Na današnji dan, 14.03. 1835. godine u Danici je objavljena pjesma Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“ koja je kasnije postala hrvatska himna.
Šime Starčević, 1812. godine: „Svi koji žive u Dalmaciji, Boki, Bosni, Istri, Lici, Zagorju, Slavoniji, Srijemu, Hercegovini govore jednim jezikom koji se zove hrvatski jezik“
Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Na današnji dan, 14. 03. 1835. godine u Danici je objavljena pjesma Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“ koja je kasnije postala hrvatska himna.
Josip Runjanin skladao je njezinu melodiju kao kadet u graničarsko pješačkoj pukovniji u Glini.
Mihanović je hrvatski nacionalist i borac za hrvatski jezik. Bio je to kulturni i politički prosvjed protiv tadašnje Austrije i Mađarske. Osobno je smatrao da hrvatski narod mora imati svoj jezik, da samo narod koji ima svoj jezik može stvarati svoju kultura.
Slava što ju je Mihanović stekao u narodu čini se još većom i zaslužnijom imamo li na umu da je svoje djelo stvorio u vrijeme kad je Hrvatska politički ležala u duboku snu.
Pojava, kulturna i politička, Ljudevita Gaja i suradnja sa Mihanovićem rezultirala je objavom kasnije hrvatske himne u prvom hrvatskom kulturnom i književnom časopisu Danica hrvatska. Hrvatska se budila.
Dvadeset tri godine ranije, 1812. godine Šime Starčević, rođen u Klancu pored Gospića, napisao je u Karlobagu prvu gramatiku hrvatskog jezika na hrvatskom jeziku. Povijesne okolnosti, prodor francuske vojske pod vodstvom Napoleona u hrvatski povijesni prostor, donijeli su ideju francuske liberalne revolucije iz 1789. godine.
Pala je na plodno, potlačeno, hrvatsko političko i kulturno tlo. Hrvatski narod iako potlačen od Austrije i Mađarske reagirao je na tadašnja europska gibanja. Kasnije će Austrija i Mađarska to pozitivno gibanje pokušati umanjiti spletkama, progonima i političkim ubojstvima. Rušit će oni Bana Josipa Jelačića, zabranjivati hrvatski jezik u školama i Saboru.
Početkom dvadesetog stoljeća nesretnim ulaskom u zajedničku državu sa Srbima nastavlja se progon svega što je hrvatsko. Tako partizani od 1945 do 1950. godine ruše mnoge hrvatske nacionalne simbole kao spomenik Jelačiću u Zagrebu, Šimi Starčeviću u Karlobagu.
Nekoliko stotina tisuća Hrvata tijekom partizansko komunističke okupacije hrvatske od 1945 do 1990. godine bilo je progonjeno, iseljeno iz vlastitih domova ili ubijeno.
Posebno se nemilosrdno obračunavalo sa Hrvatima u Zagrebu gdje je u mjesec dana istjerano preko pet tisuća obitelji iz svojih stanova u centru grada. Novi stanari doživljavali su to kao ratni plijen. Do danas traje pravna bitka za povrat tih stanova stvarnim vlasnicima.
Mnogi današnji uglednici, novinari, kulturni radnici, sveučilišni profesori, političari i saborski zastupnici upravo su i danas u takvim otetim stanovima. Neki od kandidata za novog gradonačelnika grada Zagreba i danas sjede u stanovima koje su njihovi očevi oteli.
Stvaranjem hrvatske države kao da se povijest ponavlja. Oni koji su željeli hrvatsku državu, koji su za nju ginuli postali su društveni marginalci. Oni koji su se bojali hrvatske države, koji je nisu htjeli ili su se borili protiv nje postali su društveno prihvatljivi, nova društvena elita. Tako premijeri i predsjednici države postaju ljudi koji su u vrijeme Domovinskog rata otišli iz Hrvatske, hrvatskom vojskom zapovijedaju političari koji nisu bili u ratu. Takav povijesni revizionizam nije zabilježen u nijednoj europskoj državi.
Povijesni negativci, revizionisti društvenih događanja, okorjeli komunisti, ubojice, uzurpatori tuđe privatne imovine, udbaši i njihova djeca postali su tajkuni, tvorničari, ministri, profesori, veleposlanici, suci Ustavnog ili Vrhovnog suda. Hrvatska je politički pala u trenutku kad je dozvolila da djeca komunista u HDZ-u rehabilitiraju politiku SKH na čelu sa Ivicom Račanom.
Trideset godina od stvaranja hrvatske države djeca komunizma vladaju hrvatskom. Rezultat te vladavine je 300 tisuća iseljenih Hrvata i 240 tisuća ovršenih hrvatskih obitelji.
Pljačka kakva nije zabilježena u stoljetnoj povijesti, afere se nižu kao na traci od Janaf, Croatia osiguranje, vjetroelektrane Krš Pađani, Brodotrogir, Uljanik, Sveučilište u Zagrebu, KBC-i, HZZO-o, kovid Stožer, Nacionalni park Plitvice, Krka i HAZU. Nema kraja, u svim aferama glavni protagonisti su bivši komunisti ili djeca komunista.
Ima li hrvatski narod snage na izborima pokazati da ponovno može stati iza novih Antuna Mihanovića, Šime Starčevića, Josipa Runjanina, Ljudevita Gaja, Josipa Jelačića?
Treba nam hrvatska bez korupcije, nepotizma i kriminala. Treba nam Nova republika.
