MARKO LJUBIĆ: Uhljebom na uhljeba, žetončićem na žetončić

Ne vidim zašto bi Milanka Opačić bila žetončić zbog izlaska iz SDP-a, a recimo Hrvoje Zekanović ne bi zbog toga što je na listi Plenkovićevog HDZ-a ušao u Sabor pa postao opozicija.

Najprisutnije riječi i sintagme u već prilično dugom predizborno-izbornom razdoblju, koje traje još od prije europarlamentarnih izbora su “duopol HDZ-a i SDP-a”, “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, te “žetončići”, a paralelno s tim u sami vrh nacionalnog političkog diskursa dospio je i “pijetet prema Vukovaru”, zatim “zastupnici moraju odgovarati onima koji su ih izabrali”, “vratiti državu narodu”, “treći put”, “velika koalicija”, a sve zajedno nosi zajednički nazivnik – promjene.

Tu se sve češće spominju i riječi “suverenitet”, “suverenisti” te nasuprot njih “globalisti”, ali s daleko manjom medijskom snagom i upornošću, izuzev kada je, kao kod pojma suverenisti, taj plašt trebao poslužiti da se djelomično kamufliraju dugogodišnje marginalne i prilično medijsko-politički potrošene i kompromitirane strančice kao konzervativci Marijana Pavličeka (u biti Ruže Tomašić) i hrastovci Ladislava Ilčića.

Rijetko tko u namjerno poticanoj kaotičnoj atmosferi razmišlja o sadržaju tih pojmova i sintagmi, a još manje o vjerodostojnosti ljudi koji gotovo dnevno koriste te izraze, ili da bi izrazili kritiku postojećeg stanja, ili da bi se preko tako izrečene kritike predstavili kao poželjna suprotnost tim slabostima, pri čemu se s pozicije kritičara bezuvjetno polazi od vlastite moralne, društvene i političke uzoritosti.

Figurativno, dovoljno je vikati da je netko lopov, a odavno je kreirana pogubna društvena atmosfera da je politika lopovluk, prostitucija ili barem uhljebništvo, da bi se očekivalo ultimativno, gotovo militantno povjerenje u toga tko viče. S obzirom na dugogodišnju vladavinu HDZ-a i SDP-a s manjinskim partnerima riječ duopol ima čak i vizualno uporište.

Ako usporedimo poruke SDP-ove političke alternative na ljevici, s porukama HDZ-ove alternative na desnici, veoma je lako uočiti golemu razliku tih kritika, daleko manje ostrašćenosti, pa i mržnje protkane huškačkim i izrazito uvredljivim riječima je na lijevom spektru prema političarima SDP-a, nego na desnom spektru prema političarima HDZ-a.

Uočljivo je zatim da su kritike prema SDP-u s lijevog spektra u biti vrlo konzistentne SDP-ovim programskim izvorištima i ciljevima, a u gotovo stopostotnom okviru se odnose na nedovoljno uspješno ostvarivanje zatiranja svakog nacionalno-kršćanskog ili suverenističkog sadržaja ili simbola u hrvatskom društvu.

S druge strane, kritike HDZ-a s desnog spektra, kako su se približavali koji izbori, a pogotovo predstojeći parlamentarni krajnje neselektivno se usmjeravaju na cjelokupno članstvo, simboliku i izvorišno-programski sadržaj sa sasvim suprotnih programskih, vrlo često neprijateljskih stajališta, pri čemu je usprkos svim iskustvima ljudi, daleko najopasnije da su SDP i HDZ isti, brat i sestra udbe, kosa i koga već ne. S tih polazišta se zagovaraju promjene.

Istodobno, nema baš niti jednoga koliko toliko razumnog čovjeka u politici, na tzv. trećem političkom putu, u medijima, među tzv. analitičarima, ali i u narodu, koji političkim grupama tzv. trećeg puta daje izglede na predstojećim izborima osvojiti dovoljan broj zastupničkih mandata s kojim bi mogli imati zakonodavnu većinu, formirati vladu i donositi zakone, bez kojih nema ni promjena, ni razbijanja “duopola”.

Uzmimo primjer vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave. Gotovo da nema razumnog čovjeka na hrvatskom nacionalnom spektru koji neće poduprijeti njegove, ali nikako samo njegove, zahtjeve da se jednom zauvijek procesuiraju srpski ratni zločini, završi potraga za poginulima u srpskoj agresiji, da se uspostavi puna, primjerena i sadržajno i simbolički hrvatska nacionalna vlast u Vukovaru i oko Vukovara, da se uklone simboli veličanja srpske agresije.

S Penavom, rame uz rame idu i protagonisti s desnice kao Hasanbegović ili Zekanović, Glasnović i slični, koji već dugo, gotovo u svakom javnom istupu, govore o srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji. a stranu elementarno pitanje osobne vjerodostojnosti, jer su sva trojica spomenutih prilikom formiranja Plenkovićeve vlade s MOST-om, ili bili u HDZ-u, ili kao partneri ušli u Sabor na njihovoj listi, ili kao neovisni ih podupirali, te poduprli Vladu i bili dio saborske većine još godinu ili par godina, koju je činio i politički Srbin Pupovac.

Iz toga razdoblja pamtimo Pupovčevu poruku o “suhom zlatu”, no tada nitko od njih nije govorio o “srpsko-hrvatskoj trgovačkoj koaliciji”. Što se od tada promjenilo? Ništa bitno, izuzev što je HDZ-u Milorad Pupovac postao važniji, jer su, prvo MOST, a zatim i ova trojica, napustila saborsku većinu.

A bio je konstanta, ustavno-pravna i zakonska kategorija zajedno s ostalim zastupnicima nacionalnih manjina s osam glasova oko svih najvažnijih nacionalnih pitanja, a što je najbitnije, s osam glasova prevage oko pitanja tko će formirati većinu i vladati Hrvatskom. Bio u sastavu većine ili izvan većine srpska politička činjenica u hrvatskom državnom poretku postoji, mora ju se politički uvažavati dok vrijedi postojeći ustav, ili, drugim riječima, zamjenik gradonačelnika Vukovara dok je ovakav državno-politički ustroj zemlje uvijek će biti Srbin, ili Pupovčev, ili još više politički Srbin, koji će zagovarati i štititi stečevine politika srpske agresije.

Figurativno, na svakoj nacionalnoj autocesti kojom se putuje ili pokušava putovati k nečemu nacionalnom imamo državni balvan koga štiti državna policija i ne može se bez dobre volje ukloniti taj balvan. Dobru volju jedino možeš nečim platiti.

Da bi se taj balvan mogao ukloniti bez plaćanja i da bi državna policija bila jamstvo da balvana neće biti umjesto da ga štiti, potrebno je ostvariti ustavotvornu većinu ili imati znanja i snage organizirati nacionalni referendum izvan institucija države, kojim će se promjeniti ustav. Zlatko Hasanbegović kaže da mu je, valjda da im je, jer je u sastavu Domovinskog pokreta Miroslava Škore, cilj ostvariti ustavotvornu većinu. Nije rekao – kada?

Penava će, nakon što HDZ u kojemu je postao političar i koga je posve legitimno napustio tražeći vlastiti put ostvarivanja promoviranih ciljeva, ne može, ili ne želi ukloniti taj balvan s nacionalne auto ceste, pokušati sa Škorom, Hasanbegovićem, Zekanovićem i Glasnovićem skloniti srpski politički balvan. Već smo rekli – ne zna se, kada? No ne vidi se ni izbliza u njegovim i njihovim programskim porukama ni odgovor na pitanje kako, a ne vidi se čak ni da to uočavaju. Oni znaju da nešto ne valja, vide balvan, ali nemaju pojma treba li ili ne tu biti, smeta im, osjećaju da bi bilo ugodnije voziti da ga nema, ali niti jednom jedinom rječju nisu rekli što s tim, odakle balvan na cesti i smije li tu biti?

Procesuiranje ratnih zločina, ćirilica u hrvatskim gradovima, simbolika oslobodilačkog Domovinskog rata, simbolika srpskog imperijalizma i agresije, nisu ni vukovarska pitanja, ni slavonsko-baranjska, lička, istarska ili lokalno-regionalna pitanja, iako se materijaliziraju i izazivaju probleme na tim razinama. To su sve elementi državnih politika i baš sve oko toga jest i mora biti pitanje nacionalne politike. Za rješavanje tih pitanja treba imati političku moć, prije toga minimum znanja kako bi se znalo što se i zašto želi, te kako i kada to postići. Bez odgovora na kako i kada, promotori tih ciljeva urušavaju još jedan promotivni stup na kojemu stoje i s kojega traže potporu i povjerenje ljudi, predstavljajući se boljim i drugačijim prvenstveno od HDZ-a, ali i SDP-a. To je mjerljiva i realna odgovornost.

Ako Hasanbegović kaže da mu je cilj ustavotvorna većina, ili ako Penava i kompanija kažu da im je cilj procesuiranje ratnih zločina ili uklanjanje spomenika Šoškočaninu, onda trebaju reći kako i do kada to namjeravaju postići, da bi ljudi znali kada mogu očekivati rezultate. Dok god to ne kažu, posve je jasno da skriveno pozivaju hrvatski narod da im da potporu, koja sobom nosi samo njima mjerljivu korist saborskog zastupništva, očekujući da ljudi koji su ih ovlastili za zastupanje imaju strpljenje i ne pitaju – dobro, kad ćete završiti posao?

Političko odlučivanje se usprkos svoj specifičnosti u krajnjem mora svesti na bilo koji drugi svakodnevni segment odlučivanja, a mjerenje efekata političkog rada, na mjerenje efekata svakog rada. U tom poslu, a politika je posao, mora se očekivati rezultat, a ne uloženi trud. Kada nam se pokvari frižider, nećemo pozvati ženu ili muškarca koje volimo da nam to poprave, nego majstora koji to zna popraviti.

Između pet poznatih majstora, bez obzira na njihovu simpatičnost izabrat ćemo onoga za koga znamo, tko se dokazao ili tko ima provjerljive reference da zna popraviti frižider. Naša simpatija će biti odlučujuća tek ako imamo dvojicu ili više njih, koji su podjednako dobri. I, nećemo sigurno platiti majstora koji će nam doći, održati predavanje o značaju frižidera u domaćinstvu, neće ni pogledati kvar, a tražit će honorar za svoj dolazak.

Natjerat ćemo ga nogom u guzicu ako nam kaže da će nam jednoga dana popraviti frižider, a dolazit će svaki dan i očekivati plaću. Zašto onda imamo gotovo ista takva očekivanja političkih i nacionalnih majstora i zašto pristajemo na takvo popravljanje politika, države i društva?

U svakodnevom životu svi mi ljude koji nam nude nešto što ne mogu ostvariti, za koje po svemu iskustvenom znamo da ne znaju to ostvariti, držimo neozbiljnima. Ako uz to žele od nas izvući korist za to što nam nude, iako i oni i mi znamo da korist nije ekvivalent tome što nude, smatramo ih prevarantima. Jedino nudimo bezuvjetno korist prosjacima, a pokretač za taj postupak je sažaljenje ili milosrdnost, s tim što prosjake ili ugrožene ljude, kojima je potrebna pomoć iz različitih razloga, ne preziremo, smatramo ih dobrim ljudima i imamo moralnu satisfakciju za to što činimo, a moralna satisfakcija počiva na činjenici da prosjak ili čovjek u nevolji ne skriva svoje stanje ili namjere.

Razlika između tih ljudi i političara koji skrivaju svoje osobne namjere iza ponuda koje ne mogu ostvariti je golema. Prvi su dobri ljudi, drugi su prevaranti. Ili, političkim rječnikom rečeno uhljebi. Ima u narodu puno izraza za takve, počevši od niškoristi, lezilebovići do kruha bez motike. Postoji također i spremnost ljudi da plate ljude ili čovjeka, koji će imati mogućnost “skresati im u lice” ono što oni sami ne mogu a povremeno, često ili uvijek žele. Skresati u lice samo po sebi ne može biti svrha ili cilj, jer to mogu i ja bez saborske plaće, kao i stotine drugih. U Saboru je cilj donošenje zakona koji određuju naše živote. Za to treba imati mudrosti, znanja i moći.

Vratimo se sada na dupol, srpsko-hrvatsku trgovačku koaliciju, žetončiće, odgovornost prema onima koji su ih izabrali i na promjene. Već smo dokazali da je ovo “srpsko” ustavna i nezaobilazna konstanta dok se ustav ne promjeni. Također je duopol SDP -a i HDZ-a trenutna realnost, jer ne postoji ni minimum uvjeta ili alternativne moći da se to promjeni. Žetončići su također konstanta u Saboru već jako dugo vremena, s obzirom da su izlasci i prelasci iz stranaka već praksa.

Ne vidim zašto bi Opačićka bila žetončić zbog izlaska iz SDP-a, a recimo Zekanović ne bi zbog toga što je na listi Plenkovićevog HDZ-a ušao u Sabor, pa postao opozicija. I Opačićka i Zekanović su takvim postupcima iznevjerili one koji su ih izabrali, pri čemu nikakve veze nema to što je Zekanović na listi HDZ-a bio pod imenom koalicijskog partnera HRAST-a.

Još eksplicitnija je situacija kod Hasanbegovića, koji je ušao u Sabor na listi HDZ-a i bio član Plenkovićevog HDZ-a. S jedne strane se HDZ napada zbog srpsko-hrvatske trgovačke koalicije, zbog žetončića, a s druge strane se nema rješenja za uklanjanje ovoga “srpske”, a platforma promjena se gradi od žetončića. Gdje je u tome razum, logika i jamstvo da će sad nešto biti bolje i drugačije?

Gotovo dnevno se narod plaši velikom koalicijom, a rodonačelnik te koalicije je bio nazad pet godina MOST, koji sada zajedno s tzv. trećim putem plaši narod upravo svojim izumom. Ističe se s pravom da HDZ i SDP ne žele ozbiljne promjene, da ih oni ni ne mogu ostvariti, a zagovaratelji tih prijeko potrebnih promjena upravo s njima namjeravaju ostvariti promjene.

Tko je tu lud!?

Kako će Penava prisiliti Plenkovića na promjene sa saborske margine, ako uđe ili pod svojim imenom uvuče nekoga zamjenski u Sabor, ako to nije mogao tjekom šest godina gradonačelnikovanja Vukovarom i s ozbiljnim utjecajem u HDZ-u? O kakvim uhljebima HDZ-a i SDP-a govore pripadnici tzv. trećeg puta, kada je posve jasno da im je jedini opipljivi cilj i namjera sjesti za stol i sudjelovati u preraspodjeli postojeće moći?

Naime, tek ako bi tzv. treći put uspio na birališta dovesti dio od gotovo pedeset posto ljudi koji ne izlaze već dvadeset godina na izbore to bi bio izvorni treći i novi kvalitativni put. Predsjednički izbori na kojima je predvodnik tzv. trećeg puta Miroslav Škoro ostvario potporu od 460 tisuća glasova, pokazali su da ti glasovi ne potječu iz pasivnog izbornog tijela, a razlog tome je činjenica da ih politička ponuda alternative nije dotakla niti uvjerila da se nudi nešto bolje od duopola. Tu je došlo do preraspodjele glasova na nacionalnom i kršćanskom dijelu izbornog tijela, a posljedica je uslijed nemoći i neznanja Miroslava Škore, te histeričnog negativizma prema nacionalno bližoj i srodnijoj konkurenciji, Milanović na čelu države.

S obzirom na tijek političkog djelovanja, načina i sadržaja javne komunikacije, s obzirom na realna očekivanja i pogotovo protagoniste aktualnih politika uoči predstojećih izbora, s obzirom na izrazito nerealna, neutemeljena i besmislena obećanja sadržaja i ciljeva promjena, više je nego izvjesno da u uvjetima opreza zbog epidemije izlaznost na predstojećim izborima bude znatno slabija, a jedini model ostvarivanja bilo kakvog rezultata bude preraspodjela postojećeg izbornog tijela. Na ljevici gotovo da nema izgleda za to, jer nikada i nije bilo bitne disperzije, ta preraspodjela očekuje desnicu. A to je autocesta na kojoj leži ustavni srpski balvan i kojom uspješno vozi ljevica kao pobjednik izbora. Ili, repriza predsjedničkih izbora.

Sa svim posljedicama, gdje figurativno imamo dvojicu majstora ne naročite kvalitete i ne naročito omiljenih i uspješnih, od kojih će jedan odbiti naš poziv za popravak frižidera nazivajući nas klerofašistima, građanima, zatucancima i ustašoidima, a drugi će ipak doći, kako tako će nam popraviti frižider, skupo nam ga naplatiti, gledati i on nas i mi njega s nepovjerenjem.

Točno to nam kao izbor nude predstojeći izbori a sve floskule, strahovi i nevolje nabrojane na početku teksta ostaju. Pitat ćete se – ima li onda rješenja i nade da ova zemlja ima uspješnu, dobru i snažnu nacionalnu državu s hrvatskim i kršćanskim okusom i mirisom? Naravno da ima.

No tom rješenju se ne može dovesti pokvarenim autom i kupovinom karte za autobus koga nema, ili ako ga ima, koji vozi u suprotnom pravcu od cilja našega putovanja, pa nas iskrca usred pustoši. Prvi korak ka rješenju je biti toga svjestan.