Materin je dan,
a ja imam jednu priču za ženu što Veselkom je nazvaše čim se rodi, a ona jadna, nisam siguran je li imala veselih dana u cijelom životu koliko su joj ruke prstiju nosile.
Do smrti je bolovala točno 33 godine od reumatoidnog artritisa četvrtog, tj. najgoreg stupnja. Prijateljevala je do smrti sa Marijom i činilo mi se da je jedino njoj sve svoje povjeravala. Molila je i molila, samo Bog zna u kom dijelu se molitva uslišala, a u kom nije.
Do moje robije molila je za zdravlje, do smrti nije ozdravila. Nastavila je moliti da se čim prije vratim i dočekala je, ali tek da se obučem u odoru i opet odem. Pogibijom brata, nikad više nije izmolila molitvu za svoje zdravlje, nikad. Nastavila je moliti za preostala dva sina, bijaše to rat, a svu bol prikazivala je Mariji za dušu onog najboljeg koji je otišao.
Završio rat i ona je opet ostala sa svojom Marijom, mukom i molitvama za svog Milu.
Znala je povremeno doći kod mene u Split pa bih joj izmasirao one napaćene i izobličene zglobove. Jedva kosti koje su bile kožom povezane. Možda je teško u to povjerovati, ali uživao sam je povremeno namazati dok bi ležala na krevetu. Noću bi je bolovi probudili oko 2-3 ili 4 sata, pa bi zajecala od muke. Odmah bih je čuo, izgledalo mi je, kao što je i ona čula svaki moj udisaj dok sam bio dijete, ustao bih i otisao je malo istrljati.
Dugo vremena je provela u Benkovcu, a kako sam ja u to poratno vrijeme radio u Kninu i Zadru, dolazio bih skoro svaki dan do Benkovca. Ma ne kažem, nije mama bila razlog svakodnevnih dolazaka, ali bih uvijek svratio, pozdravio, izmasirao je i otišao. Jednom zgodom, možda nekih godinu dana prije njezina odlaska, nakon što sam je izmasirao, ja joj kažem: „Mama, ma došlo mi nešto da te zagrlim“, i zagrlim ja nju tako na krevetu, a ona privije one svoje nemoćne ruke oko mene i počne jecati i jecati. – „Sine moj, od kad me nitko nije zagrlio“.
Bio sam zbunjen činjenicom da bi joj to toliko značilo. Jedan obični zagrljaj čovjeka koji je povremeno imao dušu anđela, a povremeno samoga Sotone. Da, nekad se čovjek ponajviše plaši samoga sebe. Je li ona poznavala to srce koje ju je upravo zagrlilo? Vjerojatno jeste. Te riječi – “Sine moj…” – nikad mi iz glave nisu izišle.
Jedne večeri oko 20:00 sati, pred odlazak za Zadar, izmasiram joj noge i utoplim u zagrijanu deku, pokrijem, pružim joj krunicu i dakako, nakon zagrljaja, odem. Te noći i mama otišla. Negdje oko 23:30 prestalo je kucati umorno srce jedne žene.
Brat me je nazvao oko 01:00 po ponoći nakon što su lokalni liječnici rekli svoje. Nisam išao u Benkovac tog trena već u jutro. Ušao sam u sobu, pored tijela je stajala zapaljena svijeća i Gospin kipić kojeg je baš jučer okitila cvjetovima koje bi pronalazila oko kuće.
Ugledam joj to voštano lice, koje je zapravo godinama tako izgledalo, zagrlim je i šapnem joj na uho: „Hvala ti ljubavi moja“. To je bio naš zadnji zagrljaj. Sahranili smo ono što je ostavila za sobom, tek bolesne ostatke materijalnog tijela.
Jesam li plakao? Jesam. Plakao sam, ali ni jednog trenutka zato što je umrla već zato jer nisam imao onu svoju mamu koju sam mogao i dalje masirati i svakim svojim dolaskom i odlaskom zagrliti.
Lako je zagrliti ženu, ali vjerujte, tek zagrljaj majke otvara vrata neba. Ne propuštajte priliku, nikad. Kad god imate priliku zamijenite ulogu i budite majka, a neka vam majka bude najdraže dijete, slobodno je zagrlite, zgrabite je za vrat, protrljajte nos, ispričajte šalu, poljubite je i što god, jer to je punina njezina života, i ne samo njezina. Nepotpun život je tek noćni lavež pasa.
Mama sretan ti Majčin dan. Oooo, kad te se dograbim slijedeći put.
Ante Mamić/foto:mp
