Obilježavanje 1. svibnja, Praznika rada, u nas se pretvorilo u „kulturno-umjetničku“ manifestaciju, koja nema baš nikakve veze s traženjem prava za bolje radne i životne uvjete radnika, odnosno u paradu čelnika pojedinih sindikalnih organizacija koji perfidno iskorištavaju ovaj praznik da prije svega afirmiraju sebe.
Naime, taj spomen trebao nas je među ostalim podsjetiti i na 1. svibnja 1886. godine, kad su u Chicagu održani veliki radnički prosvjedi zbog iskorištavanja radnika od vlasnika i poslodavaca, kad su radnici zahtijevali dostojne uvjete rada i života na rubu egzistencije i drugo. O
d tada se obilježava 1. svibnja, ali vjerojatno jedino u Hrvatskoj i sličnim državama uz relativno tihe „zvižduke“ po ulicama i ono što je najvažnije zbog čega ljudi dolaze u većem broju: zabavno-sportskih programa i porcije besplatnog graha!
Nakon što sindikalni čelnici održe svoje „vatrene“ govore masa ljudi se okupi oko „kazana“ s grahom, a grah i sve namjernice uglavnom ne plaćaju sindikalne organizacije već, da komedija bude veća, oni protiv koje bi trebali i protiv kojih, da „umreš od smijeha“, – protestiraju. Već na ulazu na mjesta gdje će kobajage protestirati dočekuju ih gradonačelnici i njihovi najbliži suradnici koji im dijele karanfile i koji se obično u izvrsnom raspoloženju s njima fotografiraju.
Zatim ti isti protiv kojih protestiraju brzo žure da im i podjele grah, a nakon što se dobro besplatno najedu i napiju slijedi – ples i zabava (do zore!). Za taj dan gradovi, općine i županije ne štede sredstva, pa dovode i najpoznatije pjevače i glazbene grupe, (pa i ringišpile), jer samo je jedan Praznik rada!
Međutim, jeste li ikada čuli da su se na taj dan sindikalisti sjetili i hrvatskih branitelja, poglavito onih koji su dali živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, da su zapalili svijeće, položili vijence ili organizirali svetu misu na njihov spomen? (Svaka čast izuzecima, ako ih ima.). Jeste li čuli da je ijedan sindikat postavio neko spomen obilježje poginulih radnicima u Domovinskome ratu?
Ne, to „nije u njihovoj nadležnosti“!
Inače, često se čuje i čita da su sindikalni vođe itekako lijepo i dobro povezani s čelnicima pojedinih tvrtki, pa i političarima i da pored njihovih osobnih interesa tijekom godine gotovo ništa značajnije ne čine za dostojne uvjete rada i života tzv. običnih radnika.
I još nešto: zanimljivo je da jedino sindikati nemaju problema sa sakupljanjem članarine, koja i nije tako mala, jer čim se učlanite u ovu organizaciju automatski vam „skidaju“ članarinu s plaće, a tako su jedino radile organizacije Saveza komunista!
Kad bi radnici sami iz mjeseca u mjesec bili u mogućnosti plaćati članarinu, pojedini „veliki“ sindikati (da se malo našalimo) imali bi malo više članova nego što njihovi čelnici imaju članova obitelji!
Stoga, kako bilo da bilo, vjerujemo da toga dana „kruha i igara“ neće nedostajati, baš kao ni besplatnih porcija – graha!
Mladen Pavković/foto:zagreb.hr
