Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio je 16. listopada prošle godine Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije kaznenu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog ubojstva tročlane hrvatske obitelji Matijević iz mjesta Kukujevci (Srijem, Vojvodina) u travnju 1992. godine
Kaznena prijava odbačena je već nakon 28 dana (14. studenoga 2018.) uz obrazloženje da “u vrijeme kad se to dogodilo, zločin protiv čovječnosti nije bio propisan kao krivično djelo Kaznenim zakonom SRJ”!
Dakle okrutni zločin počinjen iz nacionalne, rasne i vjerske mržnje nad Anom i Jozom Matijević te njihovim sinom Franjom – i to planski, organizirano i s predumišljajem, ostaje nekažnjen, iako se u svakoj zemlji koja ima pravni i pravosudni sustav, počinitelji takvog nedjela gone i sude po službenoj dužnosti (a što spada u djelokrug Državnog odvjetnika, policije i sudstva).
Da ukratko podsjetimo što se dogodilo tog 20. travnja prije gotovo 27 godina u Kukujevcima (općina Šid) s obitelji Matijević koja – da i to napomenemo – nije bila nizašto kriva i jedini njezin “grijeh” sastojao se u tomu što su Hrvati i katolici koji nisu na vrijeme napustili svoj dom.
Prije nego se dogodila otmica Joze, Ane i Franje, iz sela su otišli mnogi Hrvati, pa i neki od članova njihove obitelji i dio rodbine, zbog terora, pritisaka i učestalih prijetnji. Po Kukujevcima su od jeseni 1991. godine haračili srpska policija i ekstremisti koji su Hrvate tukli, otimali im stvari iz kuća, ucjenjivali ih i tražili novac (kako bi ih ostavili na miru). Stanje se dodatno pogoršalo kad su u selo (već krajem 1991. i početkom 1992. godine) počele pristizati skupine došljaka (uglavnom Srbi iz Hrvatske – većinom s područja “SAO Krajine”) od kojih su mnogi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i tamo činili zločine pa su u Vojvodini tražili utočište.
Oni su u suradnji s domaćim ekstremistima (većinom članovima Šešeljeve Srpske radikalne stranke) zaveli teror u srijemskim selima, pa i u Kukujevcima.
Iz tih razloga obitelj Matijević je odlučila zamijeniti kuću s jednom srpskom obitelji iz Žlebina (kod Virovitice) i nakon dogovora o zamjeni, 20. travnja 1992. godine utovarili su stvari na kamion i spremili se za preseljenje.
Prema svjedočenju susjeda, kod njih je tog dana bio i čovjek iz Žlebina s kojim su kuću trebali zamijeniti. Kad su završili s utovarom stvari, u dvorište je došlo desetak osoba – među njima i Srbin, doseljenik u Kukujevce s nadimkom “Major“. Ova je skupina mještanima Kukujevaca već bila poznata, jer je i ranije otimala stvari iz kuća i dvorišta tamošnjih Hrvata, pljačkala po selu i terorizirala one koji nisu bili uz njih. Među ostalim, od Joze tražili da im preda miješalicu (građevinsku) koja je već bila utovarena na kamion, a on je zamolio da je ne uzmu i dao im 400 njemačkih maraka, nakon čega su otišli iz dvorišta. Susjedi također svjedoče kako je “Major” prije nego su otišli ošamario Anu Matijević.
Obitelj je inzistirala da krenu istoga dana za Hrvatsku, ali se vozač kamiona (koji je očito bio u dogovoru s otmičarima) žalio kako je “umoran” i stoga “mora prespavati kod jednog prijatelja u selu”.
Tako su Matijevići ostali u svojoj kući nadajući se da će rano ujutro na put.
Iste večeri (20. travnja), oko 23. sata, njihovu je kuću opkolilo nekoliko naoružanih osoba koje su stigle u dva automobila (bijelim Citroenom i žutim Mercedesom). Susjedi Matijevićevih prepoznali su neke od njih: Nikolu Krtinića (taksista iz Šida), Petra Živkovića (predsjednika lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke iz Sota) i čovjeka s nadimkom “Golub” (koji je držao podrum za prodaju pića u Šidu).
Jedna od susjeda koja je primijetila da se u dvorištu kod Matijevića nešto događa izašla je kako bi vidjela o čemu se radi, ali jedan od naoružanih ljudi potjerao ju je natrag u kuću govoreći: “Hoćeš i ti da završiš…?”
Ana (rođ. 1932.), Jozo (rođ. 1931.) i Franjo (rođ. 1971.) Matijević nestali su te noći bez traga.
Vozač kamiona odvezao je njihove stvari sutradan (21. travnja) u Slavonski Brod i rekao sinovima koji su ih čekali tamo kako su “zadržani na granici”.
Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su i ekshumirani 30. travnja 1998. godine (na anonimnu dojavu jednog građanina koji je znao za to mjesto) u selu Mohovo, nedaleko od Iloka. Jozi i Franji ruke su bile vezane na leđima, a sve troje ubijeni su iz neposredne blizine, lovačkom puškom.
Krvnici im nisu dopustili da ostanu živi i u miru napuste svoj dom. Ni u jednoj civiliziranoj državi, kako god se zvala i tko god u njoj bio na vlasti, ovakav planirani i surovi zločin ne bi ostao nekažnjen i zataškavan već gotovo 27 godina.
A to je samo jedno u nizu zlodjela počinjenih nad Hrvatima u Srijemu i Bačkoj koji nisu rasvijetljeni i nisu kažnjeni iako su u ovom slučaju poznate najmanje 4 osobe (Milenko Krtinić, “Major”, “Golub” i Petar Živković) koje sasvim sigurno imaju udjela u tomu. Srbija jednostavno ne poduzima ništa. Njihovo Državno tužiteljstvo, umjesto da je po službenoj dužnosti pokrenulo postupak odmah po saznanju da se to dogodilo, sve je učinilo da se ovaj kao i mnogi drugi slučajevi zataškaju, a krvnici izvuku bez kazne.
Osim Milenka Krtinića, “Majora” i “Goluba“, šešeljevac Petar Živković iz Sota jedan je od onih koji su zaštićeni zakonom i nedodirljivi. On je godinu poslije bio sudionik u organizaciji zločina nad još 4 osobe (ubojstvo Slovaka Stevana Krošlaka u Sotu i masakr tri člana hrvatske obitelji Oskomić–Tomić u Kukujevcima).
Živković (također doseljenik u Sot) ubojicama je davao informacije o mještanima Sota i Kukujevaca (njihovom imovnom stanju, obiteljskim prilikama, adresama na kojima žive itd.), pa su se tako i u slučaju ovog četverostrukog ubojstva (izvršenog u travnju/srpnju 1993. godine u ta dva srijemska sela) ubojice Milan Nikolić Đeneral, Goran Vuković Šojka i Pavle Drašković oslanjali na njegove informacije.
U slučaju Oskomić-Tomić oslobođen je krivnje, a u slučaju obitelji Matijević nije niti optužen.
Za četiri spomenuta surova, bešćutna i planirana ubojstva, trojica izravnih izvršitelja kažnjena su s ukupno 28,5 godina zatvora (pitanje je koliko su vremena uopće proveli na izdržavanju kazne).
No, upravo je taj zločin jedan od rijetkih koji je završio na sudu, a zanimljiv je po još nečemu: u presudama srbijanskih sudova (prvostupanjskog u Sr. Mitrovici i Vrhovnog u Beogradu) to su jedina nedjela te vrste koja su okvalificirana kao “zločin iz vjerske, rasne i nacionalne mržnje” izvršen “u cilju protjerivanja Hrvata i etničkog čišćenja tog dijela Vojvodine”. Dakle, tu je Srbija kao država priznala svoju krivnju i Apelacioni sud je donio presudu kako se potomcima žrtava mora isplatiti (kakva-takva) materijalna naknada.
Sve je to postignuto isključivo upornim zalaganjem gospođe Nataše Kandić i Fonda za humanitarno pravo. Oni su uspjeli spriječiti da se postupak obustavi zbog “zastare” i ishodili takvu odluku Apelacionog suda.
Zahvaljujući vrijednom radu Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i hrabrosti njihovih aktivista, danas su mnogi detalji vezano za sve što se događalo u Vojvodini 90-ih godina prošlog stoljeća poznati javnosti, pa tako i kad su u pitanju neka od ubojstava nedužnih i lojalnih građana čija je jedina krivnja bila što pripadaju drugoj naciji i vjeri.
Knjiga koju su objavili prošlog mjeseca (siječanj 2019.) prilog je otkrivanju te istine za koju je (kako se čini) malo tko zainteresiran, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj. (Vidi: http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2019/01/Dosije_Hrvati_u_Vojvodini)
“Pravnu državu” Srbiju ne zanima ta tematika iako se ubijalo u njezino ime, ne rijetko u organizaciji državnih institucija ili uz njihov blagoslov. Oni kriju svoje krvave tragove i u isto vrijeme dijele lekcije susjedima umjesto da se okrenu sebi, priznaju kako su drugim narodima nanijeli veliko zlo i suoče se s istinom o prošlosti.
Zar nije sramotno da sudstvo jedne države koja pretendira postati članicom EU ne kažnjava ničim izazvane zločine nad mirnim i lojalnim građanima i tako cinično odgovara na krivične prijave – iako se radi o djelima koja se kažnjavaju po međunarodnom zakonu i gone po službenoj dužnosti!?
Zar to nije dokaz kako je u Srbiji 90-ih godina tko god je htio mogao nekažnjeno ubijati, progoniti i terorizirati građane drugih vjera i nacija!? Oni koji su štitili i štite te zločince sad se javljaju kao naši tutori, pozivaju nas na red i spočitavaju nam krivnju za ratove što su ih izazvali i vodili – barbarski, divljački, neljudski! Ne samo da su provodili politiku genocida i etničkog čišćenja u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu, nego su i u granicama svoje zemlje počinili brojne zločine prema ljudima drugih nacija i vjera.
Što se Hrvatske tiče, ni ona do sada prstom nije maknula kako bi se barem neki od ovih zločina razriješili, a potomci žrtava poslije tolikih godina dobili moralnu zadovoljštinu. Naši konformisti iz svih dosadašnjih vlada (od 2000. godine nadalje) kao i predsjednici države, za taj problem nikad nisu bili zainteresirani. Oni, nažalost, vode brigu isključivo o svojim pozicijama, izborima, kampanji, rejtingu…
Nakon svega, što god čovjek izrekao ili napisao čini se uzaludnim i beskorisnim.
Ali, eto, neka se barem zna istina. I ne zaboravi.
U ime onih koji su umrli, patili i koji se ni danas ne mogu pomiriti s gubitkom svojih najmilijih, sramotnom šutnjom o njima i nekažnjavanjem zločinaca.
Zlatko Pinter/Foto:press
