Ne poštivanje Hrvatske od strane srpskih ekstremista prevršilo je svaku mjeru

Predsjednik DSS-a i zamjenik gradonačelnika Vukovara, Srđan Milaković, na sjednici Gradskog vijeća, u utorak (18. ovog mjeseca) pljunuo je u lice žrtvama Vukovara i cijeloj Hrvatskoj svojom drskom i bezočnom tvrdnjom kako je “Oluja” bila “etničko čišćenje Srba”.

Ništa iznenađujuće, nažalost, jer slične izjave smo slušali i ranije, ne samo od Milakovića, nego i od drugih političkih predstavnika Srba. Oni nastoje oprati krvave tragove svojih sunarodnjaka i zaštititi od sudskog progona krvnike koji su odsijecali glave, kastrirali naše civile i branitelje, ubijali zarobljenike (pa čak i malodobnu djecu i trudnice), one koji su počinili najveća razaranja i najgore zločine u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata.

I ne samo to.

Njihova nakana (i to ne od jučer, nego unatrag 20 i više godina), jeste: krivotvoriti povijest, amnestirati velikosrpskog agresora i opravdati pokušaj stvaranja srpske terorističke paradržavne tvorevine na tlu Republike Hrvatske, pod izlikom svoje “ugroženosti” i uz tvrdnje kako su “Hrvati započeli rat”.

Vukovar je ovdje izabran kao ona najosjetljivija, uporišna točka. Ako im to uspije na gradu-mučeniku, dalje će sve biti samo stvar vremena i tehnologije. Metodologija velikosrpske propagande je nama Hrvatima jako dobro poznata, zar ne?

Za dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, već se mjesecima piše po medijima kako je u vrijeme masakra nad našim ranjenicima, civilima i braniteljima na Ovčari bio tamo, a on sam ne želi odgovoriti javnosti i očitovati se je li to istina ili ne. Tek ove godine u okviru policije formirana je skupina inspektora koja se bavi masovnim zločinom na Ovčari (!?).

Milorad Pupovac, opet, kao i uvijek, spreman je poput zapete puške skočiti u svakom slučaju kad se bilo gdje uhiti nekog Srbina pod sumnjom za ratne zločine i to proglasiti “pritiskom na srpsku manjinu”. To što on čini nije pritisak na sudstvo i ometanje pravde!?

Danas je u Hrvatskoj “ugrožen” onaj dio Srba koji slijedi politiku Milorada Pupovca, Milakovića i Ćurčića. Njih je prema svim pokazateljima negdje oko 8-10% od ukupnog biračkog tijela srpske manjine, ali zahvaljujući zajamčenim saborskim mandatima i zastupljenosti u lokalnoj samoupravi, omogućeno im je da odlučuju u ime svih.

No, što je s onom “šutljivom većinom” i kako to da su politički predstavnici Srba u Hrvatskoj po pravilu osobe sklone radikalizmu, pitanja su koja se kod nas ne analiziraju. Valjda da se ne bi “povrijedilo osjećaje” onih koji se ni danas nisu pomirili s postojanjem hrvatske države.

Srbi u Hrvatskoj imaju i druge političke opcije. Primjerice, Srpsku pravednu stranku čiji je predsjednik Nenad Vlahović, demokratski orijentiran i razuman čovjek koji želi voditi konstruktivnu politiku – ali to kod srpske manjine ne prolazi!

Pravo pitanje jeste: ZAŠTO?

Zašto se Srpska pravedna stranka ne može izboriti za svoj program i dobiti povjerenje Srba u Hrvatskoj? Ona, doduše, postoji tek od svibnja 2014. godine, ali, čini se kako još dugo neće imati značajnijeg utjecaja na biračko tijelo srpske manjine.

Etnobiznismen i reketar svih dosadašnjih hrvatskih vlada (kako ga je svojedobno – 2012. godine – nazvao čak i Ivo Josipović, tadašnji predsjednik Hrvatske), Milorad Pupovac i njegovo društvo (bili oni iz DSS-a ili SDSS-a, jer sve je to ista ekipa s istim ciljevima), monopolizirali su političko zastupanje srpske manjine i to još uvijek funkcionira. Oni grade svoju strategiju na ucjenama, klevetama i tužakanju Hrvatske po svijetu i planski zatežu odnose s većinskim hrvatskim narodom i to je tako očito da nije vidljivo samo onomu tko pred tom činjenicom zatvara oči.

Pupovac čak izigrava tutora drugim manjinama u saborskom Klubu nacionalnih manjina, dijeli lekcije svima oko sebe, a kad se potegne bilo kakvo pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i srpske zločine genocida i etničkog čišćenja u ratu 90-ih godina, on se dohvati Drugoga svjetskog rata, NDH i mita o Jasenovcu.

Sjećam se stanja nakon one nesretne “mirne reintegracije” i vremena kad su četnici koji su u vrijeme okupacije vukovarsko-borovskog područja bili četničke vojvode, predvodnici zločinačkih postrojbi i aktivisti Šešeljeve Srpske radikalne stranke (poput Rade Leskovca – bivšeg predsjednika SRS za “Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem”) presvlačili svoju kožu poput zmija i postajali “demokrati”.

Sjećam se i ratnog četničkog vojvode iz zapadne Slavonije Veljka Džakule koji je nakon oslobađanja ovog dijela Hrvatske isto tako postao “demokrat”, “nevinašce”, pa čak putem medija nas Hrvate počeo podučavati “toleranciji” i “ljudskim pravima”! I svi ostali koji su se poslije propasti “SAO Krajine” uvukli u strukture postupili su slično – od Vojislava Stanimirovića, preko Gligorija Rnjaka, do drugih.

Mirnu reintegraciju, Zakon o općem oprostu i benevolentan odnos prema agresoru i zločincima iskoristili su kako bi nastavili ono što su činili u vrijeme rata i razaranja Hrvatske, samo drugim sredstvima – propagandom uz pomoć koje revidiraju povijesne činjenice i sebe prikazuju kao žrtve, a hrvatski narod optužuju za “etničko čišćenje”!?

Jako dobro znamo što se dogodilo s Vukovarom. To je jedinstven slučaj u novijoj povijesti Europe, da se s toliko sadizma, barbarski satire i ubija jedan grad, a njegovi žitelji izvrgnu višemjesečnom danonoćnom granatiranju (s kopna, vode i iz zraka). Na grad je ispaljeno oko 6,5 milijuna projektila raznih kalibara, iz svih raspoloživih oruđa – od topništva do zrakoplovnih raketa i bombi, ubijeno oko 3.000 osoba (uglavnom civila), stotine njih otjerano je u srpske logore, a i danas se ne zna sudbina 294 žrtve, broj silovanih žena i djevojčica i danas je nepoznat. Poslije okupacije grada počinjeni su grozni masovni zločini (Velepromet, Ovčara).

Umjesto kažnjavanja zločinaca, mnogi od njih su se uvukli u policiju, lokalna tijela vlasti, sud…I sve se na kraju svelo na osudu Mile Mrkšića i Veselina Šljivančanina. Svi drugi zločinci – stotine njih, ostali su nekažnjeni. Od strane srpske manjine i njihovih političkih predstavnika ne samo da nikad nije bilo nikakve osude tih zločina, nego čak ni elementarne solidarnosti prema preživjelima. Oni jednostavno šute i ne žele reći što znaju, pa niti o onima za čije se kosti i danas, 28 godina nakon nestanka ne zna.

Nažalost, samo rijetki progovaraju istinu, a i oni nakon toga nailaze na negativnu kampanju svojih sunarodnjaka.

Časni i hrabri branitelj, Srbin i pravoslavac, junak Domovinskog rata koji je branio Vukovar, veteran 204. brigade i umirovljeni časnik HV, Predrag Mišić doživljava napade kad god javno izusti koju riječ. Nedavno ga je verbalno izvrijeđao i spomenuti dogradonačelnik Srđan Milaković, stavljajući pod sumnju njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost!?

Dakle, da bi bio “pravi Srbin” moraš pljuvati po Hrvatskoj! To su temelji na kojima se gradi suživot i budućnost!?

U Osijeku je na hrvatskoj strani tijekom agresije ubijeno 1.262 građanina (uglavnom Hrvata) i za te zločine nije kažnjen nitko, ali “najveći zločinac” na kraju je ispao general Hrvatske vojske Branimir Glavaš koji je optužen po “objektivnoj zapovjednoj odgovornosti” (kao zapovjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju) za smrt 3 Srbina I ta 3 Srbina i njihove sudbine bacili su u sjenu onih 1.262 žrtve!

Je li to normalno!?

Danas smo svjedoci kako se i u samome Hrvatskom Saboru Glavašu ispred imena i prezimena gotovo obvezno dodaje prefiks “osuđeni ratni zločinac”! On je u glavama mnogih veće zlo od krvnika koji su masovno ubijali, odsijecali glave, kastrirali, klali i komadali žrtve, ubijali djecu i trudnice, silovali, rušili, palili, pljačkali, progonili civile, otvarali logore.

Kad je riječ o etničkom čišćenju, sve Srbe u Hrvatskoj koji su na liniji Milakovića, Ćurčića i Pupovca treba upitati:

Tko je razorio trećinu Hrvatske, ubio preko 15.000 hrvatskih građana, protjerao (do kraja 1991. godine) više 650.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti s okupiranih područja, pobio više od 1.000 Hrvata u UNPA zonama, silovao, tjerao ljude u logore u Srbiju i tamo ih zvjerski mučio!?

Tko je od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine provodio terorizam, ubijao, rušio, pljačkao, palio i silovao po Hrvatskoj koja je od 15. veljače 1992. godine bila međunarodno priznata država (u svojim granicama), a od 22. svibnja iste godine i punopravna članica UN-a?

Tko je počinio masovne zločine?

Tko je ubijao u Sotinu, Bapskoj, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, Nuštru, Tenji, Dalju, Aljmašu, Erdutu, Antinu, Lovasu, Ćelijama, Voćinu, Četekovcu, Balincima, Kostrićima, Baćinu, Petrinji, Joševici, Nadinu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Saborskom, Slunju i stotinama drugih mjesta diljem okupiranih hrvatskih područja!? Tko je danonoćno, mjesecima razarao Vukovar, Vinkovce, Osijek, Sisak, Gospić i druge gradove?

Tko je ubio 402 djeteta?

Tko je odsijecao ljudima glave, razapinjao ih na vagone i potom gađao ručnim bacačima, tko je ubijao civile, ranjenike, branitelje, kastrirao ih i činio druga neljudska nedjela?

Jesu li to bili čini “ugrožene srpske nejači” ili razularene koljačke rulje željne krvi koja je opijena bolesnom mržnjom krenula uništiti sve što nije srpsko i ostvariti bolesnu ideju “Velike Srbije”?

Je li, na koncu, VRO “Oluja” uzrok ili posljedica svega onoga što se događalo u gotovo punih 5 godina (od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine) na prostorima koje su zaposjele srpske terorističke skupine pod vodstvom Milana Martića i njegove družine?

Svakomu tko ima imalo zdravog razuma a bio je sudionik ili barem promatrač svega što se događalo 90-ih godina u Hrvatskoj, ovo pitanje ne treba ni postavljati.

Istina se zna

No, čini se da se ono ipak mora ponavljati zbog Srđana Milakovića, Đorđa Ćurčića, Milorada Pupovca i njihovih istomišljenika, ali i zbog svih onih Srba koji se smatraju lojalnim građanima Republike Hrvatske.

Dragi moji sugrađani srpske nacionalnosti, svi vi koji ste bili i ostali lojalni građani i živite u ovoj zemlji, u njoj odgajate djecu i gradite budućnost sebi i svojim potomcima: JE LI VRIJEME DA PREKINETE ŠUTNJU?

Pitam, napose i one časne Srbe, naše suborce i branitelje, svoju braću po oružju: ZAŠTO ŠUTITE I NE PODRŽITE SVOGA SUNARODNJAKA PREDRAGA MIŠIĆA?

Mislite li zauvijek ostati taoci političkih lidera koji će vas u nedogled voditi u nove konflikte i sukobe?

Hrvati se s ovim ponižavajućim položajem pomiriti neće.

Nećemo dopustiti inverziju povijesti i neće nam oni koji brane zločin i zločince docirati o “slobodama” i “ljudskim pravima”. Svi koji su činili zločine moraju biti kažnjeni. Točka.

Žrtva je šutjela više od 27 godina!

To bi trebalo biti jasno, kako političkim predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj, tako i njihovim biračima, a bogme i našoj Vladi na čelu s Andrejom Plenkovićem, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, saborskim zastupnicima i svima drugima koji u ovoj zemlji obnašaju vlast.

Nas ne zanima tko je čiji koalicijski partner i komu koja ruka u Saboru treba da bi ostao u svojoj fotelji.

Obvezuju nas naše žrtve, oni koji i danas sreću na ulicama i u uredima javnih službi svoje krvnike i mučitelje, svi oni koji nose teški i preteški teret potrage za posmrtnim ostacima svojih najmilijih već više od 27 godina, obvezuje nas istina o prošlosti koju moraju znati naša djeca i unuci.

Ne zato da bi ih trovali mržnjom prema bilo komu, nego stoga da im se u budućnosti ne ponovi ono što smo proživljavali mi 90-ih godina XX stoljeća.

Ne vratilo se i ne ponovilo nikomu – pa ni onima koji su nam sva ta zla napravili.

Zlatko Pinter/Foto:Screenshot