Marko Mamić: Milanović nastupa kao da je sin Brune Bušića

Milanović je svoju predsjedničku kampanju sveo na već jednom izgubljenu bitku, na Turudića i Plenkovića, dajući do znanja biračima da je on jedina brana od opasnosti koja prijeti narodu i državi od Plenkovića.

Milanović je u svom prethodnom neuspjelom pokušaju da postane premijer, kršio Ustav, vrlo drsko, uličarski vrijeđao ustavni sud, pokazujući time da je njegov odnos prema Hrvatskoj, kao za njega slučajnoj državi, njegova politička konstanta, a u slučajnoj državi u kojoj je on predsjednik on će raditi što je njega volja.

Tko “šljivi” Ustav i Ustavni sud. “Stajske muhe.”

Takav vid Milanovićeve kampanje, da će nas on zaštititi od Plenkovića, očekivano vodi najveći dio medijskog spektra, uključujući i one medije koji su navodno desni, i neke političke stranke koje su navodno desne, koji nisu na deklarativnoj razini za Milanovića kao njegovi lijevi mediji i politike, pa za razliku od lijevih navodni desni govore „oni su isti“, što je isticao i Škoro koji rušeći Kolindu, „Kolinda i Milanović su isti“, čime je podijelio Kolindino biračko tijelo na dvoje, da bi u drugom krugu sugerirao svojim biračima poništenje glasačkog listića, što se u znatnom djelu i desilo, čime je počistio put do pobjede Zoranu Milanoviću.

Ponavlja se ista priča i Milanović opet računa na one s navodne desnice koji i sad ponavljaju „oni su isti“, jer Milanović zna da bez njih ne može pobijediti i da mu samo njegovi nisu dovoljni. Znaju to i oni, navodno desni, koji ponavljaju „oni su isti“, šaljući poruku biračima s desnog spektra da je svejedno za koga glasuju, odnosno da neće pogriješiti ako glasuju za Milanovića, a Milanoviću od njih upravo to treba. Teško se oteti dojmu da je riječ o odrađivanju narudžbe.

Po čemu je to Plenković opasnost za Hrvatsku veća od Milanovića, pa je Milanović rješenje da bude brana od opasnosti koja prijeti od Plenkovića? Pri tome se s tog i takvog desnog spektra ističe da im je obiteljsko političko porijeklo u odnosu na bivšu državu identično.

Vrijedi podsjetiti da Milanović prema Plenkoviću nastupa kao da je on, Milanović, sin Nikole Štedula ili Brune Bušića, a ne iz obitelji Brozovih vjernika u trećoj generaciji kao u Kini, pa kaže da Plenković zbog obiteljskog političkog porijekla iz bivše države „treba biti kuš, otac major KOS-a, majka “vojna lekarka” – udbašenko“, pa poslije takvih uvreda govori da se Plenković po Ustavu mora odazvati njegovu pozivu na sastanak.

Izreka „oni su isti“ Milanoviću i takozvanim desnim medijima i takozvanim desnim politikama koristi se sa svrhom da se oni, Milanović i Plenković ne bi po djelima prepoznali, odnosno po djelima razlikovali.

Jasno je da Milanović to Plenkoviću nije rekao iz ideoloških razloga, nego zbog pokušaja da na Plenkovića navuče hrvatsku desnicu kako bi ga srušio, jer ponovimo to, zna da bez desnice on to ne može izvesti, pa u okolnostima tako srušene vlade na izborima pokušao dobiti „svoju“ vladu kako bi Hrvatsku usmjerio prema Rusiji, jer s Plenkovićem koji je privržen zapadnim vrijednostima, zapadnim saveznicima, EU i NATO-u, to Milanović uz sav neskriveni trud ne može izvesti.

Suprotno od Plenkovića Milanović nastoji hrvatsku zaštiti od NATO-a jer će nas „NATO uvući u rat s Rusijom“,što su skužili samo on i Sergej Lavrov, tko bi drugi? „Nećemo biti Američki robovi“, „Nećemo biti psići koji samo idu i laju“. „Odnose se prema nama kao da smo retardirani.“ Političko vodstvo u EU su „najneinteligentnija generacija u novijoj povijesti“, i tako dalje i tako dalje, pa su mu se vanjskopolitički saveznici sveli samo na „Milu iz Laktaša“. „Amerikanci i Englezići, dalje prste od Dodika“.

Ne potječe Milanovićeva neskrivena mržnja prema HDZ-u od kad je na čelo HDZ-a došao Andrej Plenković. Milanović je Račanu prigovarao da je „preblag prema Tuđmanu“, a kao premijer kad je Karamarko bio predsjednik HDZ-a i šef saborske oporbe, Milanović je rekao „mi ili oni“.

Kad je u Saboru prisegnula Vlada koju je sastavio Karamarko, Milanović je kao vođa oporbe, izlazeći iz sabornice rekao „Hrvatska je dobila ustašku, fašističku i rasističku vlast, imat će pakao.“ Milanovićev obećani „pakao“ Karamarkovoj vladi zaista se i desio, pokazujući time da je on, Milanović, iz ekipe koja dominira medijskim javnim prostorom u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da su u Milanovićevom „paklu“ protiv Karamarka uzeli učešće i neki mediji, tiskovine koje se desnima predstavljaju, svojim lažnim uredničkim komentarima i autorskim prilozima protiv Karamarka, da im časna imena sad ne navodimo.

Mržnju prema HDZ-u Milanović kao svoj dominantan politički izraz na kojem on nastoji graditi svoju političku karijeru, prenose i tu mržnju kao način političkog djelovanja na one koji kao i on ništa drugo ne znaju, da sad ne navodimo imena nekih saborskih zastupnika i zastupnica koje ga oponašaju.

U vrijeme kad je Plenković lobirao i izlobirao Odluku Visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta kojom je nametnuo izmjene Izbornog zakona BiH, kojim je izmjenama otklonjena prijeteća opasnost da Hrvatski narod u BiH izgubi konstitutivnost, jer su se u izbornom procesu Murat, Alija, Mujo itd., proglašavali Hrvatima i od bošnjačke većine birani u hrvatski klub Doma naroda da zastupaju hrvatske interese, Milanović je teškim uvredama na račun Christiana Schmidta, nastojao isprovocirati njegovu suprotnu reakciju kako bi Plenkovićevo lobiranje propalo, pri čemu je Milanović rekao da će „Hrvatski narod u BiH ići na Samoupravu, ja ću ih podržati“.

Navedimo neke od tih Milanovićevih uvreda rečenih Christianu Schmidtu:„Christian Schmidt je u Bosni i Hercegovini ilegalno i produljena je ruka vrlo mutnih i čudnih krugova u Bosni i Hercegovino s problematičnim ovlastima.“ „Visoki predstavnik je ništarija a Plenković je izdajnik“ „Christian Schmidt igra podzemne štakorske igrice“.

Milanović bi protiv nas okrenuo moćne zapadne saveznike, ali što su oni naspram Milanovićeve podrške.

U vrijeme Milanovićevog premijerskog mandata nije se ni znalo za postojanje sindikata, stoga se osnovice plaće u vrijeme njegova mandata nije ni povećavala. Jesu li se sindikalne vođe plašili partije ili su i sami bili u partiji, pa gdje ćeš prosvjedovati protiv svojih. Proračun za vojsku stalno je smanjivan, a većih javnih investicije nije ni bilo, jer tko će graditi autocestu do svakog kokošinjca.

Jedini koji su se pobunili bile su braniteljske udruge proistekle iz domovinskog rata, najprije zbog relativizacije njihove žrtve i ponižavajućeg materijalnog statusa.

Jedino što je raslo u Milanovićevom premijerskom mandatu je nekontroliran rast javnog duga. Trgovačka društva nisu plaćala državi porez, njihov dug državi po osnovu neplaćenog poreza rastao bi do nekoliko stotina milijuna kuna, što bi im poslije Milanovićeva vlada u takozvanim predstečajnim nagodbama otpisivala, a da bi namirila neplaćene i otpisane poreze država se zaduživala. Rijetko viđena mudrost vladanja. Gdje su sve i kako završile i tako oproštene milijarde kuna duga državi nije javno propitivano. Svi oni koji su poslovali sukladno zakonu i uredno izmirivali svoje obveze bili su zbunjeni. Čudne li države.

Vrlo je zanimljiv i slučaj Saucha,sve je prošlo tiho, gotovo konspirativno bez dodatnog javnog propitivanja.
Milanović nam je iz svog premijerskog mandata ostao dužan reći tko je nacrtao Poljudsku svastiku. On to zna „ja itko“.

On premijer, Ranko Ostojić ministar unutarnjih poslova, njegov sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić, šef tajnih službi. Vrlo je zanimljivo da je Ranko Ostojić rekao da se „možda nikad neće otkriti tko je nacrtao Poljudsku svastiku“. Kako ćeš otkriti kad to zna samo uži krug ljudi, a oni neće da kažu.

Vrijedi reći da je poljudska svastika po svojem ideološkom ishodištu i po svojim političkim ciljevima jednaka miniranju židovskog groblja na Mirogoju u vrijeme osamostaljivanja Hrvatske. Milanović niti za vrijeme svog premijerskog, a niti za vrijeme svog predsjedničkog mandata u Hrvatsku nije donio pučkim rječnikom rečeno „ni kilo krušaka“.

Zašto je hrvatska desnica toliko razmrvljena i razjedinjena?

Je li to djelo konstruktora sa nepoznatom interesnom pozadinom koji su u posljednjih desetak godina stalno izbacivali lažnjake, koji završe kao Milanovićevi pomagači i saveznici, Most, Škoro, ne ostavljajući hrvatskoj desnici prostor i vrijeme da se ujedini i sama samostalno definira svoj politički izraz. Dokle tako?

Okupljalište hrvatske desnice ne treba nužno biti ideologija i besplodno ideološko nadmudrivanje, ili pak borba za političkih kilo krušaka, što su projektanti kao postignuće ugradili u projekte Mosta i Škoro, nego krupne nacionalne teme, kako bi to rekao Marko Veselica „ono što je sveto i neprolazno“.

Ujedinjena hrvatska desnica okupljena oko bitnih i neriješenih nacionalnih tema ima potencijal od 30 do 40 zastupnika. Vrijeme je da se krene u tom smjeru.

Borba za ostvarivanje biračkog prava hrvatskih državljana rasutih svijetom i kao i jednaka vrijednost njihova glasa sa glasačima koji imaju prebivalište u domovini.

Podsjetimo, u Ustavu Republike Hrvatske u članku 45. st. drugi stoji sljedeći tekst: „U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati tri zastupnika u skladu sa zakonom.“

U istom članku 45. Ustava Republike Hrvatske stavak treći stoji sljedeći tekst: „U izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament, te u postupku odlučivanja na državnom referendumu biračko se pravo ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem, pri čemu birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj ostvaruju biračko pravo na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj prebivaju.“

Odredbe članka 6. i 8. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor izravno su kao ustavne, imperativne norme prenijete iz Ustava i tu zakonodavac nije imao izbora.

U članku 71. Ustava Republike Hrvatske piše: „Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposrednim tajnim glasovanjem“.

Dakle stvar je vrlo jasna. To „opće i jednako biračko pravo“ koje jamči i propisuje članak 71. Ustava Republike Hrvatske u izravnoj je suprotnosti s naprijed citiranom odredbom članka 45. istog Ustava Republike Hrvatske, koji izrijekom i vrlo diskriminatorno iz tog „jednakog biračkog prava“ isključuje hrvatsku dijasporu.

Ljudi u Australiji, Novom Zelandu, SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi, Zapadnoj Europi trebaju prijeći stotine kilometara da bi došli u konzularno predstavništvo i glasovali. Stoga po hrvatskim medijima imate izvješća i komentare da hrvati iz dijaspore nisu zainteresirani za ostvarenje svog biračkog prava, navodeći malu izlaznost, namjerno prešućujući činjenicu da je dijaspora ovakvim odredbama faktički onemogućena da uopće glasuje pa je u suštini glasovanje dostupno i omogućeno samo konzularnim službenicima.

Mislim da ovakvu diskriminaciju prema biračkom pravu svoje dijaspore ne sadrži niti jedan Ustav demokratskog svijeta, dio kojega mi želimo biti u današnjem vremenu. Ovakve odredbe članka 45. Ustava Republike Hrvatske direktno su suprotne Tuđmanovoj politici „jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske“ na kojim temeljima je i stvorena Republika Hrvatska. Onemogućavanje dijaspore da ostvari svoje biračko pravo je u funkciji politike njihova udaljavanja od matične domovine što oni s ovakvim ustavnim odredbama s pravom i osjećaju, da ih se odbacuje i da nisu dobro došli.

Suprotno od toga realizacija izbornog prava i jednake vrijednosti glasa okrenulo bi tu politiku u suprotnom smjeru.

Dijaspora bi više bila u domovini a s time bi i rasla njihova ulaganja, osjetili bi da je to zaista njihov zemlja. Te se diskriminatorne odredbe iz Ustava moraju izbaciti i dijaspori omogućiti dopisno glasovanje i jednaku vrijednost glasa, na što hrvatsku obvezuje i međunarodno pravo. Naprijed citirane odredbe članka 45. Ustava Republike Hrvatske pale bi pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourg.

Ekshumacija i dostojanstven pokop desetaka tisuća žrtava Bleiburške tragedije i Križnih puteva, koje je mržnja ubila i bacila u jame, rovove i rudnike ili pak žive zazidala kao u primjeru Hude jame. Dok god ne ekshumiramo i dostojanstveno ne pokopamo svoje mrtve nema ni spokojnog sna nacije, koliko god to nekima mistično zvučalo.

Bez rješenja ta dva krupna nacionalna pitanja država se na javnoj sceni doživljava kao neostvarena u punini i cijelosti. Stoga na desnom spektru unatoč svim nespornim velikim postignućima i uspjesima postoji osjećaj praznog hoda i neispunjenosti, pa se neki priključuju Milanoviću koji kao rješenje nudi poništenje svega postignutog.

Piše: Marko Mamić/Foto:  B. Ljubičić