Na proslavi proslava Dana pobjede na u Kninu objedinjene su sve sve ratne postrojbe, a protokol je predvidio pet mjesta za pripadnike HOS-a. Istodobno, prilikom svečanosti podizanja državne zastave na Tvrđavi, u redu ratnih zastava bila je istaknuta i ratna zastava HOS-a.
PIŠE: Marko Ljubić/Foto:pxll
Slušajući i čitajući tzv. desne medije i tzv. neupitne desne autore i gotovo u slovo iste osvrte na proslavu Dana pobjede, stječe se dojam da nije samo okupirana trećina, nego cijela Hrvatska. Okupator je Pupovac, nije čak ni Srbija.
Prije nego se osvrnem na teze i stavove tih medija i novinara, političara i pratećih stotinjak višegodišnjih forumaša s već izvjesnim psihičkim dijagnozama, kojima internet i forumi/društvene mreže valjda služe za iskaljivanje najnižih strasti, što izgleda bolesno, ali može biti i terapeutski, jer je bolje da se iskaljuju na forumima, skačući s jednog na drugi portal, nego da izmlate žene ili nekog slabašnog susjeda, osvrnuo bih se na smisao poruka Milorada Pupovca i, prije svih, naglo miroljubivog Irineja.
I Pupovac i pogotovo Irinej i znaju i vide gdje je Srbija i u koju provaliju klizi. Zato javno nude i pozivaju na mir, na zatečenim pozicijama, prebacujući odgovornost na hrvatsku državu i Vladu, naročito Irinej.
Ovogodišnja proslava Dana pobjede je bila baš u svemu u okvirima proslave državnog vrha, afirmacija i potvrda -proslave pobjede. Iako svi, naročito Pupovac i većinom neinteligenti s tzv. desnice, ali u dobroj mjeri i zlonamjernici iz različitih razloga i s različitim motivima s iste te tzv. desnice, sudjelovanje politički izabranog Srbina na mjestu potpredsjednika Vlade ističu kao simbolički čin ili maskenbal, nije to bilo ni jedno ni drugo. Politika se otjelovljuje i iskazuje javnim aktima, pa je nazočnost političkog Srbina na službenoj državnoj proslavi hrvatske pobjede nad srpskim okupatorom pristanak na političko hrvatstvo.
Koliko ga god bolio želudac, koliko god ga vidljivo mučile svakovrsne brige, koliko god ostavljao namjerno dojam nepripadnosti i neugode, Srbin Boris Milošević je po izboru i svom i Milorada Pupovca, dragovoljno, prvo pristao biti potpredsjednik Vlade, drugo, bio nazočan u Kninu. Kakvi god da su bili motivi baš svih uključenih, taj čin je javna politička potvrda hrvatske pobjede i prihvaćanje činjenice da izvan Hrvatske nema rješenja za Srbe u Hrvatskoj. Točka.
Pupovac na temelju stečenih ili bolje rečeno stjecajem različitih okolnosti, zatečenih pozicija, pri čemu želim po stoti put u svojim kolumnama naglasiti da nema stečenih prava, koja se ne smiju mijenjati, nastoji ponovo iskoristiti neminovnost i nepostojanje razumnog izbora na tragu velikosrpske politike, i preuzeti inicijativu, igrajući prije svega na unutarhrvatsku opoziciju Plenkoviću, na onu tzv. desnu, jer s ljevice je pljesak Anji Šimpragi u Saboru, kao onomad za Istanbulsku konveciju bio jasan znak što ima, a što mu treba.
Zato mu je spasonosno bilo da dio oporbe odbije sudjelovati u protokolu, i nasjedne na standarde stereotipe o izdaji, izjednačavanju agresora i Hrvatske, zato mu je bio as iz rukava neshvatljivo naivan udar skupine HOS-ovaca na vlastitu državu i uporno držanje svojevrsne ilegalnosti koja im se nameće, nepošteni udar preko proslave, na generala Medveda, potpredsjednika Vlade i zamjenika predsjednika HDZ-a, jer je upravo udarom na Medveda moguće ozbiljno raniti Plenkovića.
U to se onda uklopio Marko Skejo sa svojom skupinom, što ne bi bio nikakav problem da su u brižljivo pripremljenom protokolu zajedno sa svim pripadnicima ratnih postrojbi sjedila i petorica pripadnika HOS-a, u tom prigodom za sve jednako dizajniranim majicama.
HOS uporno traži i zaslužuje priznanje države, no svako malo dopušta da ga se suprotstavlja toj državi i da ga se odvoji od matice sveukupne hrvatske vojske i policije. S obzirom na jasan stav predsjednika Republike da ne želi i ne dopušta oznake HOS-a u ceremoniji, a Zoran Milanović jest predsjednik Republike izabran na nacionalnim izborima, bez kojega proslava Dana pobjede nije moguća i bila bi državni debakl pred prijateljima i neprijateljima, organizator je objedinio u protokolu na Trgu Ante Starčevića sve ratne postrojbe pod isti znak i predvidio pet pozivnica za pripadnike HOS-a.
Istodobno, prilikom svečanosti podizanja državne zastave na Tvrđavi, u redu ratnih zastava bila je istaknuta i zastava HOS-a.
Zar bi prisutnost ratnih načelnika HOS-a Đapića i Prkačina, te predsjednika Saveza udruga dragovoljaca HOS-a Bore Barišića u zajednički dizajniranim majicama s pripadnicima svih postrojbi značila da nisu HOS-ovci ili da su izdali HOS?
Ako su to mogle prihvatiti baš sve slavne ratne brigade, morali su i oni, a neprihvaćanje je zapravo nastavak pogubne politike vrlo neusuglašenih i razjedinjenih grupa i lokalnih vođa HOS-a, koji iz svakakvih, a najčešće sebičnih i politikantskih razloga izoliraju HOS od ratne subraće, države i društva, čineći ga idealnom metom upravo Pupovcu i “pupovčadi”.
Pupovcu je upravo to trebalo, jer nije trebalo puno pronicavosti pa predvidjeti da će se uz Skeju ukazati čuveni HOS-ovi junaci i ratni zapovjednici Zekanović, Škoro i slični. Ne znam koga je državni protokol zvao, ali očekivati je bilo više državno-političke pronicavosti od iskusnog i inteligentnog saborskog zastupnika Ante Prkačina.
Tomo Medved je jedini ministar branitelja koji je službeno primio predstavnike HOS-a i bio im kao i svim ostalim udrugama uvijek na raspolaganju. Ne znam jesu li predstavnici HOS-a imali na umu ili, imaju li na umu da to što je radio Tomo Medved nije bilo privatno druženje uz roštilj, nego – državna politika vlade u kojoj je general Medved ministar i dio Vlade koju predstavlja Andrej Plenković.
Pupovac je usprkos totalnoj vanjsko-političkoj dominaciji Hrvatske nad Srbijom, što je u ovome trenutku Plenkovićeva zasluga, ali u državnom smislu i golema prvenstveno njegova obaveza za postizanje nacionalnih ciljeva, i usprkos tome što se sa svojim bivšim pobunjenim, a danas nakon vojnog poraza i izostanka političkog poraza, političkim Srbima našao pred izborom – politički se integrirati u Hrvatsku, dakle hrvatsku političku naciju, ili ostati u svemu tome – druga strana.
Druga strana podrazumijeva dvije strane, a kad su dvije strane sa specifičnim nacionalnim interesima u jednoj unitarnoj, bilo nacionalnoj, bilo građanskoj državi, jedna je uvijek pobjednik, druga poražena. Da ne znam koliko ministarstava ili “Novosti”, ili zagarantiranih zastupnika Pupovac ima, ne može izbjeći status poražene strane, naročito ako se nastoji usidriti na status žrtve u ratu nakon kojega Hrvatska slavi Dan pobjede.
Da se razumijemo, a i to ću ponoviti vjerojatno tisućiti put, jer sam više nego itko u Hrvatskoj argumentirano i jasno pisao o povezanosti postojanja političkog srpstva, antifašizma i ovakve neravnoteže sa svim slabostima hrvatske države, u Republici Hrvatskoj nitko ne bi smio participirati u državnim, javnim, regionalnim i lokalnim institucijama samo zato što je Srbin. To je ponižavajuće za cjelokupnu srpsku zajednicu prije svega, jer sve ostale potencijalne ljudske vrijednosti tih ljudi svodi na srpstvo, što bi u baš svakoj i nacionalnoj i građanskoj državi i društvu, nužno poticalo negativno raspoloženje i negativan odnos većine prema pripadnicima srpske manjine.
A to je ponižavajuće i za većinu, jer isključivo delegirajući tzv. zaštitu manjina pripadnicima manjina, svih vrsta, većina se proglašava nezrelom, destruktivnom, neodgovornom i nedostojnom države. Da ne ističem kako taj nacionalni manjinski eksluzivitet može poslužiti za instrumentalizaciju manjina u korist izvanjskih interesa, te biti instrument razvoja destruktivnih ideja i djelovanja u većinskom korpusu. U takvim okolnostima država troši goleme resurse na održavanje ravnoteže i za sprječavanje incidenata s latentnom krizom, što za države i malobrojne narode može biti fatalno.
Pupovac će, u za političko srpstvo vrlo nepovoljnoj međunarodnoj situaciji na sve načine pokušati iskoristiti histerično neprijateljstvo krajnje radikaliziranih skupina oko Škore i MOST-a prema Plenkoviću, a udarat će u njegov nacionalni ključni stup – Tomu Medveda. Zato što je na pitanjima srpske agresije i Domovinskog rata, ali i na najmanje tisuću udruga, sve potencijalnih meta posrednog utjecaja, najlakše zapaliti vatru.
Ako u tome Pupovac, a prije svega Srbija za koju je realno pretpostaviti da ima stotine agenata s upaljačima, ali i nadzornika Pupovcu, uspiju, Plenkoviću će biti iznimno teško s ovakvom većinom ostvariti sve prednosti svoga međunarodnog položaja i zauvijek otrgnuti Hrvatsku ispod srbijanskih utjecaja.
Neshvatljivo je čitati poruke “uglednih” kolumnista koji od ovakve Srbije, Vučića, Pupovca ili Irineja rade supersilu, pozivaju se “dokazujući” da je Plenković ” izdajnik”, navodeći to manje ili više eksplicitno, na bizantska stoljetna iskustva sa Srbima, zaboravljajući u tim svojim analizama najvažniju stvar – Hrvatska je danas samostalna, međunarodno priznata i u najvažnije i najmoćnije saveze svijeta integrirana. Sjedi za stolom. Srbija nije ni pod stolom. Ta stoljetna iskustva ne treba zanemarivati, no cca. 4 % Srba u Hrvatskoj nemaju baš nikakvu budućnost kao “strana”, čak i da je Plenković najveći izdajnik u povijesti civilizacije.
Zato je primjerice Dujmovićevo upozorenje da je sukob Pupovca i Dačića igrokaz za bedake, uz to što je uvredljiv, izraz davanja nepotrebne bitnosti, još jednom, Srbiji, da ne govorim o Pupovcu. S druge strane, krajnje cinično zvuči poruka Hrvoja Hitreca, vrlo utjecajnog nacionalnog autora – molim čitatelje ne pakirati Tomi Medvedu!
A u tekstu mu ocjenama, tumačenjem i praktičnim svođenjem, posve neargumentiranim da se razumijemo, državne politike na status Dujmovićevih bedaka i Plenković-Pupovčevog maskenbala upravo on gadno pakira! Jer, ispada da je Tomo Medved “dobrodušni poluinteligent koga se eto ni krivog ni dužnog cirkusira”.
U najmanju ruku je to poruka dubokog nepoštovanja prema Tomi Medvedu, koji to baš ničim nije zaslužio, niti je dao povoda za to.
Medved, Plenković, Marić i cijela Vlada su tim, kao što su Plenković, Medved, Anušić i suradnici rukovodstvo HDZ-a. Mogu biti ovakvi ili onakvi, više ili manje se sviđati nekome, može im se prigovarati koalicija s manjinama, ali, niti su ih oni posijali u Ustav i izborni zakon, niti su im ostali s desnice i navodne desnice ostavili mrvicu izbora. Kako u prošlom sazivu Sabora, tako i danas, a upravo takvi su premoćno pobjedili i dobili potporu “bedaka” da rade ovo što rade.
Potpuno je zlonamjerno uspoređivati proslavu Dana pobjede s odlaskom generala Medveda u Grubore, ili bilo gdje iskazati poštovanje poginulima na neprijateljskoj strani, posebno civilima. Upravo general Medved, zapovjednik pobjedničke vojske je pozvan kao političar iskazati sućut neprijateljskoj žrtvi. S tim on ne amnestira poraženog agresora, nego mu iskazuje milost. A milost iskazuju pobjednici. Nabrajati zbog toga stratišta hrvatskog naroda i uspoređivati srpsko ponašanje s gestom Tome Medveda i hrvatske države je upravo čin izjednačavanja pobjednika i poraženog, dobra i zla, srpske i hrvatske državne politike.
Pjeniti se i sad mjesecima polemizirati o tome je li Pupovac dobrodošao u Škabrnju, Vukovar, Voćin, Gospić, Vinkovce, Sl. Brod je još jedna navlakuša gubitničke srpske politike. Upadajući u tu medijsku stupicu, točno kako je upozorila Višnja Starešina, prisiljava se snagom javnosti i hrvatska politika da suočavanje Srbije s prošlošću i hrvatskih Srba s posljedicana srpske agresije i srbijanske politike, kako je to više puta na Dan pobjede i nakon toga istaknuo upravo Tomo Medved, ali i Plenković i Milanović u svojim govorima, upadne u beskrajni niz novoga povijesnog natezanja sa srpstvom o tome tko je veća žrtva. U toj utakmici njih nitko izuzev oni sami sebe jednoga dana, ne može pobjediti.
Ovo je Hrvatska. Srbi mogu imati tristo memoranduma, imali su više od stotinu godina vremena za kriminalizaciju Hrvata, mogu imati i imaju zbog niza, često neizbježnih okolnosti ovakav politički status u Hrvatskoj danas, mogu se nikada ne odreći zlih namjera prema hrvatskom narodu i ne odriču ih se, ali, ništa od svega toga nije stalnost ako im Hrvati ne omoguće to što žele.
Plenkoviću neće biti nimalo lako uz ovakve “nacionalne” snage, kojima po svemu što rade javno ispada važnije da on poklekne, makar Hrvatska poklekla, kako bi proroci dokazali da su imali pravo i da je izdajnik ili nekakav europski menadžer koji za račun Francuza i Nijemaca ima spasiti Srbiju. Ne bi Milošević proslavljao Dan pobjede da Francuzi i Nijemci ne mogu spavati zbog Srbije. Niti bi Irinej slao, makar i kurvinske pozive na mir.
Plenković nije Tomo Medved, niti je Ivan Anušić, niti treba biti. Nisu ni Modrić, Vrsaljko i Lovren isti, čak u puno toga ni slični, ali su došli na vrh svijeta prije svega jer su prethodno u tom svijetu naučili kako se to radi. Tek to što su naučili dalo je snagu njihovom identitetu i afirmiralo ga. Niti su desetine tisuća mladića u ratnim brigadama bili isti, čak često i slični i u vrijednosnim pitanjima. Niti su im vojskovođe bili isti, ili slični. Ali, nisu se zbog toga krvili, zato su pobjedili.
Pred Plenkovićem, Medvedom i suradnicima je povijesna prilika, ali kao rijetko tko suočavaju se s lavinom nagomilanih frustracija, slabosti, nesolidnog državnog poretka i vrlo, vrlo nezrelom nacionalnom opozicijom, da ne koristim teži izraz.
Na tom putu bit će gadnih iskušenja, a jedno od njih je već Pupovac najavio – obilježavanje mrtvog Erdutskog sporazuma (Ispravno Zagrebačko-erdutskog) na kome političko srpstvo u Hrvatskoj gradi status druge nacionalne strane, što je strateški temelj za federalizaciju Hrvatske.
No, najveća pomoć Srbiji i Pupovcu može biti i jedino još preostaje u antifašizmu u Hrvatskoj i tuposti i destruktivnosti tzv. desnice. Ne shvaćati to je – pakirati Tomi Medvedu.
