Milanović je u svojoj neuspješnoj premijerskoj kampanji na prošlim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj rekao. „Ja sam zla kob Andreja Plenković“ i time na najbolji način definirao sebe, „zla kob“. On je i nakon tog poraza na parlamentarnim izborima nastavio politički djelovati s istim ciljem i u svojoj predsjedničkoj kampanji i dalje nastojeći biti „zla kob Andreja Plenkovića“.
I vidi čuda, „zla kob“ je nakon odluke Vlade o određivanju datum predsjedničkih izbora dakle u terminu „službenog“ početka kampanje uzeo Tuđmanov izborni slogan PREDSJEDNIKA ZA PREDSJEDNIKA, navukao na sebe Tuđmanovsko i HDZ-ovsko ruho, sebe pozicionirao u desni centar, on je taj koji brine o nacionalnim interesima, a svog protukandidata Dragana Primorca i premijera i predsjednika HDZ-a gurnuo u „komunjare“, a on „komunjara“, ni blizu. On zna da se samo tako može pobijediti.
Tko to još može? Tko može od političke praznine i promašenosti, što je praćeno brojnim uvredama prema institucijama hrvatske države čiji je on Predsjednik, kao i političkim suparnicima, od „mi ili oni“ pa dalje, uvredama na osobnoj razini, kao i prema istaknutim pojedincima znanstvene zajednice, tako i prema vani, prema našim zapadnim saveznicima, tko od toga može praviti Tuđmanovski sadržaj?
Gdje li je jedan čestitar umjesto protokolarne čestitke našao prostor za pohvale i veličanja. Čudesno. Istina, Milanović nije čestitara kao druge vrijeđao na osobnoj razini.
Svom takmacu Draganu Primorcu u drugom krugu predsjedničkih izbora uporno je ponavljao da je on „kandidat Andreja Plenkovića“. To je Milanović rekao Draganu Primorcu i na TV sučeljavanju na HTV-u, na što se Primorac okrenuo prema Milanoviću i rekao „Zorane ja sam slobodan čovjek, a ti si zarobljen“, međutim to nije bilo dovoljno da bi postalo dio političke javnosti koju kontroliraju Milanoviću skloni mediji.
Na tom sučeljavanju Milanović je čak dva puta rekao Draganu Primorcu, da je on, Dragan Primorac bio član partije, da se učlanio kad je šef partije u Hrvatskoj bio Stanko Stojčević. Izostao je Primorčev odgovor primjerice „tko mi to govori“, da se ne bi stekao dojam da je riječ o obračunu dvojice Brozovih vjernika, što je rezultiralo pobjedom onoga tko je zadržao vjeru.
Moć političke manipulacije u Hrvatskoj je čudesna. Ilustrirajmo to na jednom upečatljivom primjeru s medijske scene u Hrvatskoj.
Podsjetimo, Goran Radman je kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, nakon Brozove smrti, na stadionu JNA u Beogradu u povodu Brozova rođendana primio „štafetu mladosti“. Radman je bio generalni direktor Televizije Zagreb.
U vrijeme Vlade Zorana Milanovića Goran Radman je obnašao dužnost glavnog ravnatelja HTV-a. Kad je poslije izbora konstituiran novi saziv Hrvatskog sabora, nakon što je prisegnula Vlada koju je sastavio Tomislav Karamarko, glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman je sam sebi dao prostor u središnjem dnevniku HRT-a i rekao, govoreći riječima okupatora, da će Hrvatska imati teške posljedice na međunarodnom planu ako se Hrvatski sabor usudi njega razriješiti s dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a.
Inačica Gorana Radmana u hrvatskom medijskom prostoru kao u priči i oni su iznijeli pobjedu „zle kobi“ na prošlim predsjedničkim izborima u RH i brinu o njenom rejtingu.
Sljedbenici „zle kobi“ su odmah poslije Milanovićeve pobjede ponavljali da je „Milanović zla kob Andreja Plenković“, odnosno da je Milanović pobijedio Andreja Plenkovića i da Plenković mora otići. Ne pomaže što je Milanovićev protukandidat bio Dragan Primorac. Oni ponavljaju da je „zla kob“ stigla Plenkovića.
Plenković je uspješan premijer i u tom poslu nije sam. U taj uspjeh Vlade premijera Plenkovića svoj su rad utkali ministri Anušić, Medved, Primorac, Butković, Božinović, Bačić… koji svoj posao obavljaju na visokoj razini.
Plenković se do sada od nasrtaja „zle kobi“ branio predanim i odgovornim radom govoreći da se „nada da će ljudi to znati prepoznati“.Međutim u borbi protiv „zle kobi“ koja je u nevjerojatnoj manipulaciji pobijedila na predsjedničkim izborima s Tuđmanovskim ruhom, Plenkoviću više nisu dovoljni novi kilometri autocesta, obnovljene željezničke infrastrukture, novi Pelješki mostovi, novi Istarski tuneli, nove bolnice, veća zaposlenost, podizanje plaća i mirovina, održanje gospodarstva u vrijeme kovida, obnova potresima porušenog..
Plenković, da bi politički razmontirao „zlu kob“, koja ima tendenciju da se prenese na državu i „zlu kob“sveo je na ono što ona jeste, morat će poduzeti neke političke korake koji na razini hrvatske države i hrvatskog naroda uopće ostaju neriješeni.
Podsjetimo, Vlada Andreja Plenkovića 2. 3. 2017. donijelo odluku kojom je imenovala „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“(u daljnjem tekstu Vijeće). U Vijeće je Vlada imenovala 18 članova, od kojih se jedan ispričao drugim obvezama pa je Vijeće nastavilo rad sa 17 članova. Vijećem je predsjedao predsjednik HAZU Zvonko Kusić pa je u javnosti Vijeće ostalo poznato kao Kusićeva komisija.
Kusićeva komisija je završila rad 28. 2. 2018. kada je objavljen njihov tekst pod naslovom „Dokument dijaloga“ kako su nazvali pisani dokument koji je rezultat njihova rada.
U roku od tjedan dana od objave Dokumenta dijaloga, Vladi i javnosti svoja izdvojena mišljenja dostavilo je osam članova Vijeća, po čemu se zaključuje da je s Dokumentom dijaloga u cijelosti suglasno devet članova Vijeća.
Dokument dijaloga
Nije zadaća ovog teksta navoditi reprezentativnost Vijeća koje čine ugledna hrvatska znanstvena imena, ali njihova nesloga o čemu svjedoči osam izdvojenih mišljenja odražava i svjedoči o dubokim, ne samo političkim nego i znanstvenim podjelama o našoj nedavnoj prošlosti. Čini se da su toga bili svjesni i oni koji su dokument nazvali „Dokument dijaloga“ dakle nezavršenom pričom. Može li i kada će Hrvatska završiti tu priču?
Pod naslovom „Prijedlozi nekih mjera za prevladavanje posljedica vladavine nedemokratskih režima“ u „Dokumentu dijaloga“, na stranici 15. u pasusu petom predlaže se:
„Nastaviti rad i dodatno osposobiti istraživačke timove radi kritičkoga preispitivanja svih politiziranih pristupa u utvrđivanju broja žrtava nedemokratskih režima te radi pronalaženja i obilježavanja mjesta zločina i masovnih grobnica uz osiguranje dostojanstvenog ukopa žrtava.“
Na stranici 14. Dokumenta dijaloga na kraju prvog pasusa u posljednjoj rečenici toga pasusa stoji sljedeći tekst:
„Činjenica je da je odnos prema žrtvama fašističkih režima pretežno institucionaliziran (u svijetu i u Hrvatskoj), dok pitanje o zločinima i žrtvama komunističkih režima (u svijetu i u Hrvatskoj) ostaju ambivalentna ili barem nerazmjerno istražena, dakle ostaje prostor daljnje antagonizacije društva.“
Svaka hrvatska Vlada, pa tako i Vlada Andreja Plenkovića ima civilizacijsku obvezu i bez predloženih citiranih mjera iz Dokumenta dijaloga, a tako i iz političkih razloga kako bi se otklonio „prostor daljnje antagonizacije društva“, kako je to navedeno u citiranom tekstu „pronalaziti i obilježiti mjesta zločina i masovnih grobnica uz osiguranje dostojanstvenog ukopa žrtava“.
Vlada treba utemeljiti „Ured Vlade za prevladavanje posljedica vladavine nedemokratskih režima“ (u daljnjem tekstu Ured). Ured treba kadrovski, tehnički, prostorno i proračunski osposobiti kako bi mogao bit efikasan „u pronalaženju i obilježavanju mjesta zločina i masovnih grobnica uz osiguranje dostojanstvenog ukopa žrtava.“
Podsjetimo da je ličko-senjski biskup Mile Bogović predložio da se „dostojanstven ukop žrtava“ Bleiburške tragedije obavi na Krbavskom polju, gdje bi se po zamisli biskupa Bogovića u vječnom smiraju sastale žrtve dviju velikih hrvatskih povijesnih tragedija, one iz bitke s Turcima 9. rujna 1493. i one iz Bleiburške tragedije.
Zadaća je Ureda prethodno potražiti idejno, a poslije i projektno rješenje za grobnicu i groblje na Krbavskom polju.
Premijer Plenković bi trebao s Vladom Slovenije zaključiti međudržavni ugovor o ekshumaciji zemnih ostataka hrvatskih žrtava u Sloveniji i njihov prijenos u Hrvatsku.
„Zla kob“ bi time i na političkoj i na medijskoj sceni izgubila manipulativnu moć, bila bi prepoznata i postala samo ono što jeste „“zla kob“, bez potpore hrvatske desnice koju „zla kob“ vuče kao zla sudbina.
Ako njihove zemne ostatke odbijemo ekshumirati i dostojanstveno pokopati mi dajemo za pravo njihovim ubojicama, solidariziramo se s njima.
„Pomirba zavađenog hrvatstva“, kako to reče Tuđman, ne znači skrivanje istine, suprotno od toga pomirba pretpostavlja istinu, a „istina je pod zemljom“, kako to reče Andrija Hebrang.
Neka Ured u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj, ako oni to hoće, ekshumira iz jama sve zemne ostatke srpskih žrtava Pavelićeva režima u Hrvatskoj i dostojanstveno ih pokopa. U Hrvatskoj, u jami ne trebaju ostati zemni ostaci niti jednog čovjeka. Hrvatska to može. Hrvatskoj to treba da se ta knjiga konačno zaklopi.
Vlada treba pokrenuti ustavom propisanu proceduru za izmjenu odredbi članka 45. Ustava Republike Hrvatske koji izrijekom diskriminira iseljenu Hrvatsku u glasovanju na izborima u Republici Hrvatskoj, što je unijeto u hrvatski Ustav na uvjetovanje Milanovićeva SDP-a, što je on bez uvijanja priznao u sučeljavanju s Draganom Primorcem.
Taj članak 45. Ustava RH treba izmijeniti tako da se izjednači vrijednost glasa svih državljana Republike Hrvatske i da se iseljenoj Hrvatskoj omogući dopisno glasovanje. Sadašnje odredbe članka 45. Ustava Republike Hrvatske u izravnoj su suprotnosti gotovo s cjelokupnim Ustavnim tekstom. Onima koji će reći da iseljena Hrvatska ne plaća porez u Hrvatskoj treba odgovoriti da je plaćanje poreza u Hrvatskoj zbog poznatih povijesnih razloga privilegij.
Može se očekivati da se toj inicijativi usprotive sljedbenici „zle kobi“ u Saboru i da se ne postigne potrebna dvotrećinska većina, nakon čega treba ići na referendum. Referendum bi prošao.
Izjednačavanjem vrijednosti glasa svih hrvatskih državljana je i obveza koja proistječe iz međunarodnog prava. Iseljena Hrvatska treba Hrvatskoj. Ovom nužnom izmjenom članka 45. Ustava RH iseljena Hrvatska može Hrvatskoj državi donijeti novi i nužan uzlet.
Sve to uz nastavak snažne borbe za ustavnu poziciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, jamčenu međunarodnim ugovorom kakav je Daytonsko – Pariški ugovor. I jedno i drugo Plenković može. Hoće li?
Marko Mamić/Foto:pxll
