Marko Mamić: MOST i konstruktori, potrošenost jednog projekta

Puno je onih u političkoj areni, na političkoj i analitičkoj razini, koji traže odgovor na pitanje otkud toliko pristajanje Mosta uz izborne gubitnike SDP i višetjedno pozivanje DP-a da im se pridruži nudeći Penavi političko voće, kruške i jabuke, kojih se oni navodno odriču iako oni u rukama nemaju ništa, iako su im ruke prazne.

Rade li to Mostovci zbog „nacionalnih interesa“ i tko su oni da nakon ovakvih rezultata izbora definiraju nacionalne interese, ili je riječ o pokušaju spašavanja Grbina, kako to rekoše iz IDS-a ili je riječ ili je riječ o višegodišnjoj neprikrivenoj mržnji prema Premijeru i predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću ili je riječ o pokušaju spašavanja sebe samih, jer u slučaju da Plenković ostvari i treći mandat, oni Mostovci postaju promašen i potrošen projekt.

Krenimo redom:

Poslije smrti Predsjednika Tuđmana HDZ-e je odlučio kao svog predsjedničkog kandidata istaknuti Matu Granića. Međutim kad je kampanja krenula Ortaci su mu otkazali podršku. Ortaci su nastali kao spoj UDB-e i takozvanih Ustaša koji su i prije rata bili na zajedničkom poslu, da im imena glavnih protagonista s jedne i druge strane sad ne spominjemo.

Što li je UDBA bez Ustaša, što li su Ustaše bez UDBA-e, samo skupa su moćni.

Ortaci su se prema Hrvatskoj odnosili kao prema svom ratnom plijenu. Videći što se dešava u HDZ-eu Mate Granić je personalizirao kampanju. Ortaci su bili puno moćniji s puno više političkog alata u rukama. Ortačka terenska mreža, njihovi ljudi po terenu od čovjeka do čovjeka dali su do znanja ništa Granić, oni su za Budišu.

Ortaci su preko svoje moćne mreže na terenu rušili HDZ-ova kandidata Matu Granića i svojom agitacijom za Budišu nanijeli znatnu političku štetu Draženu Budiši, čime je put do pobjede Stjepanu Mesiću bio otvoren. Ostat će neodgovoreno na pitanje zašto je Budiša u finišu kampanje, kad se kampanja lomila, prešutio Ortake zbog kojih je i krenuo u koaliciju s Račanom, što je snažno iskoristio njegov protukandidat Stipe Mesić i na anti ortačkoj retorici dobio izbore.

Poslije pobjede Kolinde Grabar Kitarović u srazu s Josipovićem na predsjedničkim izborima bilo je jasno da je Tomislav Karamarko uspio pod HDZ-ovo okrilje vratiti veći dio HDZ-ovog biračkog tijela koje se zbog slučaja Sanader odmetnulo od HDZ-a. Međutim Karamarko nije bio ortak i Ortake nije vratio na vlast u HDZ-u. Pučkim rječnikom rečeno „odbio ih je od sise“. Ortaci nisu mogli ni računati na Karamarka zbog starih računa kad je Karamarko na početku devedesetih kao šef policijske uprave Zagrebačke počeo istraživati Ortačke privatizacije. Ortaci su bili moćniji i izgurali ga iz vlasti.

Da se znatan dio HDZ-ova glasačkog tijela ne vrati HDZ-u pobrinuli su se konstruktori Mosta. Ubrzo nakon izbora iz Mosta je izišlo troje zastupnika na čelu s Dragom Prgometom koji pri tom navodi „da mu nije poznato tko u ime Mosta donosi odluke“. Nekoliko mjeseci poslije iz Mosta se izdvajaju još trojica zastupnika na čelu s Ivanom Lovrinovićem koji su također rekli „da im nije poznato tko upravlja Mostom“.

Zoran Milanović je Boži Petrovu ponudio i mjesto Premijera u koaliciji Mosta sa SDP-om, što je, gle čuda Božo Petrov odbio. To je potvrdio i Ivan Lovrenović na saborskoj sjednici na kojoj je opozvana vlada Tihomira Oreškovića,

kada je Lovrenović rekao „da je na sjednici Mosta od strane Mostovih zastupnika bilo traženo od Bože Petrova da prihvati premijersku poziciju što je on odbio.“ Ako on odbija biti premijer što je onda posrijedi, s kojim ciljem su ti ljudi u politici?

Milanović je imao prilike čuti od Drage Prgometa u stanu Ante Kotromanovića bez zavjese priču o Mostu i dao je Mostovcima ono što oni i nisu tražili samo da ne mogu odustati od pregovora i stekao se dojam da je sve dogovoreno između Milanovićeva SDP-a i Mosta i javno je poslana takva poruka da je koalicija dogovorena. Međutim Petrov je kao Raosov lik „Škiljo iz Zagvozda, gleda u Bijakovu a ode u Zavelim“. On preko noći traži Karamarka.

Karamarko je prihvatio i nagazio na minu. Karamarko je Mostu u dobroj vjeri dao sve ključne resore u vladi i prihvatio Oreškovića kao premijera koji mu se učinio kao dobro rješenje za Vladu kojoj je primarna zadaća podizanje posrnulog gospodarstva i zaustavljanje rasta javnog duga što je iza sebe ostavila Milanovićeva vlada.

Karamarko nije pao kako se misli zbog izjave o potrebi dogovora s MOL-om, jer „u arbitražama slabo stojimo“ nego zbog nastojanja da se promjeni nekoliko ključnih ljudi u policiji i čelnog čovjeka SOA-e koji je trebao doći poslije Lozančića. Prijavu Karamarka pravednoj Daliji zbog izjave o potrebi „dogovora s MOL-om“, smislila je i realizirala Ortačka ekipa koja je ostala moćno pozicionirana u represivnom trokutu SOA-a – Državno odvjetništvo – policija, koji su se plašili Karamarkovih prijedloga.

Tihomir Orešković se posve odmakao od Karamarka zahvaljujući kojem je na Premijerskoj poziciji i posve se priklonio Boži Petrovu. Orešković koji jedva govori Hrvatski jezik, odjednom se bolje razumije u nacionalnu sigurnost od Karamarka koji je godine proveo u hrvatskom sigurnosnom aparatu, odbija jednog po jednog kandidata koji mu dolazi na razgovor na prijedlog i poticaj Karamarka uz obrazloženje da je on Orešković ocijenio iz tog razgovora da su ti kandidati nestručni i prihvaća Danijela Markića kojeg mu je predložio Vlaho Orepić za kojega je on Orešković ocijenio da je stručan i sposoban.

Orepić je uz to kao ministar unutarnjih poslova stopirao bilo kakve kadrovske promjene u MUP-u, tvrdeći da su svi ti ljudi koji su na te pozicije došli u vrijeme Milanovićeve vlade i njegova ministra Ranka Ostojića pravi profesionalci.

6. 2016. Dalija Orešković je kao predsjednica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa organizirala javnu sjednicu Povjerenstva na kojoj se vijeća i odlučuje o Karamarkovu sukobu interesa zbog izjave na neformalnom druženju „da loše stojimo u arbitražama s MOL-om i da bi bolje bilo ići na dogovor“.

Koliko je Karamarko bio u pravu pokazat će se poslije. Hrvatska je izgubila sve arbitraže s MOL-om i onu Washingtonsku i one Ženevske, sa štetama koje je Hrvatska po gubitku arbitraža platila MOL—u, koje premašuju dvije milijarde kuna, što je Karamarko htio spriječit. Za neznanje, nesposobnost i zle namjere iza koji ostaju štete koje se mjere milijardama nema utvrđivanja pojedinačne odgovornosti. Kriva je sudbina, a iza loše sudbine ostaju samo tuga i naricanje.

No ovdje ni toga nema, oni kao da su dobili loto. Dalija i još jedna članica povjerenstva javno pred TV kamerama čitaju sadržaj dviju anonimnih prijava protiv Karamarka za čiji je sadržaj riječ pamflet preblaga riječ i pri čitanju navode da je tu niz kazneni djela, ali da nje dvije i njihovo Povjerenstvo nisu za to nadležne.

Taj ružan čin, čitanje anonimnih pamfleta na javnoj sjednici Povjerenstva od predsjednice Povjerenstva uklapao se u neviđenu hajku protiv Karamarka od strane Ortačke i Slučajne države u kojoj su ta dva projekta pokazala impresivnu medijsku moć. Sve skupa, dojam s te sjednice „smućkat pa prolit“.

2. 2021. Upravni sud u Zagrebu poništio je odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske od 15. 6. 2016. u slučaju Karamarko, poništavajući i odluku istog Povjerenstva o pokretanju postupka u istoj pravnoj stvari. Sud je tom presudom utvrdio da „nema uvjeta za pokretanje postupka za odlučivanje o sukobu interesa tužitelja (Tomislava Karamarka) zbog povrede načela djelovanja.“ Dakle uopće nisu ni postojali uvjeti za pokretanje postupka, a kamo li za utvrđenje da postoji sukob interesa u predmetnoj stvari.

5. 2022. Visoki upravni sud Republike Hrvatske pravomoćno je poništio Odluku Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa od 15. 6. 2016. u Karamarkovu slučaju. Odlučujući o troškovima postupka Vrhovni upravni sud je odlučio da se Karamarku imaju nadoknaditi troškovi postupka u iznosu od 13 000 kuna. Tako je završio jedan iznimno prljav posao snaga unutarnje agresije čija žrtva nije samo Tomislav Karamarko nego i interesi Republike Hrvatske, sa štetom koja se mjeri milijardama.

Ono što se desilo s Karamarkom u HDZ-ovoj koalicijskoj vladi s Mostom ponovilo se i u novoj koalicijskoj vlasti HDZ-a i Mosta, ovaj put s Plenkovićem na čelu Vlade i HDZ-a ali sada s drugačijim ishodom. Božo Petrov je s pozicije Predsjednika Sabora Republike Hrvatske javnosti dao do znanja da je on šef ministrima Šprlji, Orepiću, Dobroviću i Kovačiću, a da je ostalima šef Plenković. Dvovlašće je prijetilo i formalizacijom takvog stanja, što se naročito ispoljilo u slučaju Agrokor.

4. 2017. Vlasnik Agrokora Ivica Todorić obavještava javnost da je svojim potpisom koncern Agrokor s više od 60 000 zaposlenika predao u ruke Hrvatskoj državi.

4.2017. Upravitelj Agrokora Ante Ramljak poslije prvog radnog dana na toj dužnosti izjavljuje da je situacija u Agrokoru puno bolja nego li što je on mislio prije nego li je došao u Agrokor. Istovremeno Bože Petrov obavještava javnost da su „dugovi Agrokora veći od vrijednosti imovine koncerna“ te „poziva potencijalne kupce da kupuju Agrokorova poduzeća“, čime se minira spašavanje Agrokora od strane Vlade i vladina povjerenika Ante Ramljaka u nastojanju da se izbjegne stečaj i prodaja imovine koncerna, da koncern nastavi s radom i da se zadrže radna mjesta.

Vrijedi reći da je najavu mogućeg stečaja Agrokora i prodaje njegove imovine kako bi se namirio dug koji Agrokor ima prema ruskim bankama prije Bože Petrova najavio i Ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov.

Također vrijedi reći da je paralelno s najavom Ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Azimova u slučaju Agrokorova duga prema Ruskim bankama u Rusko – Srpskoj organizaciji bio i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori. Milo Đukanović je tada rekao da je „velika sila udarila na malu Crnu Goru“. Državni udar u Crnoj Gori je preduhitren i spriječen zahvaljujući servisu zapadnih obavještajnih službi.

4. 2017. Dvovlašće u Hrvatskoj je prekinuo Premijer Plenković na Sjednici Vlade kada je dao nalog tajništvu Vlade da mu pripreme Odluku o razrješenju ministara Šprlje Dobrovića i Orepića, koji su tada na sjednici Vlade glasovali za opoziv i smjenu svog kolege u Vladi ministra financija Zdravka Marića, zbog toga, vidi razloga, „što je u prethodnom periodu bio zaposlenik u Agrokoru.“

Ministar Marić se pokazao kao vrhunski „knjigovođa“ u sređivanju državnih financija poslije onoga što je iza sebe ostavila Milanovićeva Vlada od čega je naročito bio izražen nekontrolirani javni dug.

Dvovlašće je za Plenkovića kao premijera pa onda i za Vladu postalo nepodnošljivo s perspektivom raspada Vlade i novih izbora. Mostovci su Plenkovića držali na uzici koja je bila sve kraća i njihov udar na ministra Marića bio je izravan udar na Plenkovića. Plenković i nije imao izbora.

5. 2017.

U Saboru traje maratonska rasprava o povjerenju ministru financija Zdravku Mariću. Predsjednik Sabora Božo Petrov cijeli dan do duboko u noć sjedi na stolici predsjedavajućeg u Saboru, u nadi da još nije sve izgubljeno. Ne smije ustati i otići na WC u strahu da na tu stolici ne sjedne netko drugi i sve okrenuti u drugom smjeru dok je on u WC-u. Jeli stavio pempas ili on to može i bez pempasa? Sve je bilo uzalud. Ništa od opoziva Marića.

Ono što će u ovoj priči ostat nepoznato jeste odgovor na pitanje s kojom je to „glavom“, kako bi to rekao general Glasnović, Plenković dogovorio koaliciju i Vladu HDZ-a i Mosta. To se ni u memoarima ne kazuje.

Svi naknadni pokušaju da se promjeni vlast u HDZ-u ostali su neuspješni. Nisu pomogle ni „majčine suze i suze još mnogih majki“ iz Škorina podilazećeg govora u Lisinskom, iza podilazećeg govora uvijek se krije prevara, ni njegovo obraćanje istom prilikom HDZ-ovcima „ja sam i vaš predsjednik“ i ništa od toga. Neće, pa neće. Nisu pomogle ni TV kamere u Saboru pred kojima su Mostovci na svaku novu lekciju po nekoliko puta dizali dva prsta.

Mostovo protivljenje imenovanju Turudića Glavnim državnim odvjetnikom s puno uložene strasti i postizborno nastojanje da se bez Vlade i bez zakonskog utemeljenja u Saboru odluči o smjeni Turudića prije nego li preuzme dužnost ima svoje ishodište i poklapa se s njihovim nedopuštanjem Tomislavu Karamarku da s pozicije Prvog dopredsjednika Vlade zaduženog za nacionalnu sigurnost ima bilo kakav utjecaj na imenovanje čelnog čovjeka SOA-e i promjenu ljudi u vrhu policijskog aparata koje je iza sebe ostavila Milanovićeva Vlada i njegov ministar Ranko Ostojić.

Milanović se plaši da će Turudić čitati „fajlove“ i što će onda ostat od njega, čime bi očito i mogućnosti konstruktora u značajnoj mjeri bile sužene za neke nove kreacije. Turudićevo čitanje „fajlova“ očigledno ne ugrožava samo izvođače radova nego i konstruktore. Stoga se pozicija konstruktora u represivnom trokutu obavještajna zajednica – Državno odvjetništvo – policija s čijim su pokrićem mogli značajno utjecati na političke procese u zemlji nastoji pošto poto očuvati i zadržati.

Dolazimo do vrlo jednostavnog zaključka da i Slučajna država i Ortačka država imaju isto sidrište, stoga se ta dva projekta na javnoj političkoj sceni u Hrvatskoj gledaju s međusobnim simpatijama.

Nakon izborne pobjede HDZ-a i trećeg mandata Andreja Plenkovića vrijedi se zapitati, prijeti li Mostu sudbina Ortačke siročadi? Oni više ne mogu poslužiti za promjenu vlasti u HDZ-u, a za drugo nisu osposobljeni.

Marko Mamić/Foto: Press