Marko Ljubić: Treba li spašavati Ćipu od Đakića?

Slučaj sukoba u Saboru između dvojice zastupnika, inače sudionika obrane Republike Hrvatske, Đakića iz HDZ-a i Mlinarića iz DP-a koji je uzburkao duhove u tzv.braniteljskoj strukturi, a koji kao prvorazredan skandal promiču pripadnici DP njihovi mediji i pristaše, pokušavajući se predstaviti žrtvama adresirajući skandaloznost na Đakića, ispod površine upućenih teških riječi, optužbi i pitanja, krije jednu, odavno prisutnu tužnu činjenicu.

Objektivnosti radi ovdje valja također imati na umu da je upravo DP u hrvatsku javnost uveo nezabilježenu komunikacijsku prljavštinu, uvjerljivo nadmašivši kampanje s ljevice i medija lijeve provenijencije, i svodeći hrvatski komunikacijski prostor na standarde beogradske čaršije i tamošnjih tabloida, pa bi trebalo biti krajnje cinično to što oni vrište o skandalu ili pozivaju na kulturno ophođenje. Ali nije.

To je normalno, jer onaj tko laže, vrijeđa koga stigne i kako stigne, tko nema baš nikakav kodeks izuzev svoj interes, tko je angažirao Škoru i na njegovu, do političke faze, očito dobro skrivenu sliku i priliku okupio ljude s isključivo takvim obilježjima naravno da cvili kad mu se uzvrati.

Zato je tragikomično bilo gledati Škoriste, Prkačina, pogotovo Ćipu Mlinarića, te njihove forumaše kako se čudom čude nekulturnom Đakiću i brane kulturu i moral u javnom diskursu. A tek zgražanje Bujanca!?Skandaloznost se u ovom slučaju potencira jer su sudionici ratni veterani, jedan vladajući, drugi oporbeni.

Upravo ratni veterani ili branitelji često nesvjesno, a još češće svjesno i namjerno, radi banalnih dnevnih interesa i pogodnosti, osobnih ili grupnih, nanose najveću štetu slavi i simbolici rata, žrtve, junaštva na koje se pozivaju.

To je prisutno u javnom djelovanju svih vrsta, a pogotovo u politici.

Što se više srozavaju kriteriji za ulazak u vrhunsku nacionalnu politiku, čemu snažno pogoduje i što generira izborni zakon s deset plus dvije izborne jedinice, sve nedostojniji, nevjerodostojniji i nedorasliji ljudi ulaze u Sabor, zauzimaju mjesta na javnim i u medijskim pozornicama, a zbog toga, zbog njihove neukosti i obrnuto proporcionalne potrebe biti uočeni i važni, koriste se sve više potpuno neprihvatljive riječi i poruke.

Kao što se sve više političke opcije tzv.alternative upravo zbog srozanih izbornih kriterija za ulazak u Sabor, umjesto osmišljavanjem ozbiljnih i konkurentnih programa i okupljanja još ozbiljnijih ljudi oko njih, gotovo isključivo bave i nameću negacijom, osporavanjem, vrijeđanjem politika i političara koje nastoje osporiti, nastojeći se brzo i lako probiti na saborsku, s tim i na medijsku pozornicu. Sve nakon što takve skupine i pojedinci uspiju je logičan slijed. Napadni, optuži, laži, uvrijedi i – kukaj da si obespravljen pokušavajući se predstaviti kao narod. Naravno, obespravljeni narod.

Uz taj trend, sve je sigurnije i relativno je lako dokazivo izbornim brojkama, narod sve manje vjeruje tim tipovima koji ih brane od obespravljenosti, ali oni nastavljaju tupiti istu priču, jer drugo ništa ne znaju, a glasno odobravanje uske skupine oko njih im daje privid uspješnosti i važnosti.

Proškorinovska javnost se zgraža retoričkim pitanjem Đakića Mlinariću – kako bi izgledalo da on njega, tragom njegovih optužbi za izdaju između ostalih ministra Medveda, ali i svih ostalih u HDZ-u, među kojima je i jedan nezanemariv broj ratnih veterana i slavnih ratnika, povodom Zakona o civilnim žrtvama, optuži da je cinkao logoraše dok je bio u logoru?

Stvarno – što bi u tom bilo nesrazmjerno ili čudno, iako je ružno!?

Onaj tko mjesecima urla i vrijeđa, laže i vodi prljavu kampanju, bez da je naveo jedan jedini članak Zakona koji bi potkrijepio njegove tvrdnje i optužbe, za koga je potpuno izvjesno da nije sposoban ni razumjeti, ni uočiti pravno- političke finese, tko pripada kao vodeći optuživač i huškač skupini kao DP i političaru moralnog profila kao Škoro i tko u tu svrhu tezgari i zalaže svoj ratni i stradalnički put, u nekom trenutku je morao očekivati i pitanje, ne optužbu nego upitnu implikaciju – nije li i pod mukama bio spreman na sve, ako je danas neprisiljeno spreman raditi najprljavije stvari?

Može Đakić biti ne znam kakav nevaljalac i nedostojna osoba, možda i jest, možda nije, ali, izgovorio je logično pitanje. Tko mačem sječe, od mača gine.

Realno, u nedostatku elementarnog znanja i s jako izraženom potrebom upravo zbog toga, predstaviti se kompetentnim, Ćipe Mlinarić je višestruko za ministra Medveda i sve one koji su podupirali Zakon koristio najteže moguće izraze – do izdaje i veleizdaje, računajući da takve grozote nema potrebe dokazivati. Logika takvih optužni je – što strašnija optužba, to je manja potrebe obrazlagati ju. Tako se ludilo vrtoglavo ubrzava i ruši sve što dotakne.

Da bi to što govori potkrijepio i poruke predstavljao argumentiranim bez propitkivanja,  Mlinarić je kao argument uvijek koristio činjenicu da je branio Vukovar, pripadnost postrojbi Blage Zadre, boravak i mučenja u srpskom logoru i pogibiju svoga brata.
Mlinarićeve poruke i javni stavovi, kao i mnogih sličnih tijekom zadnjih dvadesetak godina su intonirane baš zbog polazišta neupitnosti svojih ratnih zasluga, kao presude a ne kao mišljenje.

Mlinarić i Škoristi ne razumiju, ili ih s obzirom na pretežiti profil obujičarenih pristaša nije briga za posljedice, da ih takvo ponašanje nužno dovodi u situaciju da se ljudi zapitaju – tko su to oni, i počnu kopati po njihovim životima i prošlosti. To smo vidjeli više puta na primjeru Škore, čije su falange doslovno čoporativno vrijeđali svakoga tko im nije sklon, a kad se dovede pod znak pitanja Škoru, jauču sve u šesnaest i traže sućut.

Takvu praksu u tzv. braniteljskim i nacionalnim temama koristi HDZ godinama, a toga se nisu odricali ni ljudi realno visoke razine intelektualne kompetencije u visokoj politici kao Hebrang i cijela plejada političara s golemim ratnim zaslugama, a posebno se simbolika Vukovara koristi, iscrpljuje i zloupotrebljava u političkim borbama pri čemu se vrlo često događa da se na tu simboliku pozivaju neupitni branitelji, pa i junaci obrane Vukovara, tumačeći istu stvar na potpuno suprotstavljen način.

Gledajući sadržaj politika i problema o kojima se raspravlja i za koje se kao argument zalaže slava i žrtva Vukovara, na koju imaju potpuno pravo i Račanov ministar Pančić, i Milanovićev ministar Matić, njegov pomoćnik Bojan Glavašević, zatim Josić, Mlinarić, Markuš, Deur, potom Karolina Vidović Krišto, Penava s nizom ljudi u javnom prostoru i politici, ispada s obzirom na njihove stavove da govorimo o deset ili stotinu Vukovara. Takvo ponašanje vodi u pravcu legalizacije i legitimizacije prava na Vukovar kao argument i Dragani Jeckov, Milakoviću ili Stanimiroviću, jer, kad već postoji toliko neupitnih i posve suprotnih Vukovara, zašto bi bilo koja ili bilo čija suprotnost više bila nelogična ili neprihvatljiva?

Kad je sve dopušteno, onda nema čuđenja i nema manje od – sve i svakoga. Samozvani zaštitnici simbolike Vukovara o tome, naravno, ne vode računa. Isto je i s najgrlatijim, ili najbučnijim zaštitnicima domovinskog rata.

Kad se polazi od samoproglašene vlastite neupitnosti nužno se nedostatak argumentacije nadomješta sve brutalnijim i težim nasrtajima na suparnika i galamom, pri čemu ne može biti ustupaka kad je suparnik netko tko je također legitimni nositelj ratne slave. Tako se nužno urušava karakter i vrijednost rata, žrtve, svega.

Uočljiva je nadalje praksa, odnosno model, da se u nedostatku argumentiranog obrazloženja ili odgovora, uvijek vezano za nedostatak znanja i kompetencija povlače ti argumenti iza čega prestaje bilo kakva rasprava, argumenti i znanje postaju nepotrebni, dolazimo na područje navijačkog svrstavanja, a to je prostor za nekontrolirane optužbe i uvrede najtežeg sadržaja. I što je najlošije, u taj prostor isključivo s navijačkih pozicija se tad uključuju brojne udruge branitelja braneći ” svoga” i teško optužujući ” tuđega”, zanemarujući tragičnu činjenicu da se i za obranu i optužbe koristi ista vrijednost – domovinski rat.

Nitko tako agresivno ne poteže svoje ratne zasluge, braniteljski status ili status žrtve kao skupine oko DP, njihovi mediji, pristaše a uvjerljivo u tome prednjači Mlinarić.

Njegovo pozivanje baš u svakom javnom istupu na Vukovar, obranu, Blagu Zadru, zarobljeništvo, obiteljsku žrtvu je odavno postalo krajnje pretenciozno, za mnoge ljude duboko ispod razine minimalne pristojnosti, pogotovo jer iznimno često to radi iz krajnje banalnih razloga pokušavajući ostvariti neki prizeman stranački ili osobni cilj, često braneći neobranjivo ponašanje svoje skupine pa čak i pravo na najnepristojnije poruke, riječi i teške uvrede.

Dakle, dolazimo na teren na kojem se svoja žrtva, svoje ratne zasluge zalažu za potpune vrijednosne suprotnosti ili mizerije kavanske razine i prepucavanja, pri čemu se koristi model da se onoga tko realno ima zasluge i tko jest bio žrtva istura u prvi plan i koristi kao prekrivač za lupeže, dezertere, profitere a tragikomično je da se svojim dezerterima, profiterima i lupežima sve zaboravlja, pa ih se čak promovira u uzore, dok se na dnevnoj frekvenciji druge osporava optužujući ih za dezerterstvo i profiterstvo. Ili izdaju.

Za tu ulogu se obično odaberu najbeskrupulozniji ljudi, s teškim pomanjkanjem socijalne inteligencije, neuki i zapušteni, koji često imaju i ozbiljan deficit moralnog integriteta pa ih je relativno lako uvjeriti i izmanipulirati da su upravo oni pozvani biti arbitri, dati sud o nekom pitanju, a uz malo orkestriranog i umjetnog aplauza dovesti ih u poziciju potpune javne pogubljenosti i dezorijentacije stvarajući od njih najobičnije oružje za obračune s političkim i javnim suparnicima. Ćipe Mlinarić Škori i njegovima upravo za to služi.

Kao što je Matić služio Milanoviću, Pančić, iako krajnje kulturan u odnosu na ovu dvojicu, Račanu ili Đakić i niz sličnih HDZ- u.
Problem srozavanja standarda za ulazak u nacionalnu politiku izbornim sustavom kakav imamo, snažno multiplicira mogućnosti ovakvih pojava i širom otvara prostor takvim ljudima.

Ta javna dezorijentiranost može biti samo posljedica karakterne osobine, a vrlo često upravo takvo ponašanje može potaknuti i bolest psihotraumatskog karaktera kao posljedica preživljenih patnji, koje žrtvama služe kao izvor trajne frustracije i osjećaja neshvaćenosti, iz koje crpe grozničavu potrebu za javnim priznanjem, ne birajući sredstva kojima to postižu. Ne znam je li to bolest, devijacija svakako jest, a takve ljude ohrabrivati i davati im za pravo u javnosti je teški grijeh.

U politici takvo ponašanje razara sve standarde na kojima počiva društvo, a opasnije od ičega drugoga razara upravo polazišta i simboliku kojom se takvi ljudi i njihove skupine služe, doslovno prostituirajući sve najbolje što ih je obilježilo u jednom dijelu života, a kad je u pitanju obrambeni rat, prostituirajući i nacionalne simbole i svetinje.
Takvi najbolje koriste realnim neprijateljima Hrvatske, daleko su im korisniji od javno deklariranih neprijatelja i neprijateljskih
pozicija.

Tu dolazimo na najvažnija pitanja za racionalno određivanje prema takvim slučajevima i nositeljima takvog ponašanja.
Zašto bi jednom političaru neupitan argument njegove vjerodostojnosti, ispravnosti i moralnosti njegovih namjera bilo to što je doživio u obrani zemlje on i njegova obitelj, a drugom političaru to isto ne bi vrijedilo na isti vrijednosni način ili ga se baš zbog toga optuživalo za najteže i uvijek ničim potkrijepljene stvari?

Drugo je bitno pitanje – zašto bilo koji političar u raspravi na javnoj sceni, čak i o pitanjima koja nemaju veze s ratom i ratnom simbolikom polazi s pozicija da je njegov braniteljski status, ratna slava, žrtva, pogotovo žrtva njegove obitelji samo po sebi argument ili dovoljno za opću prihvatljivost njegovih stavova i poruka? A tek zašto bi to bilo uporište za nadmoć nad suparnikom u javnim polemikama i raspravama? Konačno, nimalo nebitnije, zašto stvarni junaci domovinskog rata, oni živi, ili obitelji poginulih i umrlih, dopuštaju da se razni tipovi i tipice u dnevno- političkim obračunima pozivaju na njih i nedostatak javnog autoriteta i vrijednosti skrivaju ispod njihove nacionalne prihvatljivosti.

Iako to ljudima na prvi pogled može goditi, to je podmukla i teška podvala. Naime, pozivati se na slavu rata, junaštva i žrtve podrazumijeva vrlo visoke standarde nacionalnog značaja, a rijetki su političari koji to u svakoj situaciji mogu ostvariti. Zato im se i ne smije davati pravo zaštite tuđom ratnom slavom.

Ni na jedno od ovih pitanja nema pozitivnog odgovora ili potvrde za takav standard, niti bi se itko tko vrijedi i ima što ponuditi naciji u politici, tko ima prosječne kompetencije i moralni integritet smio služiti takvim modelom selektivnog i nesrazmjernog odnosa u javnosti i politici. S obzirom na to da je teško očekivati da će se ljudi, koji se služe takvim kriterijima sami promijeniti i shvatiti da ne valja to raditi, jedini način utjecaja na njih je, da nitko tko drži do sebe, do svoga društva i naroda, do svoga identiteta i vrjednota, takvima nikada ne bi smio biti potpora u takvom djelovanju, niti se svrstavati iza njih u javnosti. Ako im se želi pomoći valja im jasno poručiti da je krajnje bešćutno svoj društveni status graditi na licitiranju svojom žrtvom i ranama svoje obitelji u narodu u kojemu gotovo svaka obitelj desetljećima krvari i oplakuje svoje rane.

Ne može biti moralno opravdano i dopušteno pozivati se u političkom djelovanju u svakoj prilici na gubitak brata s namjerom prikriti svoje neznanje, neukost i zapuštenost, u naciji koja je samo u oslobodilačkom ratu protiv srpske agresije ostala bez 15 tisuća braće, sestara, očeva, majki i računati na emociju tih ljudi, koji o svojim gubitcima i o svojoj boli šute. Ako je to pozivanje na svoje stradanje jedina ili pretežita kvaliteta nekome za ostvarivanje vrhunskog političkog statusa, a očito drugih nema čim to s dnevnom učestalosti ponavlja, ako ostvaruje visoke društvene povlastice zbog tako ostvarenog političkog statusa – onda je to najprljavije zamislivo profiterstvo i takvu osobu ne treba podupirati niti štititi od drugih sličnih profitera.

Zato u sukobu Đakića i Mlinarića nema ničega načelnog niti razloga svrstavati se na jednu ili drugu stranu. Niti ima bilo kakvog razloga čuditi se da je Ćipi Mlinariću netko postavio ne znam kakvo ružno implicirajuće pitanje, jer od kada se pojavio na javnoj sceni ukupan njegov rukopis ukazuje na to da je spreman na sve, te da to nije nastalo od kada se bavi politikom. Lako je i Đakiću i Ćipi postavljati si međusobno pitanja i optuživati se, problem će biti kad se počnu javno ukazivati odgovori, pogotovo Ćipi, koji vrlo agresivno inzistira na svojoj visokoj moralnosti, toliko da se čovjek mora pitati – što se krije iza takve agresivnosti.

Srećom, premalo je takvih, a više nego dovoljno razumnih i moralnih nositelja ratne slave, pa nikakvo političko profiterstvo i lešinarenje ne može ugroziti nacionalnu slavu otpora i pobjede.

Marko Ljubić/Foto: pxll/FaH