NIJE MU LAKO: Zbog trača o ženi pobjegao od Šešelja i postao predsjednik

Srbija je zemlja koja graniči sama sa sobom, u kojoj su najbogatiji oni koji nikad nisu radili, u kojoj nepismeni pišu povijest, gdje je zdravstvo besplatno a liječenje skupo, u kojoj građani glasuju za diktatore, a onda ih protjeruju, hapse ili strijeljaju.

PIŠE: Predrag Popović

Danas tom državom neprikosnoveno vlada Aleksandar Vučić.

Na predsjedničkim izborima osvojio je više od dva milijuna glasova, dobio novi petogodišnji mandat i podršku svih kriminalaca iz naprednjačkog kartela i koalicijskih gangova, aplaudiraju mu svi politički i tajkunski paraziti oko njega obigravaju lica s tjeralica i ljepotice s naslovnica, svi ga vole …

No, Vučić nije naivan. I dok u polutami vinskog podruma pretura po izvodima svojih računa iz švicarskih, arapskih i hongkonških banaka ili dok pravi raspored televizijskih voditeljica koje će voditi na romantične izlete u Beč, Pariz ili na Maltu, svaki taj trenutak sreće kvari mu činjenica da se bliži neminovni kraj igre. Bez hepienda. S obzirom od kakvog materijala je sačinjen i što je sve radio, drugačije i ne može.

Stepenice kojima se uspinjao podignute su na grobovima desetina tisuća žrtava njegovih političkih avantura, na nesreći milijuna prognanih, obogaljenih i opljačkanih. Sad, kad je prošao zenit i krenuo naniže, mora suočiti sa svim tim svjedocima svojih laži i prijevara. Nema alibi koji bi ga mogao sačuva od odgovornosti, kazna mu može biti umanjena samo uslijed sažaljenja. A, on ga, ma koliko to čudno izgledalo, ipak zaslužuje.

Naprosto, Vučiću nikad nije bilo lako. Uvjetovan kaotičnim obiteljskim odnosima, nesretnim djetinjstvom, momačkim traumama, mučnim brakovima, dugogodišnjim ponižavanjem i potcjenjivanja nadređenih i moćnijih, a ponajviše zahvaljujući karakteru, Vučić nije ni mogao biti bolji. I danas, kad je apsolutni gospodar života i smrti, ne može se otrgne iz mračne prošlosti u kojoj je formatiran.

On to i ne krije. U emotivnim ispovijestima, za koje smatra da su mu korisne u političkom marketingu, iznosi uspomene pune tuge i boli.

– Dok me je majka dojila, iskliznuo sam joj iz naručja. Pao sam i slepoočicom udario u špic fotelje. Kažu da je krv šikljala toliko da su pomislili da nema ništa od mene. Ipak, nije mi bilo ništa. Naravno, toga se ne sjećam, mada možda se posljedice tek danas osjećaju – pričao je Vučić.

Mama Angelina ga je ispustila iz naručja, a otac ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu:

– Otac je postavio mene i Andreja jesti paštetu i to onu francusku, u crijevu, odvratnu. To stvarno nismo voljeli, ali nije bilo cile-mile. Namaže on nama, probamo, a ono grozno. Ne može se progutati. Mi ne možemo, on ne popušta. Traje diskusija i ulazi majka, pita što je problem. Ja kažem: “Tjera nas da jedemo paštetu koja je grozna”. Majka uzme paštetu i pogleda, a njoj rok prošao prije dvije godine! Ipak, moj otac kaže da to nije ništa, namaže sebi krišku i pojede nešto najodvratnije što sam probao u životu!

Imao je četiri godine kad su mu roditelji dobili stan na Novom Beogradu. U osnovnoj školi “Branko Radičević” u Bloku 45, kao i među drugarima s asfalta nije se snašao. Nije imao šanse. Boležljiv, s velikim medicinskim naočalama i jednim okom prekrivenim gazom, vižljast, ali trom i trapav, izazivao je samo podsmijeh djece. Umjesto u manguplucima sudjelovao je na natjecanjima literarne i šahovske sekcije. Kasnije, kad je porastao, pokušao se nametne na školskom košarkaškom igralištu. Ni tu se nije primio. Malo zbog krhke kralježnice, malo više zbog nedostatka sportskog temperamenta, morao se pomiriti sa sudbinom štrebera.

Kompleksi, koji su se tada formirali, odveli su ga tribine “Marakane”. Iako je mahao crveno-bijelim šalom, pjevao i psovao, više je sličio na napućenu chirleadersicu nego na pravog deliju.

Kakav navijač, takav vojnik. Vojni rok je 1988. služio u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner Čiča”, VP 5327. Prema svojoj generaciji pokušavao je biti korektan, izbjegavao je sukobe, nije se eksponirao, ali znak je ipak bio jači od inteligencije. Po svaku cijenu htio se ušlihta časnicima. Uvijek se dobrovoljno javljao za sve zadatke, krevet mu je bio zategnut, uniforma čista, cokule sjajne. Poslije jednog kolektivnog nestašluka, koji su komandiri drakonski kaznili, cijeli vod je posumnjao u Vučića. Iako nije dokazano da je on cinkao, drugovi iz spavaone priredili su mu ćebovanje. Da bi ga spasio sljedećih odmazdi, komandir čete ga je postavio za ćatu, pa više nije morao strepi u zajedničkoj spavaonici.

Što bi rekao Matija Bećković – đe god sam stao, tu sam poginuo. Vučiću je malo falilo da zaista pogine u Sarajevu, tri godine poslije izlaska iz JNA. Čim je počeo rat u Bosni, vođen jakim naionalističkim nervom i željom da se dokaže, Vučić se s dvojicom prijatelja priključio četnicima vojvode Slavka Aleksića. Ta jedinica je držala položaje na Ilidži i Grbavici. O Vučićevu ratnom iskustvu govorio je Goran Despotović, Aleksićev suborac i prijatelj još iz vremena dok su radili kao poštari.

– S oduševeljenjem smo dočekali dobrovoljce iz Srbije, naročito iz Beograda. Vučić je bio u jednoj od prvih grupa koje su nam se pridružile. Nije se dugo zadržao. Naprosto, nije mogao izdržati. Odmah smo shvatili da neće biti od velike pomoći, pa smo ga štitili, stavljali smo ga na drugu liniju, u pozadinu. Poslije jedne akcije kod Židovskog groblja toliko se isprepadao da cijelu noć nismo ga uspjeli smirimo. Kukao je, plakao i prizivao majku, bio je potpuno sluđen. Njegovi jauci su otkrili naš položaj, pa smo morali da se povučemo.

Ujutro, kad je sve prošlo, vojvoda Slavko je očinski razgovarao s njim, bez ljutnje i ruganja. Ohrabrio ga je pričom da nije svako stvoren za vojnika, da našoj borbi može više koristi u nekoj drugoj službi. Ne znam s kim je vojvoda pričao, ali tog dana je Vučić prebačen na Pale, da radi kao prevoditelj i novinar.”

Vučić je kasnije pokazao tko je i kakav je. U beogradskoj “Dugi” poslije sam čitao kako se hvali svojim ratnim pohodom na Židovskom groblju. To me nasmijalo. Međutim, kad se vojvoda Slavko posvađao sa Šešeljem, Vučić ga je ogovarao, zaboravio je koliko mu je pomogao.

Ulaskom u Srpskoj radikalnu stranku Vučić se konačno našao u prirodnom okružju, među sebi sličnima. Vojislav Šešelj mu je dao priliku da razvije urođene talente za prijevare i spletke. Dao mu je status prvog operativca stranke, zastupničke mandate i ministarstvo informiranja u “crno-crvenoj” vladi Mirka Marjanovića, pare, utjecaj i moć.

Uz čašu meda, Vučić je popio i čašu Šešeljeve žuči. Svakodnevnim uvredama, ponižavanjem i zlostavljanjem vojvoda mu je uništio i posljednji gram dostojanstva. Vučiću se to svidjelo. Junački je, pognute glave, trpio Šešeljevu galamu, ruganje i psovke. Satisfakciju je imao u slobodi da na isti primitivan način kinji sve koji su niže rangirani. U toj perverznoj nomenklaturi Vučić se brzo popeo u sam vrh, blizu Šešelja i Tomislava Nikolića. Taman kad se lijepo raskomotio, kad je pomislio da mu je sve potaman, desio se incident koji je pokazao koliko je nestabilan.

U ljeto 1999. neposredno poslije NATO bombardiranja, Vučić se razbaškario u novom stanu od 120 kvadrata, koji je dobio od države. Radikali su fingirali ljutnju na socijaliste zbog predaje Kosova, ali zadržali su ministarska mjesta, nastavili su verbalno ratovati protiv stranih sila i fizički uništavati “domaće izdajnike”. Usred te idile, začinjene s mnogo moći, novca i tuđe krvi, Vučić je doživio klasnični nokaut. Saznao je da Maja Gojković plasira istiniti trač da Ksenija Vučić iz predbračne veze ima kćer Nevenu, koju je svima, pa i mužu, predstavljala kao mlađu sestru.

Kao svaka histerična ženturača, Vučić je bijes iskalio na supruzi. Da bi povratio autoritet u stranci krenuo je u lov na tračare koje su mu se rugale iza leđa. Ipak, i u stanju nervnog rastrojstva, znao je da ne smije nasrnuti na Šešeljevu miljenicu Maju, pa je udario na lakšu metu, na Gordanu Pop Lazić. Šešelj, vrhunski manipulant, mudro je obuzdao Vučića. Nije mu dozvolio da se obračunava ni sa jednim radikalskim funkcionerom. Hladno mu je objasnio da je za sve sam kriv, da je trebalo pametnije da bira s kim će se vjenčati i da ne smije svojim privatnim problemima opterećivati ​​kolege u stranci.

Kao uvrijeđena mlada, čim je shvatio da nema podršku vođe, Vučić je opsovao, rekao da daje ostavku i na ministarsku funkciju i na članstvo SRS, zalupio je vrata i otišao kući. Točnije, otišao je u “Yu biznis centar”, ali ne u svoj stan, već kod komšije Srđe Popovića, lidera “Otpora”.

Normalan čovjek, suočen s takvim kaosom, morao bi se sabrati i odbolovati. Ne i Vučić. Iako mu je sujeta trajno povrijeđena činjenicom da ga je supruga lagala i, što je mnogo gore, da su to znali svi u njegovom okruženju, odmah je počeo pripremati osvetu.

Nije službeno podnio ostavku, ali tri tjedna nije dolazio ni u ministarstvo, ni u Srpskoj radikalnu stranku. Sa Srđom Popovićem nekoliko puta se sastajao u njegovom stanu, ali i na javnim mjestima, kako bi ih svjedoci vidjeli i dojavili Šešelju. Durenje nije dalo željeni rezultat, i vojvoda je tihovao, trenirajući strogoću. Vučić mu je tada poslao konkretnije poruke u kojima ga je istovremeno ucjenjivao i molio za oprost. Ta drama lijepo je opisana i u izvještaju Centra Resora državne sigurnosti – Beograd, Peti odjel.

“Preko našeg pouzdanog izvora došli smo do saznanja da je dana 19. 8. 1999. godine Vučić Aleksandar ostvario kontakt s Radom Višić, službenicom u Vladi Republike Srbije. (Višićku je bila Vučićeva zamjenica u ministarstvu informiranja, nap. autora.)

Tijekom razgovora bilo je riječi o sukobu Vučića i Vojislava Šešelja. Tim povodom, Vučić je istaknuo da Šešelj već duže vrijeme ima nešto protiv njega i da su obojica samo čekali razlog da se raziđu. Po njegovim riječima, to se dogodilo jučer i on je odlučan u namjeri da napusti stranku, naglasivši da je u SRS uložio sve i da mu je izuzetno teško zbog odlaska. Rada Višić je, uvaživši Vučićeve razloge, rekla da o svemu treba dobro razmisliti, a ne donositi ishitrene odluke. Obećala je da će o svemu razgovarati sa Šešeljem, uz dogovor da ona i Vučić sutradan još jednom o svemu popričaju.

Istim povodom, supruga Aleksandra Vučića, Ksenija, je ostvarila kontakt s Vojislavom Šešeljem. Tijekom razgovora, Šešelj je rekao da je Vučić “pukao sasvim”, te da je zbog njega atmosfera u stranci postala nepodnošljiva. Sukob je, dodao je, izbio kad je Vučić uvrijedio Šešeljeve najbliže suradnike, koji su se zatekli u kabinetu, i nakon kraće rasprave Vučić je napustio ured i rekao da daje ostavku. Također, Šešelj je istakao da ne može više biti “dadilja” Aleksandru Vučiću, osobito ako to remeti unutarnje odnose u stranci.

Na kraju, uz napomenu da mu je sam Vučić priznao da je prešao na strogi post i da ima svog duhovnika ( “to je bolest, Ksenija”), Šešelj je izrazio svoje razočaranje pričama da Vučić prelazi u DS. Uz stalno zahvaljivanje Šešelju za sve što je učinio za njih, Ksenija se složila s konstatacijom da sa Vučićem nešto nije u redu i izričito negirala priče o prelasku u DS” – navodi se u udbaškoj depeši.

Ulogu Vučićevog “duhovnika” odigrao je Porfirije, tada iguman manastira u Kovilju, danas zagrebačko-ljubljanski mitropolit. Pošto je Porfirije (Perić) iz Bečeja, kao i Vučićeva mama Angelina, pristao je, ne znajući sve detalje, pomoći zabludjelom grešniku. Naravno, pravoslavlje, duhovnost i strogi post Vučić doživljava na isti način kao i Šešelj, kao bolest. Nije mu padalo na pamet da posti i kontemplira, s tom pričom htio je samo dramatizirati slučaj.

Trik je uspio. Posjetu jedne iračke delegacije Šešelj je iskoristio kao povod da pozove Vučića da dođe u vladu. Obojica su, podvijenog repa, prešli preko incidenta, kao da ništa nije bilo.

Također, ostala je i dirljiva veza Vučića i Popovića. Javno, Vučić je najžešće optuživao “otporaše” za izdaju Srbije i organizirao je grupe batinaša koje su prebijale omladince sa simbolom stisnute šake, a tajno se družio s njihovim vođom Srđom. U skladu sa svojim šizofrenim karakterom, nije mu bilo teško da se uživi u ulogu dvostrukog špijuna.

Šešelja je korektno obavještavao o tom kontaktu, prenosio mu je informacije iz okruženja Zorana Đinđića, a, s druge strane, Popovića je obavještavao o stanju u vladajućim strankama. I u vrijeme najvećih previranja, u ljeto pred petooktobarski puč, njihova kooperacija je besprijekorno funkcionirala. Sličan odnos Vučić je izgradio i sa Milanom Božićem, najutjecajnijim čovjekom u okruženju Vuka Draškovića, koji mu je dojavljivao sve što se događa u Srpskoj pokretu obnove i ostalim oporbenim strankama.

Špijunski talent Vučić je, u to vrijeme, dokazao i na primjerima viđenijih radikala. Po Šešeljevom naređenju, Vučić se zbližio sa Čedomirom Vasiljevićem, šabačkim tajkunom koji je u “crno-crvenoj” vladi figurirao kao ministar bez portfelja. Cijelo ljeto 2000. godine Vučić je proveo zabavljajući se na bazenu mučenog Vasiljevića. Druženje je trajalo do posljednjeg dinara iz Vasiljevićeve tvrtke “Jugent TT”. Kasnije, kad je propali tajkun pobjegao, Vučić ga je pronašao, obradio i nagovorio da se preda policiji.

U istom stilu Vučić i danas manipulira bogatašima. Njegove batinu i mrkvu već su osjetili Miroslav Mišković, Slobodan Kvrgić, Dragan Amidžić, Dušan Stupar, a sutra će ista sudbina zadeseti Zvonka Veselinovića, Branislava Đurđevića, braću Nicović i slične.

U kriminalistici, prijevara se smatra najpodlijim kaznenim djelom, gorim od razbojništva. U Vučićevoj svijesti, prijevara je legitimno sredstvo za ostvarenje osobnih interesa. On to i ne krije. “Ozbiljan čovjek nema prijatelje, oni samo nameću nepotrebne obveze”, mudro je, sve s osmijehom, tvrdio Vučić upravo pred onima koje je nazivao prijateljima. Iako su imali milijun dokaza iz osobnog iskustva ili iz posrednih saznanja, većina njegovih žrtava je dobrovoljno pristajala na rizik da budu prevareni i opelješeni. Sličnom patologijom vodi se i Vučić, laže i vara, a onda se ljuti što mu ne vjeruju.

– Imati prijatelja, to znači pristati na to da ima ljepših, pametnijih i boljih od vas. Tko to ne može prihvatiti, nema prijatelja – napisao je prije neki dan na Twitteru Aleksandar Nikolić.

Aforizmom Duška Radovića opisao je svog kuma Aleksandra Vučića. Nikolić, zvani Foto Toni, dugo je predstavljao glas razuma u Vučićevoj sviti. Pristojan i korektan u poslu i politici, nije imao šanse opstati u vrhu tog kartela. Nakon trogodišnjeg staža na mjestu državnog tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, gurnut je na marginu.

Za razliku od Foto Tonija, mnogi vodeći naprednjaci svog vođu ogovaraju znatno sočnije. Uvrijeđeni i ogorčeni njegovim prijevarama, ne uzdržavaju se od ruganja i njegovom posrnulom zdravlju.

Pored oboljenja o kojima je i sam javno govorio – turbulentan srčani tlak, povrijeđena kralježnica i slab imunitet – pojedinci iz Vučićevog okruženja spominju i karcinom na debelom crijevu. Prema njihovim tvrdnjama, Vučić se dvije godine liječi u jednoj londonskoj klinici, pod nadzorom istog liječnika koji je pomagao Aleksandru Tijaniću.

Kad je drugi put došao na vlast, kao “prvi potpredsjednik vlade”, 2012. godine, Vučić nije htio biti samo moćan. Poželio je i da bude lijep, jak, mišićav. Angažirao je fitness trenera, redovito je išao u teretanu, nabudžio je bicepse, utegao se. Koliko je bio ponosan na sebe – atletu, potvrđuje anegdota koju i danas rado prepričavaju pojedinci iz vlade. Nakon sastanka, dok je iz kabineta ispraćao jednog naprednjačkog zastupnika krupnog gabarita, Vučić mu se narugao:

– Vidi kako si se otromboljio, imaš 150 kila, sličiš na babu …

– Imam 130 kila, ne znam na što sličim, ali još sam jači od tebe – uzvratio je zastupnik.

– Nema šanse – nasmijao se Vučić i udario ga, naravno s leđa, u rame.

– Alek, ne igraj se, znaš da sam trenirao džudo …

Mali Alek nije poslušao, zaigrao se. Uhvatio ga je za ruku i snažno povukao. Debeli eks-džudist se okrenuo, ščepao šefa, napravio mu “polugu”, bacio na pod i strovalio se preko njega. Pad njih dvojice izazvao je takav tresak da su tjelohranitelji utrčali u kabinet. Imali su što vidjeti. Vučić, s rukama povijenim preko leđa, ležao je ispod debelog zadihanog tipa.

– Što gledate? Marš van! – cijuknuo je Vučić na zbunjene momke iz osiguranja.

Postiđen, više nikad nije tog zastupnika zvao u svoj kabinet. Nedugo poslije tog događaja odustao je od treniranja. Umjesto u teretanu, pričaju njegovi suradnici, krenuo je na terapije u Tel Aviv, na liječenje koje mu je organizirao izvjesni biznismen N.L. Vučić je tom prijatelju zahvalnost pokazao tako što mu je namjestio incident, uhićenje i tužbu koja još nije dobila sudski epilog. Pošto se odrekao te pomoći, liječenje je nastavio u jednoj londonskoj klinici. Tijekom prvih nekoliko posjeta odsjedao je u luksuznom hotelu Dorchester, a kasnije je, tvrde upućeni naprednjaci, kupio stan u britanskoj prijestolnici.

Bez obzira da li je Vučić zaista bolestan ili ne, izvrgnut je ruglu od strane najbližih suradnika. Svjedoci tvrde da se na taj račun najčešće šali nestašna Suzana Vasiljević, koja ga često, onako u prolazu, podsjeti da namjesti pelene.

– Ma, Suzana se tako šegači zbog onog ludog Zorana Babića, koji mi se divio jer 12 sati nisam išao u toalet – skrušeno je Vučić objašnjavao prisutnima, negirajući da pelene nosi zbog zdravstenih problema.

Kako god bilo, činjenica je da su i naprednjaci shvatili da je car go. Zato ima sve više njih koji se ne plaše da ga provociraju. Da mu nevolja bude veća, Vučić im i sam daje materijal za tračanje.

Nije uspio se istakne kao atleta, pa je odlučio moć prezentira švalerska kombinacijama. Nakon burne avanture s jednom funkcionerke Srpske napredne stranke vratio se u svoj omiljeni milje, među televizijske voditeljice. Prvo se hvalio da je osvojio Sofiju Rajović, glumicu i voditeljicu s Televizije B92, a od skora se diči novim trofejnim ulovom – Katarinom Šišmanović. Pun ponosa, da bi zadivio društvo, pokazivao je Katarinine fotografije s plaže, ali umjesto očekivanog divljenja i zavisti izazvao je sprdnju.

– Pa, bio je i red da se pomamiše – rekao mu je Goran Veselinović. – Prethodnih dvadeset godina proveo si uz Šešelja, Tomu i Kseniju, sigurno nisi mogao doživiš erekciju.

Na tu temu Vučiću se narugao i Dušan Bajatović, koji je jedno vrijeme bio u vezi sa zanosnom Šišmanovićkom.

– Kad bi mi Vučić skinuo ribu, objesio bih se. Uostalom, zna se da je Vučić zaljubljen samo u sebe, bolje i nije zaslužio – poručio je zločesti direktor “Srbijagasa”.

Aleksandar Vučić je osvojio apsolutnu vlast, ispunio je sve svoje snove i to na najteži mogući način. Ništa nije stekao lako i slučajno, u uspjeh je ugradio 25 godina laži, prijevara i tuđe nesreće. Ratnim huškanjem i poslijeratnim profiterstvom, političkim ludostima i privatnim osvetama nanio je štetu milijunima građana Srbije i komšijskih država. I najbliže suradnike beskrupulozno je zloupotrebljavao samo da bi osvojio još para, još moći i utjecaja. Na kraju, kad je ostvario sve svoje želje, postao je predmet sprdnje.

Usamljen, bez ijednog iskrenog prijatelja i saveznika, osuđen je na propast, koja je već počela. Pobjedu na predsjedničkim izborima, do koje je došao na krajnje sporan način, nije stigao ni proslaviti, a već mu je realan život otvorio oči i pokazao što ga čeka. Iako se hvalio nevjerojatnim izbornim rezultatom, svjestan je da to nije tako, da je za godinu dana izgubio 11,5 posto glasača. Tendencija neminovnog pada dokazana je porazom SNS-a na lokalnim izborima u Zaječaru i Kosjeriću. Uz sve to, traju studentski i građanski prosvjedi protiv njegove diktature. Tron se ljulja, ništa više ne može spriječiti raspad naprednjačke kule od karata.

Otkad je na vlasti, Vučić nijednim postupkom nije zaslužio oprost grijeha, ali ipak treba pokazati određenu dozu razumijevanja i sažaljenja. Ako ni zbog čega drugog, makar zbog mračne biografije, pune kaosa i tuge, treba mu poželjeti dobro zdravlje i dostojanstveno držanje u sudskom postupku na kome će odgovarati za sve počinjene zločine.

Knjige Predraga Popovića možete naručiti na tel. 00381 (0) 63 123 2702