Legendarna pjesma Miroslava Škore „Sude mi“ zapravo kontekstualno ima puno dublji smisao ako se pogleda istini u oči i ako se stvari stave na pravo mjesto.
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo
Kada sam gledao uplakanog Škoru kako se u moru suza „svom narodu“ jeftino prodaje na onoj snimci koju nam podmeće poznati voditelj, poznatog talk showa, prikazujući pjevača, a danas kandidata na predsjedničkim izborima domoljubom i velikim braniteljem, uz osobitu mučninu kroz glavu mi je prolazio jedan drugi tekst te pjesme koji bi glasio otprilike ovako:
„Sude mi zato što svoje volim volim najviše, što nisam branio svoje najdraže“!
Na istoj propagandnoj snimci, na samom kraju snimke iz tame i vatre izlazi Marko Perković Thompson i kada on za oktavu više krikne „sude mi“ ljudi se zalede, a da ni sami ne znaju zašto? A zalede se zato što iz glasa Marka Perkovića Thompsona izlazi krik istine i vjerodostojnosti i zapravo njegov glas potpuno razobličuje Škorine patetične suze iz kojih izvire smišljena patetika, iluzionizam i manipuliranje narodom.
U toj glazbeno scenskoj crtici ja vidim sukob laži i istine, sukob patetičnih i lažnih suza u sukobu s dušom ponosnog branitelja kod kojega iz svake njegove pjesme izvire transparentno domoljublje. Thompson nije kroničar Domovinskog rata koji je iz daljine i hladovine nekog jugoslavenskog kluba u SAD-u promatrao pa pisao srcedrapajuće pjesmice ne dirajte mi ovo i ne dirajte mi ono! On je to radio s thompsonicom u jednoj ruci i s gitarom u drugoj, u paklu rova na prvoj crti obrane svoje domovine. A mogao je i Škoro da je htio!?
Jer istina je da Thompsonu sude i zabranjuju ga već tri desetljeća zato jer je branio svoje najdraže, a Škori danas sude jer nije branio i postavljaju legitimna pitanja gdje je on bio kada je trebao biti spreman „sad il’ nikada“. Škoro nije branio svoje najdraže, a mogao je da je htio.
Pjesma „Sude mi“ Miroslava Škore, koju on danas ističe kao svoj veliki prinos obrani Hrvatske od Haškog suda, nasuprot onim veleizdajnicima koji su „ispijali šampanjac kada je Gotovina uhićen“, danas, kada bi svi trebali znati punu istinu o uhićenju generala Gotovine ima potpuno drugi smisao i prava je besmislica tu pjesmu koristiti za nastavak kontinuiteta patetičnog varanja hrvatskog naroda.
U svom analitičkom hodu nagledao sam se i naslušao mizernih i bijednih teza o veleizdajnicima i veleizdajnicama koji ispijaju šampanjac nakon uhićenje Gotovine i valjda slave što je Gotovina konačno dolijao!
Takve teze mogli smo slušati iz septičke jame kojekakvih Stazića, ali kada jedan domoljub kakvim se prodaje Škoro stazičevštinama u poruci „svom narodu“ javno optuži predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da je uhićenje Ante Gotovine slavila ispijanjem šampanjca, onda je to najsramotnije i najbjednije što sam ikada mogao čuti. Ta izjava zapravo razobličuje Škoru kao notornog luzera koji je svjestan da gubi tlo pod nogama, koji je svjestan da gubi drugi krug predsjedničkih izbora i onda u svojoj nemoći posljednjim snagama svog srca stvara alibi i priprema si teren za kakav takav opstanak na estradnoj sceni koja mu je donijela silno bogatstvo na tri domoljubne pjesme.
General Gotovina je najvjerojatnije „uhićen“ u specifičnim uvjetima i to u možebitnom dogovoru s državnim vrhom koji je prije toga imao sve relevantne informacije iz našeg i međunarodnog obavještajnog miljea o lokaciji gdje se nalazi. Iz informacija koje su meni dostupne Ante Gotovina je specifično uhićen, jer je njegov daljnji bijeg bio besmislen, a vjerojatno više nije imao ni „vitra u idrima“.
Naime, mogao je i dalje biti najveći svjetski bjegunac, ali jednostavno je vojnički ocijenio da to nema više nikakvog smisla.
Jer, kada jednom dođeš na Interpolovu tjeralicu s optužbama za ratne zločine svima je kristalno jasno da ćeš kad-tad biti uhićen. Osim toga osjećao se nedužnim i znao je da će imati svu najbolju pravnu i materijalnu potporu Hrvatske što mu je na neki način garantiralo povoljan ishod presude. A to se na kraju i dogodilo. Njegovim oslobađanjem oslobođena je i Hrvatska monstruozne optužbe o udruženom zločinačkom pohodu na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ako stvar osvijetlimo s tog aspekta dobro je što se predao ili je uhićen. Ako je general Ante Gotovina na neki način dragovoljno uhićen zbog Hrvatske, to samo daje jednu novu dimenziju njegovoj vojničkoj disciplini, odgovornosti i njegovom sveukupnom domovinskom junaštvu.
Ako je Škoro mislio da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pisala interpolovu tjeralicu za lov Gotovine svojom rukom, ako je on mislio da je ona pisala optužnicu Gotovini i Markaču pa je zbog toga ispijala šampanjac od sreće kada je Ante uhićen grdno se prevario u svojoj zloći. I naravno, tako to obično biva, ta Škorina pljuvačka vrlo brzo će mu se vratiti u njegovo vlastito lice.
Njegova pjesma „Sude mi“ nije ni najmanje pomogla oslobađajućoj presudi Gotovini, čak naprotiv, a danas Škoro tu pjesmu ističe kao svoj velebni domoljubni prinos nasuprot Kolindi Grabar Kitarović koja uz šampanjac fešta zbog uhićenja Gotovine. Morbidno da morbidnije ne može biti.
Pjesma “Sude mi” ovom eskapadom pjevača Miroslava Škore postala mu je glavni argument u ovoj predizbornoj kampanje i zapravo je tragična sramota da on tu pjesmu i druge svoje pjesme ističe kao dokaz svog domoljublja, ističe ih kao alat kojim je on silno branio Hrvatsku.
Jer ako je Škoro danas svoje pjesme pretvorio u predizborno oružje iz političkih razloga, onda je potpuno jasno da su te pjesme uvijek i bile samo neki predizborni dekor i iluzionistički trik u Škorinoj namjeri da se što više svidi i zavuče politikama pod skute, onim politikama koje su vladale u vrijeme njegovog planetarnog estradnog uspona.
Ako Škoro želi istinu o predsjednici Kolindi Grabar Kitarović onda neka s par klikova mišem progugla malo o njenom posjetu hrvatskom uzniku Zvonku Bušiću u američkom kazamatu. To je jako lijepo opisala Bušićeva supruga Julien, a više puta je to objavio i naš poznati voditelj koji je odjednom zaboravio tko je bila jedina hrvatska političarka koja je posjetila Zvonka Bušića u kazamatu. I ne samo to. Što je sve učinila za pomilovanje i puštanje na slobodu Zvonka Bušića.
Zbog posjete Zvonku Bušiću Kolinda Grabar Kitarović je gotovo izgubila posao i da se nije snašla bez ikakve pomoći politike iz Hrvatske i da se svojom pameću i sposobnošću nije preselila u NATO, gotovo je sigurno da bi bila politički odstrijeljena.
Ako Škoro želi znati istinu neka se informira u SOA-i, (jer se hvali da je s nekim visokopozicioniranim djelatnicima SOA-e u prijateljskim odnosima), što je to sve Kolinda Grabar Kitarović činila u međunarodnim krugovima za oslobođenje naših generala. O tome najbolje govore svi srdačni susreti Gotovine s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović do danas.
Neka Škoro progugla taj foto album koji govori da je slavljenički šampanjac koji Škoro podmeće Kolindi čista laž, luzerska laž. Jer Gotovina se ne bi nikada slikao s onima koji su slavili njegovo uzništvo! A kako bi drugačije moglo biti nego perfidna laž, jer Škoro govori Stazićevim jezikom!?
A da je Škoro politički luzer to je poznato i ne trebamo izmišljati spinove kada imamo gole činjenice. Činjenica je da je Miroslav Škoro 2008. godine, kao Sanaderov kandidat katastrofalno poražen na izborima za gradonačelnika Osijeka od Ante Đapića. Dakle ni njegov rodni Osijek nije glasovao za njega nego za Đapića!?
Činjenica je da ga je poslije tog poraza Sanader izbacio iz Hrvatskog sabora i tražio da vrati HDZ-u saborski mandat. Činjenica je da je konzul u Mađarskoj bio samo dvije godine što otvara dileme o njegovoj smjeni s te političke dužnosti. Činjenica je da je htio biti prvi hrvatski konzul 1991. godine u SAD-u a tu ambiciju su mu osporili upravo hrvatski domoljubi iz SAD-a. Zbog čega? E ovaj puta ja neću nikome brojati krvna zrnaca da poznati pjevač ne bi dobio „hertzklof“.
Konačno, pjevač Škoro je javno priznao da baš i nije neki pjevač. On je kantautor! On se s tim ponosi! O njegovom falš pjevanju prvi sam kritički pisao pa se me neki prozvali veleizdajnikom, kad eto, danas on sam priznaje tu činjenicu. Pjevač Miroslav Škoro se ponaša po matrici Miše Kovača koji se, gle čuda, nije kandidirao za predsjednika pored svih svojih domoljubnih hitova. Naime, Miši Kovaču su novinari postavili pitanje:“ –„Mišo, priča se da vi ne znate pivat, da falš pivate“? A Mišo je mudro odgovorio.: „Ja pivam za narod, a narod ne zna pivat“!
Drugim riječima, što narod zna? Narod je najlakše prevariti!
Kazimir Mikašek-Kazo/ Foto:screenshot
