Poznanik me zamolio da mu kažem što mislim o nedavnom članku Jurice Pavičića iz Jutarnjeg lista o događajima na Bliskom istoku. Premda nikad nisam čitao dotičnog novinara, bacio sam pogled, između ostalog i zato što neki moji prijatelji jako hvale tog autora. Nakon što sam pročitao članak, izgleda da ću morati imati ozbiljan razgovor s tim svojim prijateljima.
Pavičić kaže da je na frankfurtskom Sajmu knjiga bila odgođena dodjela nagrade palestinskoj autorici Adaniji Shibli “jer, očito, njen etnicitet nije podesan u tjednima solidarnosti s Izraelom” pa je ona “najednom postala kriva po krvnim zrncima”, piše dr. Neven Sesardić za Večernji list o osvrtu na aktualnu situaciju na Bliskom istoku
Mnoge ljevičare će malo što toliko razveseliti kao kad misle da nekoga mogu optužiti za brojenje “krvnih zrnaca”. Ali Pavičić je ovdje pogrešno informirao svoje čitatelje. Nasuprot njegovoj tvrdnji, postojao je drugi razlog za odgodu dodjele nagrade koji nije imao nikakve veze s etnicitetom.
Novinar Ulrich Noller dao je ostavku u odboru za dodjelu rečene nagrade nakon odluke da bude nagrađena Shibli, rekavši da “njezin roman upotrebljava antiizraelske i antisemitske narative te da roman ne samo dopušta takve interpretacije, nego i otvara prostor za njih”.
Recenzent tog romana je pak u uglednim njemačkim novinama napisao da “ta knjiga završava znakovitim ubojstvom prestrašene palestinske pripovjedačice, a počinili su ga bezlični, anonimni i brutalni izraelski vojnici, što na kraju roman čini samo neliterarnim oblikom propagande”. U drugim njemačkim novinama izneseno je mišljenje da nagrađena knjiga “prikazuje državu Izrael kao stroj za ubijanje”.
Ne tvrdim da su ove negativne ocjene nagrađenog romana nužno točne. Ali one pokazuju da je Pavičić iznio iskrivljenu sliku događaja, sugerirajući da je odgoda dodjele nagrade bila uzrokovana najsirovijom mogućom predrasudom prema palestinskoj autorici. Ne, ljude nisu smetala njezina “krvna zrnca” nego, naprotiv, ono što je napisala, a to je i prije nailazilo na negativne reakcije.
Kontekst zločina
Pavičić s odobravanjem navodi kako je Slavoj Žižek u Frankfurtu podsjetio na “kontekst užasa u kojem Palestinci desetljećima žive” i “kontekst naroda koji je lišen države i granica… naguran u gusto napučene enklave iza ograde i žice, izložen desetljetnoj, sistemskoj represiji moćnijeg sustanara”.
Nazvavši masakr Židova “kriminalnim”, Žižek znakovito dodaje da se “ne smije zaboraviti mračna pozadina svega”. I Antonio Guterres, glavni tajnik UN-a, rekao je slično — da se napad Hamasa “nije dogodio u vakuumu”. Dakle, opet kontekst.
Ovdje se nameću tri pitanja.
Prvo, navođenje pozadine ili konteksta potrebno je ako pomaže da bi se neki događaj bolje razumio. Ali može li nam poznavanje povijesti izraelsko-palestinskog sukoba stvarno pomoći da bolje razumijemo zašto su Palestinci prije tri tjedna ubili više od 260 mladih Židova koje su zatekli kako plešu i vesele se na glazbenom festivalu, zašto su mnoge Izraelce oteli i odveli ih u Gazu (što su obitelji tih talaca, ne bez razloga, smatrale sudbinom gorom od smrti), zašto su ubijali bebe, zašto su masovno silovali žene te nakon toga trijumfalno pljuvali na njihova mrtva polugola tijela, zašto su te scene snimali i pokazivali na internetu i zašto su mnogi u Gazi i drugdje slavili kad su čuli vijesti o tim “podvizima”?
Dugogodišnja politička frustracija Palestinaca može objasniti njihov bijes, mržnju pa i pribjegavanje nasilju ili čak ubijanju, ali ona, sama za sebe, ne može objasniti ekstremnu razinu divljaštva manifestiranu u listopadskim masakrima nad civilima. Za takve postupke potrebno je i nešto dodatno: jaka doza sadizma i psihopatije.
Štoje pak dovelo do toga?
Najplauzibilnije objašnjenje su bjesomučna antisemitska indoktrinacija Palestinaca i dehumaniziranje Židova koji su provođeni od najranije mladosti i koji su omogućili zločine takve patološke naravi.
Golda Meir je davno rekla da su u Gazi bili pronađeni udžbenici aritmetike za djecu od 7-8 godina u kojima su bili matematički zadaci tipa: “Imate pet Izraelaca. Ubijete troje. Koliko je ostalo Izraelaca koje treba ubiti?”
Slično je i danas. Nedavni masakr slavili su i nastavnici u palestinskim školama koje su pod patronatom Ujedinjenih Naroda te ih financiraju SAD i EU.
Helen Mirren kao izraelska premijerka Golda Meir u filmu ‘Golda’ /Foto: United King films
Nije bilo nužno da stvari krenu u tom smjeru. Recimo, kada se Hrvatska početkom devedesetih našla u gotovo bezizglednoj situaciji suočena s agresijom, a bez naoružanja i znatnije podrške Zapada, nikome tko je bio u poziciji odlučivanja čak ni tada nije padalo na pamet predlagati akcije takvih nepojmljivih grozota protiv tadašnjeg neprijatelja ili organizirati bombaše samoubojice koji bi se “tamo” raznijeli u kafićima ili autobusima punima ljudi te očekivali da će to u nas izazvati opće oduševljenje.
Da je netko to namjeravao, rekli bismo muda je mentalno poremećen i da mu je mjesto u ludnici ili u zatvoru. A u Gazi taj monstruozni napad nije smislila i izvela neka samoorganizirana grupica pomahnitalih ili drogiranih militanata, nego ga je isplanirala i realizirala lokalna vlast i stranka koja je pobijedila na posljednjim izborima.
Drugo, kada Pavičić piše o “narodu koji je lišen države i granica… naguran u gusto napučene enklave iza ograde i žice”, ne snose li Palestinci sami znatan dio krivnje za takvu situaciju?Uostalom, kao što je nedavno izjavio čak i Barack Obama (neprikosnoveni autoritet za mnoge ljevičare), “izraelske vlade su znale poduzeti smislene napore da bi okončale spor i ponudile put prema rješenju s dvjema državama — napore koje je u konačnici druga strana odbila”.
Žižek je u svom govoru spomenuo i poznatu, ali spornu tvrdnju da su Židovi zemlju oteli od Palestinaca. Stvari su, međutim, tu mnogo kompleksnije jer je poznato, između ostalog, da su Židovi masovno kupovali zemlju od Arapa te da Izrael svoj početak uvelike duguje trgovini, za razliku od mnogih drugih država čije je zasnivanje bilo ukorijenjeno u osvajanju, nasilju ili etničkom čišćenju.
Stoga bi se, da upotrijebim slavnu sintagmu filozofa Roberta Nozicka, moglo reći da su u nastanku Izraela znatnu ulogu igrali “kapitalistički postupci između suglasnih odraslih osoba”.
Što se tiče Gaze, Izrael je bio prinuđen zaštititi svoje stanovništvo koje je odatle desetljećima izloženo terorističkim napadima. Bez te permanentne opasnosti sigurno ne bi bilo tako stroge kontrole ulaza u zemlju. Uostalom, pokazalo se da čak i takva kontrola nije bila dovoljno učinkovita jer su u pripremi nedavnih masakra pomagali i oni Palestinci koji su s propusnicama legalno ulazili u Izrael, a potom su budućim napadačima odavali korisne informacije o lokacijama budućih pokolja.
I treće, ako je za razumijevanje zločina u političkim konfliktima potrebno uzeti u obzir širi povijesni kontekst, zašto se takav pristup ne primjenjuje i u drugim sličnim situacijama? Kako to da Pavičić i ljudi sličnih političkih uvjerenja, koliko mi je poznato, nisu tražili da se uvidom u genezu sukoba pokuša bolje razumjeti i, recimo, zločine hrvatskih branitelja u Gospiću ili zločine za koje je bio osuđen general Praljak? U tim slučajevima iz nekog razloga nije uopće bilo volje da se krivnja “kontekstualizira”.
Svaki pokušaj pokretanja rasprave u tom smjeru bio je zaustavljen apodiktičkom konstatacijom “Zločin je zločin, i točka.”
Kako bi Izrael trebao reagirati?
Nakon masakra mnogi su se složili da Izrael ima pravo na samoobranu od Hamasa. Problem je, naravno, to što se Hamas skriva među civilima i što će mnogi od njih izgubiti život u izraelskim napadima na Gazu. S druge , najvažniji zadatak vlade Izraela jest da štiti živote i sigurnost svojih građana. Ona im u postojećoj situaciji teško može reći da odustaje od bilo kakve vojne akcije zato što bi uništenje Hamasa zahtijevalo previše kolateralnih civilnih žrtava pa neka se stoga oni sužive s visokom vjerojatnošću sličnih
ili još gorih masakra u bliskoj budućnosti.
Međutim, to je upravo ono što se često od izraelskog vodstva de facto zahtijeva: naime, da odustane od jedinog načina koji mu stoji na raspolaganju da zaštiti svoje građane (tj. ulaska u Gazu i vojnog obračuna s Hamasom). Dobra je ilustracija tog kontradiktornog pristupa otvoreno pismo koje je britanskoj vladi (i oporbi) prije tjedan dana uputilo četrdesetak uglednih profesora s Oxforda, uključujući i poznate filozofe Jeffa McMahana i Johna Broomea.
Oni “preklinju” svoju vladu da zahtijeva da smjesta prestane “moralno katastrofalni” napad Izraela na Gazu. Oni doduše nominalno priznaju Izraelu pravo na samoobranu, ali tvrde da to pravo ne može opravdati ono što vrlo tendenciozno nazivaju “sadašnjim napadom na civilnu populaciju Gaze”. I nastavljaju:
“Doista, misliti da zvjerstva počinjena od strane Hamasa opravdavaju humanitarnu krizu koja se trenutačno odvija u Gazi znači podupirati središnje načelo terorizma — da svi građani moraju platiti za nedjela svojih vlada — kao i središnju praksu terorizma: kolektivno kažnjavanje.”
Za ovako teške optužbe (da Izrael podržava i načela i praksu terorizma) nema apsolutno nikakve potpore niti u onome što se do sada dogodilo niti u izraelskim obrazloženjima za napad na Gazu. Nigdje nije rečeno da građani Gaze moraju platiti za nedjela svoje vlade, a pogotovo ne da je cilj napada kolektivno kažnjavanje. Naprotiv, izraelski dužnosnici su redovito i višekratno obznanjivali da njihovi neprijatelji nisu civili u Gazi nego samo članovi Hamasa (organizacije koju i SAD i EU službeno klasificiraju kao terorističku organizaciju).
Također, profesori bi ipak morali znati da stradavanje kolateralnih žrtava u vojnom napadu na legitimne ciljeve nije terorizam (u uobičajenom smislu te riječi). To može u nekim situacijama biti za osudu, ali ni onda nije riječ o terorizmu.
Glavni razlog za osudu izraelske intervencije potpisnici pisma vide u tome što je ona dovela do prevelikog broja civilnih žrtava. Oni tvrde da je (do tada) poginulo otprilike 3500 ljudi. Ali odakle im taj broj?
Odgovor je prilično nevjerojatan: ta informacija potječe od Ministarstva zdravstva u Gazi (dijela vlade Hamasa!), onog istog izvora koji je nekoliko dana prije objavljivanja otvorenog pisma bio skandalozno kompromitiran u vezi s pogrešnom informacijom o navodnom izraelskom bombardiranju bolnice u Gazi.
To sve pokazuje šlampavost i nekritičnost začuđujućih razmjera. Stoga nemojte biti previše impresionirani blještavim akademskim titulama. I profesorima s Oxforda, kao što vidimo,događa se da im razum kolektivno ode na dopust.
Neven Sesaradić/Večernji list
