Nataša Božinović: Kolindin srednji prst trećekružićašima

Jedan je tzv. desni portal predsjednikov govor na Alci ocijenio vatrenim. Drugi su samo izvijestili, ali nitko nije napisao da je čisti promašaj ili trabunjanje u ništa. Možda je to ona spona ljevice i desnice, Milanovića i desnih krkana, u poništavanju hrvatstva krkanlukom.

Da je Kolinda prosula ovo što je on u govoru na Alci, desni bi njenoj gluposti posvetili niz posebnih emisija. Javili bi se vrli doktori povijesti da plavuši, k’o generali poslije bitke, rastumače lekciju. K’o onomad kad je izvalila da je ZDS stari hrvatski pozdrav. To je na žalost tako.

Kad Milanović valja, on je vatren i strastven, a ona i kad govori dobro, uvijek je glupa plavuša. Nije ni čudo da im je uputila srednjak. Kladim se, odnosilo se to na sve političke protivnike, posebice trećekružićaše.

Milanović je uzdižući potomstvo sinjske krajine, hrvatstvo pripisao jednom jedinom segmentu, otporu protiv Turaka. Počeo je tako i trebao je, jer je jasno da govor mora biti vezan uz Sinj i Alku, ali nije ostao na tome. Jer ipak je on Sinjanin. A to je „malo ljudi“.

Neskromnost ga ponese u visine i doline kao da ima kakav govorni akceleracijski sindrom lupetanja. Nositelji jedinog identitetskoga obilježja otpora protiv Turaka su mu oni „koji su se tek pravo okućili ovdje, 1687. Tamo gdje većina ljudi nije znala živjeti…“. Tu nas je po popu Zokljaninu bilo malo, a u gradovima ni malo: “pojam hrvatstva je u okolici Splita, ne u velikim gradovima.“  Malo ljudi, ta mu je omiljena i svevremenska. Malo ljudi je tu živjelo, malo ljudi je branilo Hrvatsku… I svaki pametan nađe se u toj sintagmi.

Jedno par stoljeća prije sinjske bitke imamo priznatu i poznatu književnost u mnogim gradovima. Knjige, inkunabule, i ranije pisane, misale, dokumente, zakonike na hrvatskome jeziku, glagoljici, ali valjda je malograđanski moderno hrvatstvo pripisivati samo ratništvu koje se ne rijetko karikira u hajdučiju. Na što više-manje sliči svaki predsjednikov govor, sam po sebi. Ide se za tim da pojam gradska kultura pripada okupatorima kroz povijest; Mlecima, Austriji, Mađarima, Talijanima i na koncu Jugoslavenima. Jer ne može nešto fino baštiniti hrvatska seoska hajdučija. Stvara se prototip Hrvata izvan gradske kulture.

U najblažu ruku, Hrvati su samo divlji razuzdani ratnici. I to smo, ali što kad nema rata? Što može očuvati opstojnost stoljećima? To je upravo kultura i pismenost. A nema više kao nekada da imate ratnika i intelektualca, viteza i pjesnika, sve u jednoj osobi. Ima i takvih, ali su politički marginalizirani. Nema nitko relevantan primijetiti što se događa. I takvi neki, koje kultura ni ne zanima, se kandidiraju i narod ih pošteno izabere za zastupnike i gradonačelnike. Tako da i ja trabunjam u ništa. Ratnici i gradonačelnici! Jedan takav je bio i na Alci.

Miro Bulj. Zastupnik u Saboru i gradonačelnik Sinja. Njemu dođoše i njegovi Mostovci . To je tih „malo ljudi“, ali ljudi iz naroda. Smjestili su se međ’ narod i uz svoga predsjednika. Svi demokratski izabrani. Nemam riječi, narod nije mog’o bolje.

Svakodnevno plasiranje povijesnog hrvatskoga identiteta ili modernije rečeno hrvatskoga PR-a u liku Bulja ili još luđe, u liku Skeje,istina ratnika, ali istina stravično nepismenog, znači isključivanje svih drugih, za život nacije poželjnijih i bogatijih kulturno duhovnih sadržaja, a koje kao mali narod trebamo s ponosom baštiniti i čuvati.

Ne radimo ni jedno ni drugo. Cilj projugoslavenske historičarske nauke i jest da nam omalovaže bogatu povijest i da nam kroz svoje političke predstavnike, svoje medije i čitav kulturni život, hrvatstvo suze, da banaliziram, na manekene primitivizma.

Spomenutoj gospodi, Bulju i Skeji, zbog toga što su ratovali za našu Hrvatsku, se iskreno ispričavam, ali morali bi biti svjesni svoga izričaja i kako se u javnosti i u koje svrhe prezentira isti. Malo skromnosti, ne bi škodilo pri tome. Ma zapravo čitav MOST tako djeluje. Imaju taj populističko hajdučki izričaj, neskroman i vrlo sličan predsjednikovu.

Nothing Compares ( isto se nešto može usporediti)

Da nije sve tako loše samo kod nas, pokazuju i drugi „ljudi iz naroda“, „mali“, „obični“ koji su btw uništili zapadnu kulturu, pa tako i narod iz kojega dolaze. Kao i Most, igra se na krabulju skromnosti. Kad ista padne, pokaže svoje pravo lice: podivljalu zvijer neskromnosti i sebeljublja.

Dokumentarac Nothing Compares(2022.) pokazuje nam kroz lik Sinead O’Connor, Irkinje, pjevačice anđeoskoga glasa, svu bolest zapadne civilizacije. Zapravo je film bolesniji od same pjevačice koja je zaista imala psihičkih poteškoća. Sam film ne zadire previše u to, kao ni u mnoge druge biografske crtice jer mu je cilj plasirati političku poruku, pa se dijelovi koji se ne uklapaju u poruku; ili ne razrade, ili ne spominju.

Redateljica se referira na trenutak kada je Sinead na jednom koncertu poderala fotografiju pape Ivana Pavla II, i na bojkot američke himne zbog rata u Iraku, ali to pokazuje kao pozitivne geste. Ne prikazuje Sinead kao skromno obrazovanu osobu kojoj je sve crno ili bijelo i koja zbog vlastite situacije i karaktera reagira uvijek nezrelo, neodgovorno i hirovito.

Tako neobjektivan dokumentarac koji od Sinead pravi politički ispravnu heroinu, svojom neprofesionalnošću podsjeća na naš dokumentarac Dnevnik Diane Budisavljević. Redateljica Dana se vodila istim postulatima gdje je bitno proturiti vlastitu političku poruku, a ne prikazati činjenice. Sve što bi kompromitiralo njene hipoteze; da je Stepinac bad guy, da je NDH počinila zločin nad kozaračkom djecom, samo se izbacuje, a ono što joj odgovara se oblikuje po mjeri.

Primjerice; Dana je zamislila da je Stepinac antipatičan povijesni lik, pa ga je glumac tako i odglumio. Iako film ima malicioznu ideju i nosi sa sobom štetu u kulturnome, znanstveno-obrazovnome i na koncu konca, humanome smislu, naša će ga HTV mazohistički ponavljati iz godine u godinu. Tako će se i Nothing Compares prikazivati u svijetu praveći od Sinead opće ispravan uzor, a što po nizu karakteristika, osim onih umjetničkih, nije uopće bila.

Za psihičku bolest Sineadine majke, kriva je Crkva, brat se spomene, pa ga više nema, valjda se ne uklapa u priču. Sinead je prešla na islam, ali to vidimo samo u slici. Pretpostavljam da se kosi s njenom borbom za ženska prava. Otkud slavnoj Sinead sada islam nudi više ženskih prava negoli katoličanstvo? Gledatelj ostaje uskraćen za niz crtica iz života da ne bi zaključke stvorio sam jer je bitno usvojiti pamflet o negativnosti katoličke crkve i pozitivnome djelovanju aktivistice Sinead. Ustvari je ona lutka na koncu.

Načula je za rat u Iraku pa je bojkotirala američku himnu, jer je to svjetski in. Istovremeno, nema blage veze što se događa u Hrvatskoj i u BiH devedesetih. Nije se oglasila. Možda je čula, ali je prekomplicirano za shvatiti. K tomu, Hrvati su katolici? Da ne bi još ulazila i u to. Pa u BiH: Prvo Srbi napadaju Hrvate, pa Muslimane. Hrvati se prvi organiziraju u HVO. Pomažu i Muslimanima pri organizaciji. Pomaže im i Caritas. Ranjenike liječi hrvatsko zdravstvo.

Izbjeglice zbrinjava Hrvatska. Onda Muslimani napadaju Hrvate!? I dalje im Hrvati pomažu u svemu navedenom. Dajte, objasnite ovo i našem djetetu danas, a kamoli stranom djetetu kakva je Sinead bila devedesetih. Onda hrvatski političari Vesna Pusić i Ivo Josipović optužuju Hrvate za napad u BiH???

Ako je donekle nešto i čula, Sinead je completely zbunjena. Možda je na TVu neposredno nakon rata, krajičkom oka uhvatila sliku rata: Lady Di obilazi muslimanske žrtve rata. Možda zato Sinead prelazi na islam, plus ako je toj slici dodala i verziju Pusić Josipović o ratu u BiH, moguće je da se sažalila nad sudbinom Muslimana, danas Bošnjaka.

Naravno, šalim se, ali hipotetski, netko neskroman, mogao bi napraviti dokumentarac o tome. Samo želim reći da je Sineadin aktivizam produkt nedostatka informacija i nedostatka skromnosti uz ogromnu dozu površnosti i neodgovornosti.

Kada to uhvate u ruke ljudi poput naših Jugoslavena, začine malo populizmom ala Lady Di ili ala domaći MOST, za trenutak su sve vrijednosti izokrenute naglavačke. Stvara se jedan moralni kaos koji se na osobu podložnu i slabu može reflektirati s opasnim posljedicama. U Sineadino vrijeme je dosegnut broj pametnih ljudi koji su osudili njene glupe postupke, a danas u svijetu i kod nas ne trebaju proći desetljeća da se takvi postupci modeliraju u nekakvo herojstvo. Ljudi ih odmah usvoje. Glasuju za njih. Možemo, Centar, MOST…, jučer aktivisti poput Sinead, danas su gradonačelnici, zastupnici u Saboru. Sinead je puno gore prošla.

Nataša Božinović /Hrvatski tjednik