Marko Ljubić: Treba li Hrvatsku braniti od Dežulovića?

Umjesto da ljudi kojima Vukovar nije jedini dokaz osobne valjanosti nego jedna od vrednota, ljudi koji drže do svojih vrijednosti, znaju kako se prema njima odnositi i koje stoga nitko ne može pokolebati, Dežulovića izoliraju javnim ignoriranjem i tihim društvenim prijezirom, Dežulović je nasukao, ili njegovim rječnikom rečeno – zajebao domoljube.

Jer Hrvatska, koju Dežulović može tako uzdrmati da danima traje procesija zgražanja i poručivanja do uzvraćanja “jebanja” ispada kao prostitutka u izlogu, a njezini zaštitnici kao podvodači, kojima nije problem blud, nego cijena.

Dežulović nije zajebao profesionalne domoljube, jer je njima dao što im treba, kako bi i sebi prije svih, a onda i njima omogućio javni komfor i infuziju, koja i njega i njih u tom sublesastom srazu neuspostavljenog društva održava u fokusu. Što god tko mislio o njemu, mora se priznati da je inteligentan, nadaren pisac, da razumije odnose u Hrvatskoj i da sjajno zna ploviti na vrhu vala tih shizofrenih odnosa i zabrinjavajuće nezrelosti jednoga dijela javnosti.

Dežulović je iskoristio domoljubne sirovine za plasman krajnje izopačenih poruka običnom, svakodnevnom Hrvatu, kolokvijalno malom ionako uzdrmanom čovjeku, koji se dnevno suočava sa sumnjom u autoritete bez kojih nikada nije bio moguć društveni poredak i minimalna kohezija, bez koje je onda realan kaos. Te obične ljude je Dežulović nastavio uzdrmavati i obezglavljivati, po receptu koji bez neke dodatne inventivnosti primjenjuje godinama, a u tome su mu svojski navalili pomagati profesionalni domoljubi, koji nakon njegovog “jebanja” svetinja, njemu odgovaraju jebajući fikcije i laži, a opasnije od Dežulovića “jebu” Hrvatsku braneći ju od njegovog “seksualnog nagona”. Tko je tu ostao suha k…. lako je zaključiti.

Pogledajte tiradu:

“Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt.”

Majstorski je u ovoj poetskoj tiradi Dežulović izmješao pojmove, forme i fikcije koje može hebati i ispasti polemičar, slobodan duh, ili u hrvatskoj memoriji još uvijek prilično prihvatljivi antidržavni element ili “podrivač poretka”, s pojmovima koji hebača skriveno predstavljaju bolesnim sociopatom koji istinski mrzi ljude koji ga u golemoj većini okružuju.

Jer, nije isto hebati ili prčkarati “posebni domovinski pijetet”, “počasne plotune”, “plastične lampione i vijence”, jer su to političko-društvene forme i navike, često bez bitnog sadržaja i dodira s duhom čovjeka, a može ih baš svatko deklarativno isticati za dnevne i demonstrativne potrebe, čak i oni koji nisu u bitnome drugačiji od Dežulovića, kao hebati recimo”mise zadušnice”.

Mise zadušnice nisu ritual, ne mogu se ni zabraniti ni ozakoniti, jer su one molitva vjernika Bogu. Može dakle biti izgovorena ili neizgovorena, vidljiva i ritualna, samo u mislima, u osami ili društvu, ali Misa je kao načelo izraz autentičnog obilježja duha čovjeka, izraz njegovog postojanje i vjere u – život. To “jebati” dakle nije izraz literarne raspojasanosti, slobode duha, niti može biti stilska figura. To je izopačenost, personalizacija sotonske naravi.

Dežulović navodi niz primjera koji uistinu zovu na prijezir prema profesionalnim domoljubima, na kritiku i zgražanje čak, a cijelu poetsku tiradu kojom deklarativno psujući smrt i zazivajući život, zapravo istinski prinosi na neki njegov žrtvenik u čast smrti koju kao hebe.
To u naknadnim, isprovociranim medijskim istupima obrazlaže tvrdnjom da je za razliku od mnoštva koje se zgraža nad njegovim riječima, on osobno i neposredno gledao smrt u Vukovaru.

Tu Dežulović laže, vara ljude, iako faktički govori ono što može dokazati.

Da, bio je u Vukovaru, gledao mrtva tijela na ulicama kojima je prolazio, vidio je zarobljeno mnoštvo, razoreni grad, vjerojatno ili moguće i svjedočio ubojstvima koja nije nikada javno svjedočio.

No, Dežulović nije tom prigodom svjedočio smrti, svjedočio je pobjedi, jer je s tadašnjim vojnim pobjednicima kojima je smrt Vukovara značila pobjedu trijumfalno ušao u grad. Pitanje je uvijek s koje strane gledaš, a Dežulović je u studenom 1991. godine kao novinar Slobodne Dalmacije iz Beograda ušao u Vukovar. Dakle, neupitno u oslobođeni Vukovar, jer s te strane je to što se dogodilo hrvatskom Vukovaru bilo oslobođenje.

Život se ne veliča na taj način, niti “jebavanjem” molitve za duše umrlih. Molitvom se, baš tom molitvom, koju on psuje u svojoj izopačenoj tiradi, psovačkoj poemi kojoj se ne može odreći sotonsko nadahnuće i slobodoumna prijemčivost, pa čak i selektivno uporište u farizejštini profesionalnih pijetetlija, veliča život. Isto kao što se, kad je Dežulović ulazio s KOS-om JNA u Vukovar navodno suočiti se sa smrću, život veličao bijegom od tih koji su Dežulovića vozili s pobjedničke strane.

Prihvatiti Dežulovićevo tadašnje “novinarsko svjedočenje” kao svjedočanstvo, bilo bi kao prihvatiti uzornim društvenim pravilom ili kodeksom rezultate ispitivanja njemačkih i japanskih liječnika zločinaca iz eksperimenata sa zarobljenicima, ili komunističkih eksperimenata nad neprijateljima revolucija.

Upozoravajući te “koji veličaju smrt”, kako Dežulović naziva sve one kojima se kao izopačeni guru obraća kao svjedok smrti i navodni zagovornik života, Dežulović usprkos nekoj vrsti sotonske pronicavosti ostaje zatočenik posvemašnje duhovne i socijalne zapuštenosti i raspuštenosti.

Nije on primarno govorio onima na koje ukazuje kao na profitere duhom Vukovara, njih je on sjajno iskoristio, savršeno znajući da su mu subraća s “one strane” ili bar korisne budale, jer bez njihove reakcije njegova poruka ne bi mogla doprijeti do svakoga hrvatskog čovjeka.
Iako sam uvodno izgovorio tvrdnju da je Dežulović “zajebao domoljube”, valja reći da je koliko i njegovo iskustveno zagovaranje života, vrlo upitno i to koga smatrati domoljubom u ovom slučaju, ali to nije predmet ovoga osvrta.

Ja ne mislim da je mene zajebao, iako sam ovim osvrtom reagirao na njegov izopačeni performans. Niti mi je izazvao bilo kakve emocije psujući i “jebajući” koga i što stigne. On ne može “jebati” ništa i nikoga tko mi je bitan, ne može “jebati” Vukovar, misu zadušnicu, poginule i žive junake, niti uspomene. To umjesto njega rade, makar samo prolazno, primitivci koji za kilu mesa i minutu pozornice danas navodno veličaju i brane od Dežulovića, ali i od svakoga živa, čak i od mrtvog junaka, simbole i svetinje koje psuje Dežulović.

Psovao bi Dežulović i bez njih, psovka mu je narav, ali s njima njegova narav i izričaj dobivaju društveno obilježje, postaju dijalog.
A psuje ih svjestan da će lako potaknuti stampedo natjecanja tko će njemu groznije jebati ono što bi kao trebalo biti njemu bitno.
I tu je zamka, tu je prag njegovog uspjeha, jer se živo jebe Dežulovića i za Šerbedžiju, i za Jasenovac, i za bilo što bilo kome bitno. On se njima služi i ništa drugo.

On psuje Vukovar, koji, koliko ga god tzv. domoljubne dežulovićizirane protuhe godinama pokušavale ograditi isključivo kao svoj spomenik i svoj feud, nitko ne može, makar bio i sam sotonski genije, svesti na banalan mit ili isprazniti od sadržaja, a njemu jebači s domoljubne strane uzvraćaju “jebajući” Jasenovac, dovodeći u istu ravan stvarnu vrijednost s već uveliko osporenim spomenikom prevari.
Zato je i baš tu, na tom mjestu Dežulović uspio u svojoj namjeri, kao što je uspio zbog posve očekivane utrke u javnom zgražanju mnogih, začinjenog neinventivnim frazama, stilski daleko ispod njegove izopačene poetike.

Od Dežulovića Hrvatsku ne treba braniti, jer ju on ne može “jebati” ili “podrovati”. Kad bi bila istina da su gotovo isključivo ili uz neznatnu pomoć slučajnih prolaznika današnji politički “heroji” sami branili Vukovar, ili da ga danas jedino oni brane od zaborava, ili kad bi i ukoliko bi postala službena istina da se Hrvatska branila i krvarila samo i jedino u Vukovaru i Škabrnji, onda bi i Dežulović imao razloga krenuti u jebački pohod. Za sada nije tako, iako se najgrlatiji protivnici njegovih seksualnih namjera svojski trude da bude tako.

Ljudi bi rekli – jadan ti je onaj koga moraš braniti od takvih jebača, ali i od takvih anti-jebača.