Thompsona je zabranila hrvatska država preko svoje legalizirane antifa civilne paradržave, a ne Slovenija, iako je na zabrani slovenski državni štambilj.
I, tu zabranu mogu samo skinuti svi hrvatski državljani, Hrvatice i Hrvati, koji moraju znati da je politika kontinuiteta, antifašizma, centrizma, o kojoj će se izjašnjavati na nedjeljnim izborima prvenstveno u Zagrebu, ali i u Splitu, Rijeci, Osijeku, Vukovaru, Varaždinu, zapravo stvarni autor te zabrane.
Jer u zagrebačkim uredima stoluje tisuće mračnih milicajaca društvenoga duha, koji za masne državne gradske, europske i Boga pitaj čije sve još ne, novce, na dnevnoj frekvenciji šalju tisuće izvještaja, pisama na tisuće adresa diljem svijeta upirući prstom u izmišljeno zlo, zločin, fašizam i u sve što njihovim gazdama nije po volji, a to je manje više sve nacionalno i hrvatsko.
Tako nastaju zabrane.
Tu se moraju i otkloniti!
Ne može se naime čista obraza ni od Europske komisije tražiti reakcija i obrana zajamčenih prava Marka Perkovića Thompsona, ako kao hrvatski predstavnik u toj Komisiji sjedi Neven Mimica, eksponent politike koja je kriminalizirala što izravno, što preko svojih civilnih ekspozitura ne samo Thompsona, nego i gotovo svu svoju nacionalnu simboliku, sve do otvorenoga bojkota predstavljanja bl Alojzija Stepinca prošle godine u Europskom parlamentu kompletne ljevice iz Hrvatske – na srpski zahtjev.
Zabrana Thompsonova koncerta u Sloveniji potpuno se pogrešno u hrvatskim oazama suverenističkoga novinarstva i medija dovodi u usporednu poziciju sa slobodnim nastupima u Ljubljani srpske pevaljke Cece, te čitavoga niza sličnih srpskih društvenih protuha i palanačkih fenomena, jer je to uz ostalo vrlo uvredljivo za Thompsona. Usporedba simbola kolaboracije sa zlom koju u Hrvatskoj simbolizira Ceca i simbola vlastitih nacionalnih i identitetskih vrednota te otpora tome zlu koje personalizira Thompson je katastrofalna pogreška.
Ni u jednoj ravni se ne smije uspoređivati Thompsona s takvima, a pogotovo ga braniti na taj način, jer ne pripada jednostavno istom humanističkom svemiru.
Problem zabrana Thompsonovih koncerata u europskim zemljama je prvenstveno unutarnji hrvatski politički i nacionalni problem, i to nimalo benigne naravi i dometa. On je vrh ledene sante, koja razara već godinama sve na čemu počiva nacionalno društvo, njegove integrativne niti i vrednote, a koji na žalost, što izravnim činjenjem, pogotovo kad je na vlasti navodna antifa, ili izravnim pranjem ruku kad je na vlasti navodna desnica, podupire i država u Hrvatskoj.
Plenkovićeva izjava s izraženim neslaganjem o zabrani koncerta, potpuno je ista i vrijednosno vrlo nevjerodostojna, kao i izjava Nine Obuljen o Frljićevoj paradi u Splitu nedavno.
Nevjerodostojna je kao i svaki politički centrizam.
Evo zašto.
Centristička politička pozicija omogućava političaru, državniku, u ovome slučaju predsjedniku vlade ili ministru da se osobno deklarativno usprotivi zabrani Thompsonovoga koncerta, da osudi Frljićevo divljaštvo i njegovu nadriumjetnost, a istodobno podržava društveni sustav vrednota koji nužno dovode od zabrane koncerta ili do pojave Frljića.
Centrizam istodobno omogućuje političaru i državnome dužnosniku poncijepilatovsku poziciju i pranje ruku, omogućuje mu javno zgražanje, ali i održavanje spektra vrednota i uzročnika, koji proizvode razloge toga javnoga zgražanja.
Thompson je u Hrvatskoj već godinama ilegalac. Cijela Hrvatska u stvari pere ruke od odgovornosti zbog progona jednoga autora, koji od kada postoji na ovaj ili onaj način svjedoči – upravo Hrvatsku.
Problem Thompsona je u tome – što to nije ekskomunikacija iz službenoga javnoga društvenoga diskursa jednoga pjevača, nego cijele jedne nacionalne suverenističke strukture, tisuća ljudi na svim bitnim točkama hrvatskoga društva, manje ili više poznatih, koji se godinama istiskuju iz službene kolektivne memorije, s opasnim elementima kriminalizacije.
To je zahvatilo dubinu čak i do osnovne škole.
Pranje ruku je pisanje pisma, zapomaganje, zgražanje, pranje ruku je neizlazak na izbore, svrstavanje u samoproglašene sektaške torove jedino ispravnoga hrvatstva, a pogotovo je pranje ruku bezidejno zapomaganje s pozicija društvenih institucija, medijskih scena i oaza novinarstva i dijelova medijske slobode, koje, što autorski što redakcijski zapravo trguju svako malo zabranama i udarima na Thompsona, na Hasanbegovića, na Željku Markić, na dio medijskih autora nakon objave lista za odstrel koje proizvode godinama GONG i Pupovac, pokušavajući nekako naplatiti njihovu žrtvu.
Zbog svoje popularnosti Thompson, Hasanbegović ili Markić izazivaju bar donekle javne polemike, ali tisuće ljudi, manje popularnih, nepoznatih, stotine manje ili više poznatih osoba su pod različitim vrstama zabrana ili otvorenih progona, samo što se o tome na javnoj pozornici ne govori. Jednostavno, proizvodnja zabrane u društvu u kojemu caruje hrvatska nakazna inačica antifašizma je nužnost, pravilo, smisao postajanja takve platforme, a država koja na to odgovara centrističkom politikom je – sudionik u svemu tome.
Zgražanje nad činjenicom da je Marka Perkovića Thompsona zabranila slovenska policija, koja na to ima pravo na temelju indicija koje ne mora slati kao informaciju Hrvatskoj, a s druge strane potpuna nezainteresiranost nad činjenicom da Thompson već dugi niz godina ne smije ni primirisati HRT-u, te ostalim televizijama s nacionalnom koncesijom, da se o njemu pišu najsramnije tjeralice, laži, krivotvorine kakve ni pas s maslom ne bi polokao, suživljavanje s udarima s pozicija, što u državi i njenim institucijama, što u javnim ustanovama, na čitav niz ljudi u Hrvatskoj, postalo je – pravilo.
Pravilo ponašanja nemoćnih.
I pravilo metastaziranja zla.
Zbog toga je gnjev koji se usmjerava na Slovence pucanj u pogrešnu metu.
Slovenci se ponašaju kao država.
Kao što se i UEFA ponašala kao autonomna organizacija, kada je kažnjavala Šimunića ili hrvatsku reprezentaciju zbog ZDS, jer je taj ratni pozdrav hrvatskih osloboditelja devedeset i prve godine, na kojemu je između ostaloga dijelom nastajala slobodna Hrvatska, fašizmom proglasila – hrvatska vlada, odnosno eksplicitnim pismom ministar Željko Jovanović.
Što bi UEFA trebala uraditi kad dobije pismo ministra športa Republike Hrvatske da je pozdrav ZDS – fašizam?
Tražiti dakle odgovornost inozemnih institucija, a u hrvatskoj podupirati, njegovati, afirmirati i razvijati zlokobni sustav koji razara, krivotvori, laže, kleveće i udara na sve hrvatsko, na sve nacionalno, na sve autentično i sve što nije odobreno od izrazito antihrvatskih i antisuverenističkih centara moći u Hrvatskoj, Srbiji i diljem svijeta, koji silno radi na preoblikovanju i anacionalizaciji hrvatskoga naroda, nije put rješenja, nego put stvaranja problema.
A od toga se ne mogu prati ruke, niti bilo tko u zemlji može biti amnestiran od takve odgovornosti.
Novinar u medijima, umjetnik u umjetničkom iskazu, filmadžija u filmskoj poruci, književnik u književnosti, športaš u športu, političar u politici, sveučilišni nastavnik u predavanju i javnom i znanstvenom djelovanju, civilni aktivist u svojim aktivnostima, katolik u svjedočenju svoga kršćanstva. Nitko od ovoga što se događa ne može biti oslobođen, niti može i smije reći da se njega to ne tiče.
Naime, godinama je u Hrvatskoj u biti razvijan i na vlasti, nekoj vrsti paradržavnoga paralelnoga poretka, sustav razaranja svih nacionalnih vrednota, progona svega što simbolizira nacionalni identitet, svega što stoji u temeljima suvremene Hrvatske, od branitelja, Domovinskog oslobodilačkoga rata, simbolike ranije hrvatske prošlosti, do detuđmanizacije koja je poprimila zastrašujuće razmjere i okvire.
Spektar organizacija i centara izvandržavnih ili civilnih utjecaja koji izravno i praktično sudjeluje u ostvarivanju državnih politika u Hrvatskoj godinama djeluje kao neslužbeni instrument države, hrani se od njene esencije, uzima njenu logistiku, zaokružuje svoje pozicije, razvija se i grana na sve kutke društva, namećući u javnome diskursu isključiva pravila ponašanja, koja u službenoj ili neslužbenoj formi postaju stvarni i razorni sadržaj.
Ta paradržavna navodno civilna ili društvena inicijativa već odavno koristi i represivni državni instrumentarij za zastrašivanje i zavođenje potpune kontrole duha. Ukratko, u Hrvatskoj raste opasan tumor totalitarizma, koji je ranije bio istoznačnica komunističko-jugoslavenskoga, zatim velikosrpskoga nasrtaja na hrvatsku slobodu, a danas nosi internacionalno prezime s potpuno istim sadržajem i namjerama. S uporištem u hrvatskom kapitulantstvu, nesolidnim politikama i otvorenoj petoj koloni.
Za to nisu odgovorni Slovenci, Austrijanci, nisu ni Srbi, Rusi, Amerikanci, Soroš, baš nitko do hrvatske društvene institucije, politike, ali i svaki Hrvat bar na jedan način.
Ne iziđe li na izbore, recimo u Zagrebu i ne sankcionira politike koje su iz gradskoga proračuna do sada stotinama milijuna kuna poticale te nakazne ideje, programe i namjere, nakaze koje profesionalno udaraju na sve autentično nacionalno, hrvatsko i zagrebačko, onda se Zagrepčanin i Hrvat, te bilo tko, tko voli i drži ovaj Grad i ovu zemlju svojom domovinom, a narod svojim narodom, ne može oprati od odgovornosti nečinjenja – što je samo korak do sudjelovanja u zlu.
Takav ne treba niti bi moralno smio prosvjedovati protiv slovenske zabrane Thompsona.
Ako država kreira zakonske okvire u kojima Pupovac, Gong, zatim desetine navodnih udruga o kojima više i mala djeca znaju da su banalne i otvorene agenture različitih i često izrazito antinacionalnih interesa u Hrvatskoj, mogu nesmetano raditi progone kako im i protiv koga im padne na pamet, ako uz to država i grad Zagreb već petnaest i više godina za te opasne nakane, programe i platforme izdvajaju godišnje stotine i stotine milijuna kuna nacionalnih i gradskih novaca, onda je samo pitanje dana kada će se s tih satelitskih pozicija orkestrirana kampanja protiv bilo koga pretvoriti u izravnu ugrozu ili atak na njegova ustavna ljudska prava, i temeljne ljudske stečevine suvremene Europe.
Zlo neće samo zastati nikada.
Niti je svrha zabrana Marka Perkovića Thompsona nekakva osveta zbog nečega samo njemu osobno. To je udar na svakoga svjesnoga Hrvata i Hrvaticu, a ako se tomu ne odupre u svakoj prigodi i na svakom mjestu, svatko će doći kad tad na red.
- I epidemije su na samome početku bile ugroza jednoga čovjeka.
