Marko Mamić: Milanović vrijeđa sve osim Dodika. S njim nije ‘pod stolom’ nego za stolom

Prema objavljenom tekstu Milanovićeva inauguracijskog govora 18. veljače 2025. Milanović je u sklopu svoje politike “pod stol” među ostalim rekao:

„Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati, koje ne možemo promijeniti, koje vrlo često ne razumijemo, ne zbog manjka pameti nego zbog okolnosti. Politički avanturizam i slijepa sljedba znali su Hrvate u prošlosti stajati.“ Milanovića „pod stol“ tjera njegova nekompetentnost.

Odlika je ljudi da traže društvo onih koji znaju više, koji mogu riješiti ono što oni sami nisu u stanju. Kod Milanovića je situacija posve suprotna. On vrijeđa sve koji od njega više znaju i mogu.

On zbog elementarne nesposobnosti da učini bilo što korisno za Hrvatsku, što je pokazao i u prethodnih pet godina vrijeđa sve od Amerike, EU, pa do NATO-a, što se u hrvatskom medijskom prostoru prenosi kao hrabrost, „jer vidiš li što frajer govori“. Jedino ne vrijeđa Milorada Dodika. S njim nije „pod stolom“ nego za stolom.

Ta politička filozofija nastavlja se i u daljnjem dijelu Milanovićeva inauguracijskog govora kad kaže:

“Dame i gospodo tijekom 19. i 20. stoljeća individualizam se etablirao kao jedno od glavnih obilježja, motora zapadnog kapitalističkog svijeta, pa onda naravno, i našeg društva u zadnjih najmanje 35 godina. Moje je duboko uvjerenje da je individualizirano društvo humano i zdravije od onog zasnovanog na nekoj prisilnoj varijanti kolektivizma, jer je slobodnije, demokratskije, znatiželjnije, prosperitetnije.“

Ovdje je pokušaj da se Hrvatsko članstvu u EU i NATO-u, gdje hrvatski narod po svojoj povijesti i kulturi i pripada, koje je za Hrvatsku i najbolje razdoblje u hrvatskoj povijesti, izjednači s hrvatskom povijesti iza „zadnjih najmanje 35 godina“ iz kojeg je hrvatska izišla uz teške žrtve.

Mi u EU i NATO-u nismo u „prisilnoj varijanti kolektivizma“ kako to želi reći Milanović. Ta „prisilna varijanta kolektivizma“ je obilježje vlasti Brozovih vjernika a ne EU i NATO-a. Njega kompleks manje vrijednosti među političkom elitom EU i NATO-a tjera „pod stol“, stoga on zagovara „individualizam“.

Recimo nešto o onome što Milanović nije rekao.

Milanović niti jednom riječju nije spomenuo Iseljenu Hrvatsku, koja je po brojnosti gotovo jednaka Domovinskoj Hrvatskoj, niti je na inauguracijsku svečanost pozvao bilo kojeg uglednog predstavnika Iseljene Hrvatske.

U Tuđmanovo vrijeme nezamisliva je bila obrana i stvaranje Hrvatske države bez aktivnog učešća Iseljene Hrvatske, koja je i dala svoj nemjerljiv doprinos u obrani Domovine i na vojničkom i na financijskom i na lobističkom planu.

Milanovićev govor o „maloj, ali povijesnoj naciji“ je politički proizvod Milanovića i njegova političkog društva koji su Iseljenu Hrvatsku 2000. godine kod ustavnih promjena isključili iz političkog života Hrvatske, uvjetujući svoje glasovanje za ustavne promjene izrazito diskriminatornom odredbom članka 45. Ustava RH kojim je iseljenoj Hrvatskoj onemogućena realizacija izbornog prava i uvedena izrazito nejednaka i diskriminatorna vrijednost glasa. Tu je projektirana „mala nacija“.

Milanović i njegovo političko društvo tada su se pobrinuli da nacija na izborima bude što manja, što im jamči više vlasti. Milanović i njegovi su znali ako se Iseljenoj Hrvatskoj, ljudima koji su stasali daleko od indoktrinacije Brozovom vjerom, omogući dopisno glasovanje i jednaka vrijednost glasa, Brozovim vjernicima bi se šanse za izborne uspjehe bile bi bitno smanjene.

Milanović govori: “A gotovo da i nema veće slabosti od mržnje, šovinizma ili nepovjerenja prema onima koji su drugačiji od nas u nekom od brojnih slojeva“. Ne smeta Milanoviću što su „mržnja, šovinizam ili nepovjerenje“, na njegovo uvjetovanje, koje je sam potvrdio za vrijeme sučeljavanja s Primorcem, prema Iseljenoj Hrvatskoj ugrađeni čak u Ustavni tekst Ustava RH.

To je nastavak Brozove škole koja je progonila državotvorno hrvatstvo kojem je zbog državotvornih stavova pripisivala šovinizam i mržnju prema drugima, a mržnja prema Iseljenoj Hrvatskoj ne samo da nije bila kažnjiva, nego je bila politički poželjna.

Ništa protiv mlade Filipinke i njenog predivnog pjevanja, ali se mora postaviti pitanje kako tu nije bilo mjesta niti za jedno od brojnih kulturno-umjetničkih društava iseljene Hrvatske. Prije nekoliko godina Goran Milić nam je pustio na TV predivno pjevanje pjesme „maslina je neobrana“ jedne klape iz Čilea?

Domovinskoj Hrvatskoj treba Iseljena Hrvatska sa svojim znanjem, kapitalom, ali i kao potencijalni demografski bazen. Jasno je da je to sve suprotno od onih koji su projektirali „malu naciju“. Nije njima do veće nacije nego do vlasti, a to kod njih ne može skupa.

Krajnje je licemjerno ići u goste iseljenoj Hrvatskoj, a kod kuće ponižavati ih, ponižavati njihovo hrvatsko državljanstvo, ne dopuštajući da se ono realizira u izbornom procesu u Hrvatskoj.

Na kraju vrijedi pitati spada li kod Milanovića u „mržnju, šovinizam ili nepovjerenje prema onima koji su drugačiji od nas u nekom od brojnih slojeva“ nazvati hrvatsku Vladu koju je sastavio Tomislav Karamarko, fašističkom, ustaškom i rasističkom?

Milanović je rekao i ovo: “Malo je toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima.”

Ovdje se načelno lako složiti. Ali spada li tu i „najveći sin naših naroda i narodnosti“ koji je odgovoran za najveći zločin počinjen nad hrvatskim narodom u povijesti? To ni slučajno. A što je onda? Je li to znakovlje HOS-a, nazivi HOS-ovih postrojbi, spomen ploče HOS-ovim ratnicima koji su život položili za slobodu svoje zemlje koje “treba baciti”.

Ova priča ide dalje od toga. Krajnje je licemjerno paliti svijeće kod rovova i jama u koje je Brozova „ruka pravde“ bacila tisuće Hrvata koji su mu na riječ položili oružje, a i kao premijer i kao predsjednik onemogućavati njihovu ekshumaciju i dostojanstven pokop. To su stvarni razlozi stalne potrebe protiv „veličanja najmračnijih epizoda vlastite povijesti“.

Ovdje svakako treba pitati spada li poljudska svastika u „veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti“? Milanović premijer, Ranko Ostojić ministar unutarnjih poslova, Milanovićev sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Lozančić šef obavještajnih službi, kvalifikacijska utakmica između Hrvatske i Italije, na poljudskom travnjaku svastika s krakovima od deset metara. Ranko Ostojić k tome još reče da se „možda nikad neće otkriti tko je nacrtao poljudsku svastiku“. Ne možeš otkrit kad neće da kažu.

Ovdje jedna priča iz bivše države. Udba bi, kad joj ponestane posla, sama ispisivala grafite i simbole kao što je primjerice poljudska svastika. Odmah bi zasjedali komiteti, osuđivali vandalske čine povampirene prošlosti i naglašavali potrebu borbe protiv neprijatelja koji nikad ne spava. Udbi bi to bila prilika da zove na informativne razgovore koga hoće i da pokuša dobiti novog suradnika.

Na seoskoj školi osvanuo je grafit „ŽIVJELA NDH“. Mara je došla kod matičara po rodni list. Matičar Stipe pita Maru „šta ti govoriš Mare tko bi na našoj školi ono moga napisat“? A Mara odgovori „ne znam Stipe, u selu nema nitko pismen nego ti i učitelj“.

U Hrvatskoj državi državotvorno hrvatstvo ne crta takve simbole i nije inspirator i poticatelj onih koji to rade. To je djelo Brozove dojenčadi kojima je Hrvatska slučajna država uvijek s istim ciljem da bi se druga strana držala pod stalnim političkim i medijskom optužbama. Od neprijateljske i nepoželjne do slučajne. To je kontinuitet te politike.

Vrijedi navesti i ono što je Milanović u inauguracijskom govoru rekao o Hrvatskom narodu u BiH:

“Kome su, osim nama važni Hrvati u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini? Tko će se, osim nas, založiti za njihova ugrožena politička prava i za obranu njihova konstitutivnog statusa? Nitko se umjesto nas neće prihvatiti tog nezahvalnog posla, koji je naša povijesna, ustavna i prije svega, moralna obaveza.“

I doista tko bi „Hrvatima u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini“ ograničio broj saborskih mandata na izborima u Republici Hrvatskoj s dvanaest na tri, ako to ne bi Zoran Milanović?

Tko bi „Hrvatima u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini“ propisao da na hrvatskim izborima mogu glasovati samo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, ako to ne bi Zoran Milanović? Tko bi sve to stavio u tekst Ustava Republike Hrvatske, ako ne bi Zoran Milanović.

Tko bi „Hrvatima u prijateljskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini“ bio potpora u ime Republike Hrvatske u ustoličenju Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana predsjedništva u Bosni i Hercegovini, ako to ne bi Zoran Milanović.

Kako Milanović koristi svoje lobističke potencijale na Zapadu

Podsjetimo na Milanovićeve izjave iz njegova prethodnog petogodišnjeg predsjedničkog mandata: Američki predsjednik Trump je „polusvijet“, „nećemo biti američki robovi“, „nećemo biti psići koji smo idu i laju“, „Kosovo je oteto od Srbije“, „u EU je najneinteligentnija generacija političara u novijoj povijesti“, „tretiraju nas kao da smo retardirani“, misija ALTHEA je ulazak NATO-a u rat“.

“Amerikanci i Englezići dalje prste od Milorada Dodika“, izraelski premijer „Netanyahu je ubojica žena i djece“ i tako dalje i tako dalje, čime je Milanović na Zapadu uništio sve svoje lobističke mogućnosti, nastojeći time uništiti i lobističke potencijale Republike Hrvatske.

Lobističke potencijale na Istoku

U službenom posjetu Republici Hrvatskoj 8. rujna 2022. bio je je turski predsjednik Erdogan. Domaćin mu je predsjednik Milanović.

Tom prigodom Milanović se nije kod Erdogana zauzeo da Erdogan iskoristi svoj utjecaj u bošnjačkoj politici kako bi se u Parlamentu BiH usvojio Izborni zakon kojim će se sukladno Daytonom jamčenoj konstitutivnosti triju naroda u BiH propisati da svaki od triju naroda sam svojom slobodnom voljom izraženom na izborima bira svog člana predsjedništva BiH i svoje zastupnike u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH a posljedično i Doma naroda Parlamenta BiH.

Suprotno od toga, Milanović je pred Erdoganom napao visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, koji je prvi i jedini u dugom višedesetljetnom nizu visokih predstavnika u BiH nešto odlučio u korist hrvatskog naroda u BiH, što je izazvalo burne prosvjede bošnjačke političke, medijske, intelektualne i vjerske elite, koji su tom prigodom organizirali i višednevne ulične prosvjede ispred Schmidtova ureda u Sarajevu. Riječ je o izmjenama Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, što je na utjecajnim adresama uspio izlobirati Andrej Plenković.

Milanović je tom prigodom na tiskovnoj konferenciji s Erdoganom rekao: „Više od godinu dana pokušavamo ispraviti neke nepravde i kršenja Daytonskog sporazuma. Što se tiče uloge Visokog predstavnika govorio sam i govorim i dalje – izabran je na jedan neregularan način što mu odriče legitimitet. Imamo tu i Milorada Dodiga koji je strogi kritičar, a mi tražimo pojašnjenje i neku vrstu akcije.“

Milanovićevo višesatno druženje s Dodikom u Laktašima 13. rujna 2022., nakon što je bio na svečanosti povodom oslobođenja Jajca, ponižavajuće je za osloboditelje Jajca i pokazuje koliko Milanović do njih drži i koliko drži do braniteljskih obljetnica i odličja koje tim prigodama dijeli.

Vrijedi pitati je li on, Milorad Dodik, uvjerio Milanovića, da će mu on, Milorad Dodik, pomoći oko ponovne uspostave Herceg-Bosne, treba čekati pogodan trenutak i eto ih u akciji.

Stječe se dojam da je Milanović takvo obećanje dao Konstruktorima od kojih kreću sve mega manipulacije desnim biračkim spektrom u Hrvatskoj, od zajedničkog rušenja “ustaše Karamarka”, preko Plenkovića, Mosta i Škore do ove najnovije o obećanoj Herceg – Bosni?

Iza Konstruktora je malo pisanih tragova jer djeluju kao podstanari, koristeći se gazdinim instrumentarijem. Dalo bi se to potkrijepiti, no neka to urade stanodavci.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je autohton i starosjedilački narod i ne može Milorad Dodik nama davati našu zemlju. To je poniženje prvog reda u koje je Milanović doveo sam sebe, jer na Zapadu je sam sebi zatvorio vrata, nastojeći u takvu situaciju dovesti i Republiku Hrvatsku.

U to vrijeme na stadionu „Crvene zvezde“ u Beogradu za vrijeme utakmice s Panathinaikosom istaknut je golemi transparent s tenkom u sredini i s natpisom na ćirilici Vukovar, što je burno pozdravila i popratila prepuna Marakana. Bad blue boysi su odgovorili parkiranim traktorom starije generacije pred maksimirskim stadionom.

Dodik za nekoliko dana očekuje presudu Suda BiH. Visoki predstavnik je Dodikovo ponašanje opisao kao kazneno djelo i takav tekst unio svojom odlukom u Kazneni zakon Bosne i Hercegovine. Djeluje kao smijurija, ali tako je. To je Bosna i Hercegovina, odnosno to Bosni i Hercegovini daje status „države s posebnim potrebama“.

Stoga i priča o europskoj perspektivi BiH djeluje posve iluzorno. Sud u Dodikovu slučaju nema velik izbor. Takav Kazneni zakon BiH je objavljen u Službenom glasniku BiH i sud to mora primjenjivati. U Ustavno sudu BiH sjede tri strana suca koji s dvojicom bošnjaka čine natpolovičnu većinu. Krug je zatvoran. Ako Sud BiH oslobodi Dodika pada međunarodna uprava u BiH, što je manje vjerojatno.

I u jednom i u drugom slučaju BiH ulazi u tešku i vrlo teško rješivu krizu. Izgledno je uključivanje velikih svjetskih igrača bez kojih „država s posebnim potrebama“ ne bi ni postojala. Hrvatska mora uključiti sve svoje političke, diplomatske i lobističke potencijale. Dodik s osuđujućom presudom, bez obzira na sav jad i karakter ovog suđenja prestaje biti partner čak i Milanoviću.

Političari s vremenom dozrijevaju, promijene politiku. Evo prilike i za Milanovića. Predsjednik Republike Milanović može, kao ovlašteni predlagač, predložiti Hrvatskom saboru promjenu članka 45. Ustava Republike Hrvatske, tako da Iseljena Hrvatska, odnosno hrvatski državljani s pravom glasa koji nemaju prebivališta u RH glasuju dopisno na izborima u RH i da vrijednost glasa svih hrvatski državljana mora biri jednaka bez obzira na državu u kojoj žive.

SDP-ovi zastupnici u Saboru bi pognuli glavu pred šefovim prijedlogom i prihvatili, a HDZ-ovi bi jedva dočekali i eto dvotrećinske većine. Milanović bi ušao u povijest, a „mala nacija“ postala bi veća i jača, ili će ova priča s inauguracije ostati samo još jedna u nizu političkih laži, manipulacija i prevara.

Zaboravit ćemo ono da vrhovni zapovjednik misli da ne treba previše ulagati u naoružavanje i opremanje vojske. Ipak on sad nije premijer da bi bilo kao u njegovu premijerskom mandatu.

Marko Mamić/Foto: UP