U nastavak analize povodom saborske rasprave o promjeni izbornih jedinica Marko Ljubić piše o fenomenu Pupovac ili zašto Pupovac mora biti politički Srbin u ovakvom državno-političkom poretku i kako to promijeniti? Tekst je izvorno objavljen na platformi Substack
Hrvatska svjedoči da se tijekom zadnjih dvadesetak godina, a specifično od koalicije HDZ-a Ive Sanadera i SDSS-a Milorada Pupovca 2004. godine, Pupovac i njegova srpska stranka u Hrvatskoj pojavljuju kao svojevrsna crvena krpa golemoj većini hrvatskog naroda, strašan i nepotreban teret državotvornim snagama u HDZ-u, svim ljudima s minimumom kulture državnosti,
Teret je hrvatskoj nacionalnoj memoriji, društvenoj higijeni, ali i Srbima u Hrvatskoj koji nemaju, i nisu imali neprijateljske namjere prema hrvatskom narodu, što u javnom i političkom smislu odavno nadilazi rasprave o samom središtu problema i postaje navijačka strastvena srpsko-hrvatska ili domoljubno-izdajnička matrica kao u nekakvoj areni, privlačeći pozornost s gotovo svih temeljnih problema državno-političkog poretka na stadionsko-navijački teren u kome uvijek dobiva utakmice onaj tko donosi pravila i na temelju tih pravila određuje sudca koji ih provodi.
A to nije željena i funkcionalna Hrvatska, nije ni potpuno demokratska, ni država slobodnih državljana.
U čemu je tu problem i radi li se samo o Pupovčevoj zločestoći, srpskoj invazivnosti i imperijalizmu, i hrvatskoj „izdaji“? Kako riješiti taj prijepor, a duboko je povezan s ovim iskorakom i idejom izbornog sustava Milana Vrkljana, te s izbornim sustavima s puno izbornih jedinica.
U nastavcima, gdje ćemo se baviti rasvijetljavanjem teme izbornog sustava do detalja, izvodeći sve negativne posljedice iz ovakvoga sustava i navodeći sve potencijalne koristi od drugačijega i primjerenijega funkciji hrvatske državnosti, osvrnut ćemo se detaljno i na teorijsku sintagmu „ustavnog patriotizma“ kojom Pupovac povremeno paralizira jedan dio desnih nacionalnih snaga, koristeći modele akademske i filozofske prevare, iako se radi o teorijskom modelu koji upravo njega čini nepotrebnim i štetnim.
Po ustavnoj definiciji saborskog mandata bi Pupovac, Kajtazi ili Radin morali sve svoje politike i političko djelovanje kreirati i provoditi sagledavajući interese cijele hrvatske nacije, a biraju ih, zbog odstupanja Ustava i zakonskog poretka od temeljnih odredbi Ustava, uske etničke zajednice kojima se primarno, pa i jedino moraju svidjeti.
I odgovarati za svoj rad ako žele reizbor i zakonodavnu moć.
Preferencije tog izbornog tijela, tako definiranog i ustavno-zakonski legaliziranog, mogu posve zakonito biti potpuno suprotne integrativnoj nužnosti nacije o kojoj ovisi realno i njihova projekcija budućnosti.
Zato je to problem i naciji, i tim separatnim zajednicama.
Navodim taj primjer jer je najradikalniji i najprijeporniji u javnosti, no ista je stvar i s ostalim zastupnicima izabranim u ostalih jedanaest izbornih jedinica, samo s manje emocionalno-povijesnog naboja.
Njihov izborni legitimitet ima isključivo specifično podrijetlo određeno geografsko-ekonomskim, kulturološkim i interesnim okvirima u kojima je cjelina hrvatske državnosti i nacionalnih interesa po prirodi sustava sporedna, bez obzira na osobne preferencije izabranih zastupnika, a od njih Ustav očekuje opće, svenacionalno državno djelovanje.
Kako?
Kako postići nacionalno zastupanje u Hrvatskom saboru i spriječiti sindrom Pupovac?
I u jednom, i u drugom slučaju se nužno događa da tako izabrani zastupnici svoje ne-opće ili specifične interese i ciljeve u Saboru i javnosti nastoje prikazati kao općenacionalne, utoliko više i češće ukoliko su njihove osobne preferencije općenitije i nacionalnije, a svijest o interesima izborne zajednice u nekim stvarima bitno drugačija, što izaziva česte prirodne konflikte, pa i niz štetnih posljedica na državne politike. Saborski zastupnici su tako i tada u trajnom sukobu interesa i pred izazovom savjesti, jer s jedne strane imaju realnu odgovornost sustavne prirode prema specifičnim interesima onih koji su ih birali, a s druge strane imaju ili mogu imati osobnu nelegaliziranu i nesustavnu nacionalnu odgovornost, koja lako može biti u suprotnosti sa specifičnim interesima ili bar ne imati senzibilitet prema općim nacionalnim interesima.
Što učiniti u takvim okolnostima? I, važnije od toga, smije li država ovisiti o toj dvojbi zastupnika?
Kritičari se većinom tada bave onim što svi vide, posljedicama, a bit problema je u samoj prirodi državno-političkog poretka, koji pogoduje, stimulira pa i nameće takve dvojbe i takvo djelovanje.
Kako i s čime to promijeniti?
Izbornim sustavom, ustavnim i zakonskim promjenama, gdje će se izbornim legitimitetom postići opći mandat saborskog zastupnika. Ako je ideal jednakost izbornog prava, jednakost državljana, ako je definicija mandata u zakonodavnom domu nacionalne države „opći mandat“ što je u prijevodu svehrvatski nacionalni interes, onda ustavno-zakonski poredak mora proizilaziti iz općeg i zajedničkog, poticati komplementarnost općih i specifičnih političkih ideja i programa, te djelovanja, i obavezivati saborskog zastupnika na to da se svojim djelovanjem svidi cjelini hrvatskog naroda, a ne samo svojoj specifičnoj izbornoj uskoj zajednici.
Tada imamo izborni i ustavni temelj izjednačavanja pojma opći mandat s imperativnim djelovanjem izabranog pripadnika zakonodavnog tijela države, jer tko nije izabran pred i od općeg, dakle iz, i od cjeline, njega ta cjelina i opće ne obavezuje, jer ga neće ponovo birati.U tome su osobne preferencije izabranoga zastupnika gotovo nebitne i svode se na slučajnost, a ne na pravilo. Stvari se svode uvijek na slijedeće:
Ako te je izabrala srpska zajednica, mađarska, talijanska, ako si izabran u petoj izbornoj jedinici, a u Saboru imaš pitanje koje dovodi u prijepor interese tvoje izborne jedinice i trenutno raspoloženje ljudi, s interesima cijele nacije koje tvoji birači ne moraju u tom trenutku sagledavati, makar im to činilo štetu u perspektivi, razlika između općeg izbornog legitimiteta i mandata, i imperativnog mandata sa specifičnim interesom izborne jedinice je u tome – kako ćeš se opredjeliti.
Razmislimo svi na temelju javnih spoznaja – kakva situacija preteže!
I kakve, to što proteže, ukupne posljedice ostavlja na razvoj nacionalne državnosti?
Naglašavam da, kad su te promjene u pitanju ne postoji valjan i prihvatljiv odgovor protupitanjem – kako, kad to realno nije moguće u ovakvom sazivu Sabora i odnosu političkih snaga, koji HDZ često koristi kao alibi za nečinjenje. Iako je stanje u odnosu snaga u Hrvatskom saboru, ali i u političkim odnosima tako, to je izbjegavanje državne odgovornosti.
Jer takvo stanje nije u hrvatskom narodu, po Članku 1., Ustava Republike Hrvatske, jedinom istinskom nositelju državne vlasti u zemlji. Stanje u Saboru je ekvivalent loših ustavno-zakonskih odredbi i loših politika, pa se ta činjenica ne može uzimati kao ozbiljno i stvaralačko obrazloženje raspoloženja volje i interesa cijeloga hrvatskoga naroda.
Zato moraju postojati i postoje mehanizmi za provjeru preferencija naroda, uz prethodno ispravno i ne-manipulativno stranačko komuniciranje problema. Jer onaj tko želi upravljati nacionalnom državom mora znati kako riješiti probleme, i to ponuditi javno hrvatskom narodu uoči izbora. Oko tih pitanja ne smije postojati odgovor – ne može se ili nije realno!
Rješenje optimalnog uspostavljanja pretpostavki nacionalne državne politike je da samo onaj koga izabere cijeli narod i tko izlazi cijelome narodu na ispit na izborima, može u pravilu zastupati sve hrvatske državljane.
Ili neće biti izabran.
Pa bi Pupovac i Kajtazi, da bi ušli u Sabor morali biti politički Hrvati, a da bi to bilo moguće i nužno, mora izborni sustav biti takav da tome nema izuzetka.
Sindrom Pupovac ima sustavnu narav i od toga boluje velika većina zastupnika
Nije realno očekivati od Pupovca prestanak Srbovanja ili ustrajavanja na ugroženosti Srba, ako njegov mandat ovisi o raspoloženju i homogenizaciji isključivo srpske etničke zajednice, koju stereotipski najlakše homogenizira strahom od hrvatske većine.
Kao što od zastupnika IDS-a nije realno očekivati veći senzibilitet za općenacionalne nego za specifične istarske interese, kad njihov mandat ovisi o specifičnoj strukturi u Istri.
Isto vrijedi za sve zastupnike, u svim izbornim jedinicama.
Zar to nisu pokazivale rasprave većine zastupnika, iz oporbe pogotovo, koji su najčešće prigovarali prijedlogu izbornih jedinica pitanjem tipa – kakve veze imaju Glina i Senj, navodeći čitav niz takvih primjera?
Ili poruke Domovinskog pokreta, koji nakon iscrpljivanja simbolike Vukovara i oslobodilačkog domovinskog rata, nastavljaju torbariti Slavonijom i njenim zaslugama za Hrvatsku, pokazujući još jednom da nemaju ni minimum kvalitativnih potencijala za nacionalnu politiku bez koje se Slavonija usprkos herojstvu Hrvata u Slavoniji ne bi nikada mogla obraniti, gdje su se fokusirali jedino i isključivo na političku destrukciju i servisiranje korporativnog preuzimanja Hrvatske.
Upravo to ide na ruku Pupovcu.
I svima koji Hrvatsku nastoje učini samo državom, nasuprot hrvatskoj državi i državnosti.
Zato treba biti vrlo oprezan sa svakim pokušajem miješanja legitimiteta i njihovog neprirodnog mehaničkog poravnavanja u zakonodavnom domu, što kao upozorenje posebno preporučam Vrkljanu i njegovoj maloj stranci, jer vide dalje i bolje od mnogih, ali ne vide cjelinu, pri čemu njihov prijedlog boluje od kompromisa, koji u teoriji države nikako ne bi smjeli postojati.
No, pravac razmišljanja Milana Vrkljana je svakako iskorak u odnosu na postojeće stanje, iskorak na kome se može razvijati državna hrvatska paradigma.
Kako lažu i pokušavaju varati Sandra Benčić i ljevica
Slušao sam i “kandidatkinju”. Žena laže. Meni, a i vama većini nije vijest da ona i njeni ljudskopravaši lažu, jer lažu o većini političkih pitanja.
Pogotovo gadno lažu s namjerom teške prevare neuke javnosti, pozivajući se na ključne međunarodne institucionalne i znanstvene autoritete, u pokušaju nametanja svojih ideja i stavova, koji su u velikoj mjeri u potpunoj suprotnosti upravo s temeljnim znanstvenim i praktičnim načelima projektiranja država slobodnih naroda i s tim autoritetima na koje se besramno pozivaju.
Pri tome se služe visokozvučnim nazivljem nastojeći u startu obeshrabriti i spriječiti svaku raspravu o svojim opasnim prijetvornim programima.
Samo pogledajte nazive njihovih udruga. Sve redom “instituti”, „studije“ili “akademije”.
Akademici studirali po 15 godina, po svemu što rade su karikatura umnosti i znanja, čak i obične svakodnevne svrhovitosti. Negacija su svega umnog.
Desnica ima svojih bisera, često su joj eksponenti neuki, naivni i lakomisleni, egzibicionisti, jeftini karijeristi, komunikcijski sirovi ljudi isprovocirani besramnošću tzv. ljevice, iskompleksirani i nepovjerljivi prema samome sebi i svome narodu, iako upadljivo i glasno govore suprotno.
Ni državni poredak ne odgovara razvoju i afirmaciji desne političke misli i ideje, jer svojom konstitucijom i dizajnom u funkciji održavanja postojećeg stanja podržava uspostavljene neravnoteže, snažno destimulirajući, pa i onemogućujući snažniju koncentraciju kvalitete na desnici, čemu se i niz skupina i pojedinica na desnici onda prilagođava i svojim djelovanjem zapravo doprinosi postojećem stanju i neravnotežama.
Manipulacija Venecijanskom komisijom i sveučilištem
Benčić kritizira HDZ-ov prijedlog promjena izbornih jedinica i poziva se na Venecijansku komisiju, a zatim na ustavno-pravne katedre, kako ističe “s četiri sveučilišta”, koje njoj i njezinim idejama izbornog zakona daju potporu, te kritiziraju ovaj prijedlog vladajućih.
Aktualni prijedlog se može kritizirati, ali s obzirom na zahtjev Ustavnog suda, vladajući nisu ni imali obvezu ići na sveobuhvatne ili radikalnije promjene, pa je sama rasprava u okvirima polemike o tome je li jedna izborna jedinica bolja od neke druge krajnje površna, a pozivanje na autoritet “katedri” zbog realno krajnje tehničke promjene Zakona, smiješno.
I maligno sa skrivenom agendom. To bi bilo otprilike kao gađati zeca dalekometnim raketnim sustavom zemlja-zemlja.
No, Benčić, odnosno njen pozadinski mozak, ne gađa zeca raketnim sustavom, iako bi njoj to bilo svojstveno da je ona ta koja razmišlja i kreira politike, već koristi zeca u bijegu da još jednom snažno i manipulativno svoje destrukcije i opasne ciljeve predstavi kao univerzalne vrijednosti umotane u institucionalno povjerenje koje još uvijek imaju katedre na sveučilištima.
Tako se raketni sustav tehničkim povodom koristi za udar na temelje hrvatske državnosti.
Da su katedre iza kojih Benčić želi sakriti nedostatak autoriteta i znanja, te na buku i viku legitimirati prastaru opasnu ideju regionalne izborne federalizacije Hrvatske sa šest „povijesnih“ jedinica, primarno istinske znanstvene katedre, trebale bi se baviti ili koristiti za duboku analizu cjelokupnog izbornog sustava, ustavno-zakonske definicije i izvedbe.
To naravno ni ne pokušavaju raditi jer je akterima pragmatični aktivizam isplativiji i u egzistencijalnom, a na žalost i u karijerno-znanstvenom smislu od istinske i stroge znanosti. Na tim katedrama, ali i općenito, opasne političke agende umotane u civilni aktivizam poprimaju sve značajnije institucionalno značenje i utjecaj, što je iznimno opasno za demokratski državni poredak i razvoj političke kulture.
O tim katedrema i katedristima personificiranim u Tvrtku Jakovini i Budimiru Lončaru je upravo ne tako davno dana pisala prof. Kasapović, znanstveno, britko i jasno.
Svakako vrijedi pročitati. Budimir Lončar drugorazredni je diplomat, a Jakovina je napisao znanstveno neuvjerljivu biografiju!
Konačno, smije li se ne imati duboku rezervu prema politici i frontmenici te politike, koji s jedne strane javno zagovaraju najvišu razinu ljudskih prava, kako kažu za „građane“, pokušavajući provući ispod te forme svoje suspektne projekte a istodobno oštro osporavaju temeljno identitetsko obilježje tih građana, hrvatski jezik, i pravo na njegovo postojanje!?
Ni ti katedristi, ni katedre na koje se poziva Bečić, a ni Benčić nisu u ulozi stvaralaca i promotora znanja, nego suprotnih vrijednosti.
Pojam katedra gubi sam po sebi smisao u sintezi s Benčić.
Zašto šute članovi Venecijanske komisije, sadašnji Mato Arlović i bivša Jasna Omejec, te profesori ustavnog prava i teorije države?
Kad bi bilo hrabrosti, iako ne znam smijem li to istaknuti kao jedini nedostatak pa tako reći apstrahirajući znanje od sumnje u potencijalni nedostatak znanja, današnjeg člana Venecijanske komisije Mate Arlovića, ili prof. Omejec, koja je bila ranije članica te Komisije i ustavna sutkinja, kad bi prof. Smerdel bio više autentični zanstvenik s integritetom koji je ostvario svojom karijerom, a manje kalkulirao, svi bi oni upozorili javnost na manipulacije Venecijanskom komisijom.
S tim autentičnim tumačenjima bi bili posramljeni i javno osramoćeni “ustavno-pravni stručnjaci s četiri sveučilišne katedre”, što oni svi znaju.
Oni su zapravo aktivisti, nisu stručnjaci.
Jer, zagovarati kao Benčić tezu da je izborno pravo “totalno najvažnije građansko pravo”, a ideal jednakosti izbornog prava tražiti u šest izbornih jedinica preferirajući proizvoljno i interesno definiranje pojma „građanin“, pri čemu se besramno ignorira ili ciljano nastoji oduzeti milijunima ljudi njihovo temeljno političko pravo, ukazuje na totalno neznanje razlikovanja države i samouprave, a i na promicanje opasnih destruktivnih agendi protiv samih temelja države.
Što piše u ustavnim temeljima države?
Članak 1. Ustava Republike Hrvatske, stožerni članak Temeljnih odredbi Ustava, eksplicitno kaže da vlast pripada narodu, zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, i proizilazi iz naroda.
Naglašavam ovo “slobodnih i ravnopravnih državljana”.
Ta definicija ne ostavlja niti malo dvojbi za pristup pitanju zakonskog izvođenja ovog ustavnog temelja države.
Ne može nitko sa statusom hrvatskog državljanina imati različitu razinu prava, počevši od umjetno getoiziranoga prava u proizvoljnim zakonskim normama do potpunog isključivanja iz državnog i ustavnog poretka nakon ovoga i ovakvoga članka Ustava.
Ako može i jest, kao što imamo u ustavno-zakonskom poretku, kako je danas riješeno naknadnim ne-temeljnim ustavnim odredbama i zakonskim poretkom, onda imamo paraliziran državno-politički poredak i ustavne kontradikcije i suprotnosti najviše razine. Ravnopravnost se primarno i jedino mjeri dostupnošću i ostvarivošću izbornog prava kao temeljnog političkog prava, jer iz toga prava, što i Benčić ističe svjesno ili ne, riječima o “totalno najvažnijem građanskom pravu”, proizilaze sva društvena ili građanska prava.
Smisao temeljnog prava i njegovoga slobodnoga ostvarivanja jest smisao ljudske slobode, jer jedino tako čovjek odlučuje o sebi u državnoj zajednici i po tome se razlikuju države i njihova stvarna narav. Bez ostvarivanja toga prava, čovjek nužno postaje objekt odlučivanja.
Potpuno ista stvar je i s narodom.
Temeljno političko pravo je izborno pravo.
Na tom pravu počiva državni poredak, jer se korištenjem toga prava, aktivno ili pasivno, kao birač i kao izabranik, stvara zakonodavno tijelo, koje donosi cjelokupan zakonski ustroj.
Zakonski poredak je država. Ništa drugo u izvornom smislu nije država. Samo ustavno-zakonski sustav i onaj tko ga donosi. Sve druge, baš sve, svaka institucija je izvedenica i ne može imati takvu temeljnu ulogu ni značaj.
