veze buvljačke prirode ambicioznim kandidatima za masne novce, čineći od političke scene sve veću lakrdiju od koje većina pristojnih ljudi bježi kao od kuge.
Najopasniji oblici korupcije se upravo u tom prostoru razvijaju, jer politički kontekst i tako srozani standardi koji ističu poluidiote, kokošare, nesocijalne i beskrupulozne protuhe u prvi plan u svojevrsnom carstvu medijsko-političkog gliba, svaki iskorak sve rjeđih ozbiljnih, sposobnih i poštenih ljudi čine incidentom i opasnošću za poredak.
To je ključni razlog medijskih podvala mladoj ministrici Nataši Tramišak ili nezabilježene prljave kampanje protiv mladog profesora Davora Filipovića.
U eri covid pandemije figurativno bi se moglo reći – virus postaje imun na cjepivo. Koruptivna nedjela koja vidimo samo su, medicinskim rječnikom rečeno, izvanjski indikatori bolesti, recimo – temperatura. Kako otkriti primarnu bolest, kako ju liječiti, gdje nastaje korupcijska nekultura i kako ju prevenirati?
Prevenirati, pa opet prevenirati, pa tek onda liječiti! Koruptivna nedjela čine ljudi koji imaju mogućnost za to.
Mogućnost čine: društvena pozicija na kojoj se donosi odluka, društvena i organizacijsko-interesna struktura koja onome tko donosi odluku daje osjećaj nadmoći i nekažnjivosti i konačno, zakonsko-pravosudni poredak koji omogućava vrlo rastezljivo tumačenje i onemogućava brzo i oštro sankcioniranje.
Tko u Hrvatskoj donosi ili može donositi odluke najopasnijih koruptivnih posljedica na društvo u materijalnom i psihološkom smislu? Ljudi koji donose odluke o kadrovskoj politici, kadrovskim rješenjima, te o zakonskim okvirima i rješenjima.
Ako se u tom krugu i ne događa korupcija, jedino se iz toga kruga može sprječavati. Zato je proces dolaska na poziciju, ili u poziciju donošenja odluka isključivi epicentar svake koruptivne kulture, istovremeno i prvi prag svake borbe protiv korupcije.
Da bi netko došao na čelo državne vlasti mora uvažavati realni raspored moći na regionalnim i lokalnim razinama, radilo se o stranačkim ili parlamentarnim izborima. Ne može se pobijediti na unutarstranačkim izborima bez snažne potpore najvažnijih ljudi, grupa i utjecaja na lokalnim i regionalnim razinama, a kad je HDZ u pitanju zbog činjenice da ta stranka uz još uvijek SDP ima vladajući potencijal na nacionalnoj razini, to podrazumijeva da se nakon takvog procesa doslovno sve i svakoga može, što materijalno, što virtualno optuživati za korupciju.
Jer, u ukupnom zbroju ljudi koji ulaze u kadrovsku križaljku, potpuno je nemoguće zadovoljiti samoupravni sindrom koga potiče sistemski mješanac samoupravne uravnilovke i funkcionalnog kompetitivnog upravljanja, bez kompromisa na štetu kvalitete i odustajanja od provjerljivosti.
Zato vladajuće stranke ne mogu uspješno obračunati s korupcijskom kulturom, a pribjegavanje multipliciranju raznih institucija i zakona, počevši od silnih pravobranitelja, nadzora, revizija, povjerenstava, sve do već notornog Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, samo u biti omogućuju institucionalnu krinku za korupciju pretvarajući korupcijske standarde u pretežitu kulturu.
Takva kultura i njeni protagonisti su automatski neprijateljski prema svakome tko nije prošao stranačko-političku inicijaciju i prema svakome kome je dokazana osobna sposobnost osnovno obilježje. S obzirom da se taj labirint korupcijske kulture ne može i neće nikada sam od sebe s temeljnih inicijacijskih razina urušiti ili prevenirati, jedini način za razbijanje toga sustava je kadrovsko interveniranje sa samoga vrha vlasti ili stranačkih pozicija.
Za to je potreban i autoritet i hrabrost, jer se lideri na taj način izlažu, ne samo opozicijskom medijsko-političkom savezu, nego i interesnim skupinama u strankama, koje u sposobnim i kvalitetnim ljudima vide refleksnu opasnost.
Zato će novinarka Slavica Lukić ( supruga Milorada. Pupovca) uporno inzistirati na navodnom sukobu Plenkovića i Anušića, nastojeći pokrenuti javnu lavinu protiv Anušića, posredno protiv Nataše Tramišak, zato će iz lijevih, desnih, gornjih i donjih struktura od prvog pojavljivanja u javnosti krenuti ružni napadi i klevete protiv profesora Davora Filipovića, zato nikada nisu prestali koordninirani udari na Zdravka Marića, a u svojoj biti na Plenkovića.
Pokušaj izoliranja Plenkovića udarcima na te ljude, a na njegovom mjestu bi bilo isto svakome, pogotovo ako nije provučen kroz inicijacijske stranačke krugove, zato nije obična i legitimna borba za vlast, nego organski isprepleten i motiviran udar ujedinjenih struktura korupcijske kulture na pokušaj narušavanja toga carstva.
Nitko više i efikasnije ne pomaže održavanju te korupcijske kulture i razvoju njenih opasnih metastaza kao protagonisti u oporbi koji se javno predstavljaju kao borci protiv korupcije, jer udarcima na navedene sposobne i poštene ljude, i niz drugih sličnih ljudi, te izmišljanjem nedjela vrlo vjerojatno već korumpiranih ljudi, izravno, ili kao korisne budale, ili kao instrumenti korupcijskog saveza sprječavaju prodor i djelovanje sposobnih i nekorumpiranih u sustav, a amnestiraju stvarno korumpirane izmišljanjem onoga što nisu uradili.
Taj model je identičan, primjenjuju se iste matrice, tzv. borbi protiv udbaša, komunjara, rusofila, srbofila, gdje najčešće korisne budale, a pogotovo beskrupulozni sitni profiteri potiču histerije i kampanje za sitan interes, koje stvaraju klimu nepovjerenja i sumnji svih protiv svih, što u konačnici jedino odgovara lupežima i protagonistima koruptivnog, neprijateljskog i destruktivnog djelovanja.
Gledajući kompletnu kadrovsku vrhušku Možemo, prije njih MOST-a, zatim DP-a, te nekolicinu beskrupuloznih egzibicionista kao što su Kolakušić, Sinčić, ranije Pernar, zatim Karolina Vidović Krišto, nekakvi tipovi kao onaj Spajić iz DP-a, Miletić, sve do Penave koga je potpuno uništila nacionalna politička ambicija posve nesrazmjerna njegovim realnim sposobnostima, postaje posve razvidno da korupcijski podsustav u HDZ-u i SDP-u ima iznimno dobru vanjsku zaštitu.
Svi ti ljudi i pogotovo novinari koji promiču, pa i nameću kao svoj prepoznatljivi profil, “ogorčenu borbu protiv korupcije” zapravo su prodavači magle bez koje korupcija ne može postojati ni opstajati.
Zato borba protiv korupcije u Hrvatskoj mora prvenstveno započeti od prepoznavanja laži u borbi protiv korupcije, zato prepoznavanje stvarnih neprijatelja mora započeti od prepoznavanja lažnih boraca protiv neprijatelja, koji šireći sumnje u sve i svakoga u biti rade za korupciju i neprijatelja.
Nema ničeg pogodnijeg za razvoj svih mogućih bolesti, slabosti i destrukcije od neznanja. Ljudi bi konačno trebali započeti postavljati pitanja, tko se služi nemoralnim ili nepoštenim metodama da bi ostvario svoje osobne ciljeve, a pogotovo ciljeve koje svojim prepoznatim sposobnostima nikako ne bi mogao ostvariti?
Ljudi koji imaju nesrazmjerno visoke ciljeve i potrebe razvijene na općoj klimi u društvu, koja potiče nerad, neznanje, nekonkurentnost i nesposobnost, a sukladno tome i ambicijama proporcionalno potiče beskrupuloznost i ponašanje koje nema ograničenja u primjerenim društvenim obrascima.
Zato su najglasniji borci za pravdu, poštenje, nacionalne interese, slobodu, jednakost upravo oni koji nemaju elementarni potencijal ostvariti goleme osobne ambicije i povlašteni socijalni status i upravo zato takvi najviše proizvode maglu opće korupcije i slabosti.
Upravo na toj matrici djeluju i tzv. piarovci, koji svojim nezrelim, nesposobnim a bolesno ambicioznim političkim konzumentima prodaju sve bizarnije perverzije, tipa samoprijetnji nesretnog Stjepana Kovača iz Čakovca.
Konačno, korupcija je pakleni krug koji se hrani sustavnim nedostatcima i neznanjem, uništavajući načelo konkurentnosti i stvaralaštva, pa se isključivo sustavnim rješenjima za sprječavanje prodora neznanja i mizernosti u vrh upravljačkog procesa može ozbiljnije suzbijati. A pogoduju joj kampanjske optužbe i neznanje, koje potiču ili korisne budale, ili ljudi u javnosti i politici koji svoje nepripadajuće pozicije i benefite pravdaju prokazujući druge, sve više, brže i luđe.
Tako se stvara prvo savez podzemlja, koje nema vrijednosnih ili idejnih zapreka bez obzira kako se deklariralo, drugo, prodor podzemlja na površinu s pretežitim ambicijama. A to je tek stvarno opasno.
Marko Ljubić/Foto: N1
