Nije problem u provincijalcu Jošku Pari, partiji pa čak niti u priučenim pejčinovićkim partiturama. Problem je u predsjednici i premijeru Hrvatske. Oni su stavili paraf na Parino poslanstvo.
PIŠE: dr. Tomislav Sunić
Misterij Međugorja predstavlja važan euharistijski temelj hrvatskih katoličkih hodočasnika. No dokučiti misteriozna uzašašća hrvatskih diplomata ostaje nedokučiva enigma za proročicu iz antičkog Delfija, ali i veliki rebus za poreske obveznike današnje Hrvatske.
Nedavno imenovanje Joška Pare, donedavnog veleposlanika Republike Hrvatske u Washingtonu, na mjesto današnjeg veleposlanika u Bruxellesu, u Belgiji, samo je jedan u moru čudotvorstva hrvatske diplomatske dramaturgije. Ona prelazi maštu starogrčkih augura, zagorskih gatalica, kaptolskih kapelana, ali bogme i gričkih vještica.
Budući da je Parina supruga HRT-ova dopisnica u Bruxellesu, lakše je dijeliti troškove obiteljskog ognjišta sa zajedničkom državnom plaćom od desetak tisuća eura novca hrvatski poreznih obveznika nego solirati kao ćata na minimalcu u zrinjevačkom uredu ili Prisavlju. Parini problemi također su i kaznene naravi jer po Izvješću Ureda državne revizije RH za MVEP iz listopada 2017. stoji da je Paro ilegalno zapošljavao ljude u veleposlanstvu RH u Washingtonu i to uz debele novce.
U Izvješću Revizije stoji: „Za razdoblje od 14. kolovoza 2016. do 13 svibnja 2017. navedenoj lokalno angažiranoj osobi je bez zaključenog ugovora isplaćeno 28,000 US dolara.“
Po Pravilniku o unutarnjem redu MVEP-a „lokalna osoba ne smije imati pristup klasificiranim podacima“. Kao nagradu za svoje malverzacije, premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović šalju danas Paru za veleposlanika u Bruxellesu.
Parine pronevjere i rasipanje novca hrvatskih diplomata u biti su novci hrvatskih iseljenika ili tzv. ustaške emigracije u Americi koja je, gledajući u povijesnoj retrospektivi, od 1991. do 1995. skupljala novce za spašavanje stražnjica svojih bivših jugo-komunističkih progonitelja.
MVEP: Caco ergo sum
O tobože „povjerljivim“ kadrovskim ukazima MVEP-a, niti ministrica Marija Burić Pejčinović, niti njen nadređeni, premijer Andrej Plenković, ne vole puno govoriti. I to s razlogom. Kadroviranje hrvatske diplomacije funkcionira od početka hrvatske države po načelu ravnoteže zaraćenih, rođačkih, partijskih, klanskih i jugoslavenskih krugova, uz, dakako, gomilu preplašenih klimavaca koji po potrebi pjevaju svaki ideološki napjev. Jer svaki djelatnik MVEP-a, od vratara do ministra, a kamo li tek pretendent na mandat u Ženevi, New Yorku, Beču ili Washingtonu, mora imati svoga kuma, budući da i kum traži dio klanskoga kolača.
O navodnim povjerljivim odlukama, kojima se čelnici MVEP-a vole dičiti, ili o kićenju MVEP djelatnika sumnjivim ho-ruk jugoslavenskim diplomama, prije se može saznati iz inozemnih agentura nego iz domaćih medija ili iz Dorhovih izvješća. Svaki „povjerljiv“ detalj MVEP-a ionako drugi dan ispliva u inozemnim agenturama.
A kako i ne bi ako se uzme u obzir da veliki broj nelustriranih Lončar Budinih špiclova, bilo bivših jugo-novinara, bilo bivših jugo-diplomatskih cinkaroša ( V. Senker, S. Berković, D. Javorski, D. Žirovčić, F. Krnić, ex- I. Maštruko, ex-S.Nick, Lj. Alajbeg, V. Drobnjak etc. ), uz stotine bivših jugoslavenskih službenika dandanas primaju plaće u „hrvatskome“ MVEP-u.
Ne treba srpskom predsjedniku Vučiću mirakuli srpskih vračara kako bi doznao što se zbiva u Hrvatskoj. Niti je potrebno njegovu ministru Dačiću čitati srpskoga pisca Radoju Domanovića i pripovijetku „Razmišljanja o jednom običnom srpskom volu“. Volova Sivonja ima u Zagrebu više nego u Beogradu no ta hrvatska pasmina nije u stanju prikriti niti svoju provincijsku niti svoju jugoslavensku volovštinu.
I strani obavještajni centri i srpski eksperti ne trebaju tajne prislušne naprave da bi saznali što se zbiva u Zagrebu. O podmitljivoj i korumpiranoj hrvatskoj diplomaciji one dobe informacije gratis i na pladnju. Hrvatska vlada živi u ozračju samozavaravanja, tj. u projekciji sebe same u nadrealni „lala-land“ Euroslavije—tvorevini sličnoj Jugoslaviji– koju zamišljaju da će trajati stotinama godina. Službene ispraznice o „tranziciji“ i „integraciji“, „transparentnosti“ samo su novi jezični kognati za stare jugo-komunističke krilatice o “ bratstvu-jedinstvu-samoupravljanju.“ Koreografija ukupne hrvatske diplomacije idealna je za prikazivanje antičkoga komediografa Aristofana i njegovih likova koji žive u oblacima. No za hrvatske diplomatske oblake hrvatski porezni obveznici plaćaju grdne sume novaca, dočim SOA, DORH i pravosuđe plešu sukladno libretu vladajuće garniture.
Umjesto mrcvarenja stranih diplomata svojim teškim balkansko-engleskim jezikom preplaćeni hrvatski diplomati i njihovi ministri i doministri, kao i sijaset pročelnika, načelnika, začelnika i učelnika, mogli bi jezično više naučiti od kvalitetnih zagrebačkih prostitutki koje dežuraju na križanju Savske i Deželićeve. Njihovo poznavanje engleske sintakse i tvorba riječi bez suvišnih dentalnih zahvata ili uporabe nazalnih suglasnika prilikom artikuliranja „blow job“, daleko je bolja je od kilavoga engleskog jezika hrvatskih diplomata.
Nije problem u provincijalcu Pari, partiji, pa čak niti u priučenim pejčinovićkim partiturama. Problem je u predsjednici i premijeru Hrvatske. Oni su stavili paraf na Parino poslanstvo. Oni, dakle, snose pravnu odgovornost pred hrvatskim narodom i poreznim obveznicima.
Još nekako, kod naivnoga hrvatskog puka, predsjednica Kitarović prolazi sa svojim facijalnim grčem priučene američke mimikrije samoprozvane „državnice “, premda dobar promatrač vidi da je Grabar-Kitarović falša: od glave do pete. Bilo fingiranom oktavom glasnica u svojim javnim nastupima, bilo lošom bijelom maskarom, bilo umjetnim trepavicama ili botoksiranim bedrima.
Doduše padat će ona u zagrljaj ustašama u Ognjenoj zemlji, no kad zatreba zaplesat će Kozaračko kolo zajedno sa svojim mentorom provjerenim udbogenim kadrom Granićem, tj. bivšim medikusom bivše hrvatožderke Milke Planinc. Malo Ljubice bijele, malo Rajske djeve—sve pragmatički i državnički.
Sutra, što je vrlo vjerojatno, kada Salvinijevi arditi uđu ponovno u Rijeku, marširat će Grabar-Kitarović od Grobnika do Korza pjevušeći Giovenizzu. A njezin kolega, vrli katolik Plenković, kojeg je njegov bivši drug Zoran Milanović, po zajedničkoj partizanskoj genealogiji, nazvao „dete vojne lekarke,“ nakon vjerojatnog pade Merkelice pjevat će u horu Horst Wessel Lied na Trgu svetoga Marka.
MVEP: Caramba i Lambada povratnici
Jad i bijeda hrvatskih povratnika koji rade na visokim položajima u državnoj službi Hrvatske leži u tome što se nitko od njih nije vratio u Hrvatsku kao gotov čovjek u svojoj profesiji. Svi odreda došli su na improvizirana doškolovanja ili pravljenje karijere u hodu. Stoga se oni ne mogu oduprijeti medijskim ili političkim ucjenama i pritiscima bivših skojevaca i titoista koji još drmaju i oblače. Moraju zanijekati svoje hrvatstvo, pognut glavu i vrtiti svoj film u glavi. A lijepi novac i dnevnice čine ostatak.
I velehrvati u Odboru za hrvatsku vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, počevši od Mire Tuđmana pa do Davora Stiera i Mire Kovača nisu dignuli ruku protiv Pare i bezbrojnih sumnjivih diplomatskih imenovanja, navodno su bili suzdržani, a kamoli su voljni javno kritizirat stari jugoslavenski kadar u MVEP-u. U stranim medijima redovito se Hrvatska prikazuje kao ustaška i fašistička zemlja premda je i slijepcu vidljivo da te veleizdajničke informacije pretežno dolaze od „hrvatskih“, tj. ex-post-jugoslavenskih diplomata na mandatu u inozemstvu.
Sa povratničkim likovima hrvatska diplomacija prelazi u vrhunac groteske. Bivši ministar Davor Stier, na hrvatskom „bik“, zna da ako stvarno digne glas protiv HDZ-ove sirovine, morat će natrag na svoju pampu, i kao gaucho krotiti lipicanere, a ako ne njih, onda bikove i ostalu rogatu marvu. Bez sadašnje funkcije (a koja je to njegova misteriozna funkcija ?) on je ništa i nitko.
Miro Kovač voli se kititi domoljubljem kada je u pitanju hvatanje glasova branitelja ili političkih zatvorenika, ali u javnosti podvlači rep pred HDZ-ovom kamarilom i ne želi napasti javno capo di tutti capi, Plenkovića. Razumljivo. Ljepše je imati šofera i dolaziti u Sabor audijem nego ići cipelcugom ili tramvajem na posao.
Primjera povratničkih sitnih karaktera i kukavičluka im na pretek; od doministrice Zdravke Bušić do Plenkovićeva vanjskopoličkoga suflera Frke Petešića koji viri zastrašeno iz svojih dioptrija na kamere sa leđne strane svoga šefa prilikom njihovih važnih inozemnih sastanaka. Zna on da za moguću kritiku svog kape može dobiti nogu. A tada izbora ima malo: ili saditi maćuhice na Zrinjevcu ili natrag u svoj HLM ( državno subvencioniran stan namijenjen sirotinji ) u sumnjiv okrug Pariza gdje svaki dan ima frke sa nekim egzotičnim Ali Babom sa čakijom u ruci.
Ovako veliki anarho-nacionalistički romanopisac L. F. Céline opisuje predratnu francusku liberalnu diplomaciju, a koju danas u Hrvatskoj simbolizira dvojac Plenković- Petešić: „”Ils sont tout juste bons à enculer les mouches”. („ Sve što znaju je kako guziti muhe“).
Nakon završetak Domovinskoga rata više od 3 000 hrvatskih branitelja u Hrvatskoj i Bosni počinilo je samoubojstvo. To je otprilike trećina od ukupnoga broja poubijanih hrvatskih vojnika tijekom Domovinskoga rata. Samoubojstva branitelja prvenstveno je odgovor na nenarodne, neučinkovite, korumpirane i kriminalne vlade u Hrvatskoj od 2000. do danas. Današnju nenarodnu vladu u Hrvatskoj, njene jatake, njene klimavce i prodane duše, treba rušiti svim raspoloživim pravnim i demokratskim sredstvima. Čim prije to bolje.
Dr. Tomislav Sunić/Foto/057info.hr
