Nedjelja je. Budi me tišina. Ustajem i s balkona ritualno gledam svitanje. Čujem samo sebe. Razgovaram o današnjem danu. Danu poslije. Ako ikad odem u onu Irsku, biti će to zbog ovog današnjeg dana.
Razmišljam kao i lani. Je li moguće da za ono jučer nitko nikad nije odgovarao? Je li to moguće? Je li moguće da smo okrenuli glavu od tolike tragedije i krenuli prema nekoj našoj boljoj budućnosti? A što je s njihovom budućnosti? I što mi to vidimo u našoj budućnosti? Što?
Ja čak i u ovom suncu što se diže iznad Biokova vidim krv. I već sada znam da će i dogodine na današni svanuti krvavo.
Samo za strahotu sa ove fotografije, u našim bi zatvorima trebalo biti barem 100 ljudi. Ali nije NITKO. A prošlo je četvrt stoljeća. I što onda možemo očekivati od države i institucija? Da zatvore lupeže? Prevarante? Plagijatore? Korumpirane? Ubojice jednog ili dva čovjeka? A pustili su sve ove koji su ubili cijeli grad. Ne jedan.
I SVI oni koji su učinili onoliko zlo i danas misle da su činili dobro. Da su oslobađali. A to nije dobro. I dok god je i jedan takav negdje u našem susjedstvu vlak za budućnost bi trebao pričekati
Meni se čini da je Vukovar samo tragično ponavljanje tragedije i povijesti u kojoj su se pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde događala „oslobođenja“. I čini mi se da se djeca tih oslobođenja silno trude sakriti njihove krvave tragove, a ukazivati na tuđe. I čini mi se da ni za jedno, ni za drugo, ni za treće, NITKO nije u Hrvatskom zatvoru. NITKO.
I čini mi se da bi nas toga trebalo biti SRAM, a možda i STRAH. I silno bih volio da mi se to samo čini. Silno bih volio.
Ipak, veseli me da pored silnog truda i ubijanja, sakrivanja i laganja, nisu uspjeli ubiti vjeru i ljubav. Vjeru da žrtva nije bila uzaludna. I ljubav prema Hrvatskoj.
Ali, jako sam zabrinut. Zabrinut je se stvara platforma da se tragedija negdje i nekad ponovi i po treći put. Znam da je ponavljanje tragedije farsa. Ne znam kako se zove ponavljanje farse. Ima li to uopće ime?
Ili smo to svi mi?
Miki Bratanić/ Split, 19.11.2017. godine
O AUTORU:
Miki Bratanić je hrvatski književnik iz mjesta Vrbanja na otoku Hvaru. Piše uglavnom na hvarskom čakavskom narječju, ali i na splitskoj urbanoj čakavici i standardnom hrvatskom jeziku.
Objavljuje kolume vezane za baštinu i tradiciju, pogotovo za fenomen dalmatinske konobe, o kojoj je napisao knjigu “Konoba”, prvu i jedinu knjigu posvećenu toj “kolijevci Dalmacije”. Izabrane pjesme objavljene su mu u antologiji čakavskog pjesništva 20. stoljeća Tusculum, prireditelja Milorada Stojevića. Živi i radi u Splitu. Član je “Društva hrvatskih književnika” DHK.
