Skoro prođe i ova 2018. godina, a oteti školski jedrenjak „Jadran“, usprkos naporima obrambenog ministra Damir Krstičevića, Hrvatskoj nije vraćen. A kad će i hoće li uopće – ne zna se.
PIŠE: Marko Marković/Foto:Stevan Kordić
Je li kucnuo čas da Hrvatska konačno zaoštri na svaki mogući način svoj odnos prema Podgorici koja ni na simbolički način ne pokazuje da cijenu hrvatsku podršku kada je Crnogorcima to najviše trebalo. Čuvali smo im leđa u odcijepljenu od Srbije.
Preko aerodroma Čilipi odvijala se zamjena crnogorske valute u euro. Tada su dobili i velike količine pješačkog naoružanja iz skladišta Hrvatske vojske. Nismo ih ni spomenuli u državnoj tužbi za genocid. Lišo su se izvukli iz agresiju na Konavle i Dubrovnik, a bijaše to najveća sramota u povijesti Crne Gore. Računali su i na hrvatsku podršku za ulazak u NATO. I dobili su je. U predsoblju su Europske unije. Hoćemo li i tu dati neuvjetovanu podršku? Kakvi smo i mogli bi.
Hrvatska nastojanja da se vrati brod uglavnom se svodi na samoponiženje i politiku nezamjeranja. Pa dokle više?! Crnogorci nas ne šljive ni za „suvu šljivu“. Čini se da im je taktika pričekati da Krstičeviću završi mandat, ne bi li nakon njega došao netko bez interesa za taj slavni brod. A bilo je i takvih ministara, sjetimo se samo SDP-ova Kotromanovića.
Crnogorci su vrlo maštoviti u pokušajima da opravdaju zašto bi „Jadran“ trebao pripasti baš njima, ali niti jedan argument nema tu snagu kojom bi mogao uspješno pobiti argumentaciju hrvatske strane. Pri tome, Crnogorci se pozivaju i na neka „novokomponirana“ međunarodna pravila, prigodno izmišljena kako bi se opravdalo zadržavanje broda u crnogorskim rukama, a koja bi trebala imati svoje utemeljenje u odredbama postojećeg Ugovora o pitanjima sukcesije.
Ako tako doista i misle, neka svoje poznavanje međunarodnog prava provjere na mjestima gdje to obično čine države u sporu – na međunarodnim sudovima i time riješe pitanje š/b „Jadran“ jednom zauvijek. Ali, Crnogorci to ne čine jer nisu sigurni hoće li međunarodni pravni arbitri prihvatiti njihove tvrdnje kako sva vojna imovina, zatečena na teritoriju neke države na dan njenog priznanja – pripada toj državi.
Kako za međunarodni arbitražni sud treba pristanak i druge strane u sporu, u ovom slučaju crnogorske, teško da će Hrvatska, uz opće poznatu impotentnu hrvatsku diplomaciju i našu jalovu vanjsku politiku, prisiliti Podgoricu na sudovanje.
Aktualna je politička mantra da budemo strateški saveznici s Izraelom. Ne znamo što još to znači? Je li u pitanju samo forma ili da po sadržaju primijenimo izraelski model brige za državnu imovinu? Izraelci su oduvijek znali demonstrirati kako se brane njihovi građani, ali i imovina.
U prosincu 1969. izraelski komandosi i mornari su u francuskom brodogradilištu, pored luke Cheborug, oteli pet raketnih topovnjača klase „Saar-1“. Bili su to brodovi napravljeni za Izrael, izraelska vlada ih je platila, ali je Pariz zaustavio isporuku da se ne zamjeri Arapima zbog ukupne situacije na Bliskom istoku.
Izraelci su u Cheborug poslali mornare odjevene u turiste. Mossad je aktivirao veze s određenim kolegama iz francuskih tajnih službi. „Obradio“ je i neke francuske političare. Pod okriljem mraka, u noći Božića 1969. Izraelci su doslovno oteli pet raketnih topovnjača, isplovili i dovezli ih u Izrael prešavši skoro 6.000 kilometara mora. Pariz se kao nešto malo ljutio i priča se završila.
Na sreću onih u Podgorici, Izraelci nisu vlasnici “Jadrana”
