NEKAKVOM JERGOVIĆU: Zašto se u Stocu pod Hrvatima ništa se ne zove po Maku Dizdaru

PIŠE: Goran Raguž

“Nobelovca” u čekaonici ne čitam duže od tri rečenice. Naporan. (Miljenko JERGOVIĆ: U Stocu pod Hrvatima ništa se ne zove po Maku Dizdaru)

Ovdje je bio dovoljan srceparajući naslov, od kojeg se svakom normalnom ljudskom biću digne stomak, samo pod uvjetom da ne zna nikoga iz Stoca i da tamo nikada nije kročio nogom. Hrvati, koji su na vlasti od 1990. g. ne daju da se bilo što zove po Maku?! Pa po redu.

Negdje godinu dana poslije Makove smrti, grupa studenata, ne spominjem im imena jer znam da su to radili iz najbolje namjere, organizira mislim 1971. g. prvo Slovo Gorčina. Zagradska djeca su pomagala Muhi oko ljepljenja plakata,pravljenja pozornice i sl.

Trajalo je to jedno dvije godine, dok lokalna, okružna i republička politika nije shvatila politički potencijal mrtvog Maka. I svakako novo mjesto za samopromociju. Najednom, svaki početak jeseni, u Stolac bi šljegao vrh kulture i politike. Jebač poput Daviča čak sa 97.  Verom u životu ili tako nekako.

Značajno za ovu crticu, pomagao im je tehnički i materijalno i moj otac, osoba inače posve nezainteresirana za poeziju, a po naravi dubravski ters.

Od 1971. vlasti u Stocu, oličene u multivitaminskim tipusima tipa Nemanje Pecelja, Mile Palemeta, Muhameda Šatora te nepoznat mi broj sekretara komiteta, predsjednika SSRN a, SUBNOR a čak, izredao se u gradu do dolaska Hrvata na vlast 1990.g. e da nikome TADA nije palo na pamet da neki sokak da Maku.

U jesen 3. gimnazije, godine 1974. čekajući pred vratima zvono, pred desetak učenika III b, upitao sam profesora književnosti i budućeg doktora Makologije, zašto se gimnazija 25. Oktobar ne bi zvala po Maku. Ukratko je odgovorio da ne može jer je u ratu bio proustaški nastrojen, radio za krugovalnu postaju Sarajevo i navodno napisao poemu poglavniku.

Za poemu nikada nisam našao dokaza, no priča o njoj se vuče i danas. Ušutili smo. Znali smo i profesora i tabijat mu i podrijetlo mu.

Postavši republička pa i državna manifestacija, Slovo Gorčina postaje i poligon za nadmetanje raznih klanova u gradu, Mostaru i Sarajevu. Koji su negdje nakon 3. Slova izazvali jedan bezobrazan napad Seada Fetahagića u Svijetu gdje ih je sve prozvao za arčenje državnih para i bakanalije s orgijama u Počitelju.

Čaršije do Sarajeva su ciknule. Samo se tražio krivac. Nađen je lako, brza jezika i neobično sposoban čovjek, moj otac im je bio prirodna meta. Samo je UDBI koja ga je i onako čekala na zicer radi prijateljstva s dr. Esadom Ćimićem, trebalo pisamce iz Stoca pa da krenu u lov. U pismu se tražilo da se tata UHAPSI PA SPROVEDE ISTRAGA. Ne, nije greška. Tako su potpisala četvorica. Gore sam spomenuo trojicu, četvrti je nebitan. On je samo otkucao tekst za UDBU.

Završilo je kako je završilo. U čas se dokazalo da su to obične laži, no Pecelj, Palameta i Šator nikada nisu odgovarali. Moj otac jeste. Umro je 52 godine star.

Za kraj, 45 godina nakon smrti mog komše rahm. Maka, stvarno me boli neka stvar hoće li se što po njemu zvati ili će se i dalje s njim koristiti onako kao i do sada, za osobne i materijalne probitke. Posve razumijem svakog čovjeka, a kamo li gradonačelnika Stoca što mu se gadi nogom kročiti na tu manifestaciju.

Dok dišem, Slovo Gorčina ću držati zločinačkom organizacijom kojoj je jedini cilj politizirati Maka u svoje dnevne potrebe.

A to što se Nobelovac na čekanju hvali se da nikada nije bio u Ljubuškom, dolje sigurno izaziva neutješnu žalost. Što se mene kao Stočanina u 60. godinici tiče, on je još jedan od nabiguzica koji dolazi u Stolac dosoliti i onako preslanu čorbu za kakav takav honorar.

Znam da ni pare tu više nisu Gorčinovske. Kokuzna vremena.

Foto: poskok.info