Imala sam priliku pogledati prvu emisiju Krešendo Hrvoja Krešića. Gosti emisije bili su dr. Darko Milinovć i Gordan Maras. Emisija je u meni pobudila sjećanja na jednu od anegdota iz mojeg života u Hrvatskoj.
U toj emisiji dotaknuli su se izbora 2000. godine, koji su bili prvi uspješni pohod SDP-a na vlast sa svojim koalicijskim partnerima. Obojica bivših ministara osvrnuli su se na te izbore, tvrdivši kako je HDZ na tim izborima izgubio vlast. No, moje mišljenje o tim izborima je nešto drugačije.
Vjerujem da je HDZ svojevoljno bez žaljenja prepustio vlast SDP-u. U igri su bile velike mogućnosti dobivanja kredita od stranih banaka, a sredstva su trebala poslužiti za obnovu ratom porušenih objekata.
Jedan od koalicijskih partnera, HNS našao je svoje interese u pokretanju planiranja, financiranja i izgradnje cestovne infrastrukture. Građevinska industrija u to vrijeme bila na vrlo niskim marginama unatoč tome što je u predratno vrijeme samo Hidroelektra zapošljavala preko 20 tisuća radnika.
Zbog pomanjkanja lokalnih tvrtki potpisao se ugovor za nekoliko dionica izgradnje autocesta s američkim Bechtelom i talijanskim Astaldijem. Tek 2002. pok Petar Đukan iz IGH-a predložio je osnivanje klastera hrvatskih građevinskih tvrki za konkurenciju stranim subjektima.
U tom je razdoblju koalicijska vlada smatrala prihvatljivijim osigurati inozemne kredite za obnovu i razvoj RH nego pokretanje sudskih postupaka protiv agresora na RH i traženje ratne odštete kao i pokretanje sudskih pstupaka protiv ratnih zločinaca. Od srpnja 2000. godine tri puta su se mijenjali državni odvjetnici, a Mladen Bajić je 24. travnja 2002. godine imenovan ravnateljem i ostao je kao najdugovječniji državni odvjtnik u novijoj povijesti Repbulike Hrvatske.
Početkom 2001. godine osovan je USKOK, čiji je prvi ravnatelj postao Željko Žganjer. Unatoč osnivanju ovih tijela usmjerenih na borbu protiv korupcije i kriminala, trenutno se RH nalazi na 57. mjestu na novom Indeksu percepcije korupcije u svijetu.
Izbori 2000. godine za mene osobno bili su od velike važnosti jer se tu radilo o egzistenciji tridesetak službenika iz Ministarstva povratka i useljeništva, uključivši i mene. Nakon samo nekoliko godina provedenih u RH počela sam razmišljati kako sam učinila veliku životnu pogrešku vrativši se u RH krajem 1996. godine.
Jedan slučajni događaj još je više u meni počeo buditi sumnju u vjerodostojnost pobjede SDP-a 2000. godine. U posebnom sjećanju mi je ostao događaj s početka ljeta 1999. godine. Sasvim slučano našla sam se u Pučišćima na Braču, uživajući u privilegiji plovidbe Jadranom.
Upravo tog nezaboravnog dana imala sam priliku svjedočiti susretu pok. Ivice Račana, njegove supruge Dijane Pleštine i bivšeg američkog veleposlanika Williama Montgomeryja. Druženje je počelo intimno i ležerno na palubi motorne jahte, no kada su shvatili da ih se fotografira, povukli su u unutrašnjost.
S obzirom na politička previranja i naznaka gašenja mojeg ministarstva, dovedeno je u pitanje moje buduće zaposlenje i ostanak u RH. Meni je tog dana postalo evidentno kako je počela priprema Ivice Račana za budućeg premijera. Nije bilo teško pogoditi da SDP u koaliciji s ostalim koalicijskim partnerima i uz podršku SAD-a ovim sastankom sebi je osiguraro pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima. Iznošenje mojih nagađanja o tom sastanku, donijelo mi je i okladu s društvom na jedrilici.
Moja tvrdnja ukazuje i na činjenicu gdje je Vlada RH već u ljeti 1999. godine, na čelu s tadašnjim predsjednikm Vlade RH Zlatkom Matešom donijela odluku o gašenju Ministarstva povratka i useljeništva i po mom mišljenu, HDZ je odlučio predati vlast SDP-u na narednim parlamentarnim izborima.
Kao djelatnica MPiU tu sam odluku smatrala nečasnom i nepravednom jer se time ugasila i posljednja nada brojnim Hrvatima u inozemstvu koji su čeznuli za povratkom u domovinu.
Kada je dogovoren pakleni plan o predaji vlasti, tadašnji ministar za Obnovu i razvitak i podpredsjednik Vlade pok. dr. Jure Radić i njegova desna ruka Stjepan Šterc dobili su nalog „ugasiti“ Ministarstvo povratka i useljeništva kao i nalog za raspodjelu službenika.
Moju tezu može potvrditi i događaj iz 1998. godine. S obzirom na povijesni kontekst, važno je napomenuti da je Međunarodni republikanski institut (International Republican Institute ili IRI), američka nevladina organizacija, otvorila svoj ured u Đorđićevoj 5 u srpnju 1998. godine, slučajno ili ne, u ulici u kojoj je nekada djelovala i zloglasna Udba.
Inač, IRI je osnovan 1983. godine za vrijeme Ronalda Regana i djelomično je financiran od američkog Zastupničkog doma. Samo mjesec dana kasnije Račan i Budiša potpisali su ugovor o partnerstvu i na temelju toga pokrenut je proces formiranja nove vlade. Time je započela pomno planirana tranzicija vodstva s HDZ-a na SDP, uz pomno odabrane koalicijske partnere.
Na predizbornim skupovima SDP-a i koalicijskih partnera bile su istaknute hrvatske zastave i simboli, pjevala se hrvatska himna ali bez desne ruke na srcu već s figom u đepu. Javnost željna promjena ovu je koaliciju doživljavala kao političku snagu koja će ispraviti nepravde iz sramotne privatizacije, zaustaviti nelegalnu eksploataciju prirodnih resursa, zaustaviti odljev sposobnih mladih kadrova i u konačnici iskorijeniti nepotizam, obračunati se s tajkunima, ratnim profiterima i lopovlukom u cijelosti.
Narod, povodljiv kakav je, dočekao je mogućnost promjene vlasti široke ruke. Imali su velike nade da će koalicija donijeti stabilnost i uvesti reda u svim institucijama i stvoriti svjetliju budućnost za buduće generacije. Vjerovalo se da će koalicija predvođena SDP-om brzo pretvoriti Hrvatsku u zemlju kojoj će se diviti i Švicarci.
Očekivala se i provedba procesa lustracije. Budući da je značajan dio političke elite bio povezan s bivšim komunističkim režimom i Udbom a mlađi kadrovi prošli su kumrovečku školu, do lustracije nikada nije došlo a sudeći po svemu, nikada i neće doći. Budiša je valjda bio jedini u toj grupi ljudi kojega se nije percipiralo da bi bio povezan s tim režimom. No, on i je jedini koji nije dobio potporu zapadnih sila i tajnih službi i vrlo brzo je nestao s političke scene.
U stvarnosti se malo toga promijenilo osim odlazak HDZ-a s vlasti. Nažalost, niti jedno od ovih očekivanja nije ispunjeno tijekom vladavine SDP-a i koalicije, osim razvoja autocesta koje danas povezuju skoro sve dijelove Hrvatske. U svakom zlu ima i nečega dobrog kao i u svakoj tami ima i tračak svjetla na kraju tunela a to su upravo autoceste koje su proizašle iz te koalicije.
Gledajući na te događaje iz ove današnje pespektive, shvaćam da povratak istinskih domoljuba iz inozemstva u Hrvatsku nikada nije bio prioritet niti jednoj vladi. Otvaranje Ministarstva povratka i useljeništva u mojem životu ostat će upamćeno kao obična farsa i velika obmana.
Nisu nas voljeli i nikada nećemo biti prihvaćeni kao dio društva. Gdje got dođemo, kvarimo prosjek drugima. Nepoštivanje vlastitog naroda ma gdje oni bili kazna je svakoj vladi.
Ako ova i buduće vlade misle da će popunjavanjem izgubljenih radnih mjesta nadomjestiti nekvalificiranom i potplaćenom radnom snagom iz Indije i Nepala, umjesto Hrvata iz inozemstva i mladosti koja će uskoro postat većinsko stanovništvo Irske i skandinavskih zemalja još je samo jedna u nizu obmana naroda. To je opasna i pogrešna politika koja se provodi po nalogu briselskih moćnika.
U cilju dobrobiti hrvatskog naroda i opstanka slobodne države Republike Hrvatske u budućnosti, nadam se da se 2000. godina neće ponoviti na narednim izborima kao i to da Zlatko Mateša neće postati sljedeći predsjednik države. Također, istinski vjerujem da Sandra Benčić, istaknuta promotorica ljevičarske paradigme nikada neće postati predsjednica Vlade Republike Hrvatske.
S time što ratno profiterstvo ne zastarijeva, nadam se da pod vodstvom novog državnog odvjetnika konačno će proraditi i državno odvjetništvo koje treba djelovati na temelju pravde i pravednosti a zaprimljene predmete procesuirati bez upliva politike. Hoće li doći do pomaka na bolje, odlučit će o tome glasači na narednim izborima.
Piše: Barbara Dugi/Foto: press
