OTVORENO PISMO ACI: Potpisujem Tvoj traktat protiv mržnje u medijima, ali …

Nikad mi nije napamet palo da ću se u bilo čemu složiti s voditeljem emisije Nedjeljom u 2 Aleksandrom Stankovićem, ali, eto, uvijek postoji prvi put.

 

 

A sad, ako dopustiš, Aco, prelazim na osobno obraćanje (lično i personalno – kako bi rekli naši istočni susjedi, odrastao sam tamo pa mi takvi izričaji nisu strani).

Najprije Ti želim reći da ovo „Aco“ nema nikakve negativne konotacije: Nije izraz mog (ne daj Bože) podcjenjivačkog odnosa prema Tebi kao osobi, još manje želje za intimom i zbližavanjem, nego jednostavno, djeluje mi simpatičnije.

Kod nas u Vojvodini (u kojoj sam odrastao) nikoga tko se zvao Aleksandar nisu zvali tako, nego skraćeno: „Aleksa“ ili „Aca“, a ja eto odabrao ovo drugo.

Nadam se da se ne ljutiš što ja kao anonimus sebi dopuštam Tebe etabliranog voditelja javne TV oslovljavati malo „intimnije“ i da ne zamjeraš na tomu.

Od riječi do riječi POTPISUJEM sve što si izgovorio u onom monologu na kraju svoje emisije danas dne 14. siječnja 2018., na temu mržnje u medijima.

Apel je bio UBITAČAN (u pozitivnom smislu) i uvjeren sam (do panja) da će kod svih razumnih ljudi naići na odobravanje. Posebno je simpatičan bio onaj transparent koji si se potrudio ispisati na papir (čini mi se A3 format, flomasterom crnim – ako se ne varam) i podignuo ga na kraju monologa onako visoko iznad glave, da svi vidimo.

Bravo, bravissimo, Aco! To se traži! Tako se ponaša novinar javne TV. Moja potpora svakom (eventualnom) projektu koji će biti na tom tragu!

Možda se pitaš Aco, zašto no „ALI“ (uz tri točke) u naslovu teksta ovog „Otvorenog pisma“?

Pa da objasnim.

Razlog je (po meni) itekako opravdan, a Ti procjeni stoji li to ili ne.

Aco, kod nas se mržnja u medijima prosipa oduvijek, samo što je ona do 1990. godine bila monopol komunista i njihovog Agitpropa i širila se pod njihovom dirigentskom palicom, a nakon toga je (pod okriljem novostečene slobode i demokracije) postala „svojina“ i „običnih“ građana, pogotovu od vremena uporabe Interneta.

Ja sam Aco, protiv mržnje uopće, pa shodno tomu i protiv one u medijima. I nikad javno nikomu nisam psovao majku (ili druge članove obitelji), rodbinu, čak ni stranku, partiju ili stranačakog vođu, aktivista, člana itd., itd. Najkraće rečeno: nikad nikomu ništa ne psujem (javno), ne pozivam na mržnju, uporabu sile, nisam rasist, šovinist i sl. (ako vjeruješ na riječ), tako da se nikako, ama baš nikako ne mogu naći pogođen time što si rek’o, dapače, ISTOMIŠLJENICI SMO (kako već rekoh, da se ne ponavljam) po ovom pitanju.

Možda se još uvijek pitaš Aco, kojim povodom Ti pišem.

E, pa evo, da ti kažem.

Meni se Aco čini da si pomalo zakasnio sa svojim apelom. Nikad u više od 15 godina (koliko vodiš ovu emisiju, čini mi se), nešto slično nisi rekao – ako griješim ispravi me, ali takvim tonom, tako odlučno, rezolutno, u macho stilu baš nikad!

A bilo je prigoda, Aco, itekakvih je prigoda bilo da se oglasiš!

Spomenut ću samo neke slučajeve – onako zbrda-zdola, po sjećanju, jer mi se ne da sad tragati za kronologijom (iako imam to zapisano) i to samo one koji su imali medijskog odjeka.

Sjećaš li se Aco, onog referenduma o braku koji je inicirala „Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’“ u proljeće 2013. godine?

Legitimne inicijative udruge civilnog društva, koja je na koncu završila tako što je 66% građana glasovalo ZA USTAVNU ZAŠTITU BRAKA KAO ZAJEDNICE ŽENE I MUŠKARCA.

Sjećaš se, naravno.

E, ako se toga sjećaš, onda se sigurno sjećaš i fizičkih napada na volontere koji su prikupljali potpise za referendum i njihova ozljeđivanja na javnim mjestima, paljenja i prevrtanja štandova, otimanja i cijepanja listova s potpisima…itd., itd. Bilo je u medijima (sporadično doduše, ali bilo je). Otrovna i bolesna mržnja koja se širila ulicama Zagreba od ljeta do jeseni te 2013. godine, a koja je svojski poticana u medijima (u čemu ni tvoja kuća – HTV nije bila bezgrješna), vjerovao Ti ili ne, bilo je nešto najgore što sam ja doživio u Hrvatskoj od 1990. godine do danas.

Ta patološka mržnja Aco (ljevičarsko-liberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i javnih osoba, LGBT udruga itd.) bila je prešutno poticana (elegantno i ispod žita) od strane tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, dok su konkretni „izvođači radova“ bili tadašnji ministri (Vesna Pusić, Milanka Opačić), potpredsjednik  Hrvatskog Sabora (Nenad Stazić), savjetnik SDP-ovog EU parlamentarca Olega Valjeva, Nikša Spremić, vodeći novinari iz najutjecajnijih medija – spomenuo sam samo neke, po sjećanju – a među njima je, nažalost, bio i dr sc Tvrtko Jakovina sa FF Zagreb.

Željku Markić nazivalo se „Mengeleom“, „Eichmannom“, uspoređivalo ju se s Hitlerom, govorilo se kako „planira ponovno otvoriti Jasenovac za djecu samohranih roditelja“ itd., itd.

Dr sc Tvrtko Jakovina napisao je pamflet sa školskim primjerom prikrivenog govora mržnje pod naslovom: „I Hitler je referendumom ušao na nacionalnu političku scenu“ (objavljeno na tportalu; dostupno na: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/i-hitler-je-referendumom-usao-na-nacionalnu-politicku-scenu-20131125) i naravno, potpisao ga svojim imenom (i titulom).

Nisam čuo, Aco, da si se oglasio u to vrijeme s pozivom protiv mržnje u medijima – ili sam, dopuštam, propustio možda kakav Tvoj apel. Nisi se (koliko znam) oglasio nikad do sada, a od 2000 godine do danas prilika je itekako bilo.

Nemoj da Ti sad nabrajam sve (kako se na Trgu Bana Jelačića javno pozivalo na paljenje naših Katoličkih crkvi, nazivalo nas se „talibanima“, „teroristima“, „ustašama“, katolibanima, prijetilo se kako će „padati glave i biti krvi do koljena ako se skine ploča s Trga Maršala Tita“, da ne spominjem javne žalopojke ljevičara i anarhista koji žale „što na Bleiburgu nije bilo dvostruko više mrtvih“ ili što „Goli otok nije nastavio s radom“ et cet., et cet. Ponavljam, imam kronologiju događanja – ako treba pošaljem Ti na e-mail.

Nije Te žuljalo Aco do sada. Do sada Te nije bilo briga za mržnju u medijima? A sad, kad se radi o tvojoj koži, skičiš, je li?

No, nemoj zaboraviti da su TI DAO POVOD ZA OVO. To naravno, ne opravdava mržnju koja je usmjerena prema Tebi ili bilo komu drugome, ALI, ACO STOTINU PUTA DO SADA SI OVOM NARODU PLJUNUO U LICE, što jest, jest. I to zato (po mom dubokom uvjerenju) da bi izazvao incident, na sebe skrenuo pozornost i učinio svoje emisiju gledanijom.

„Tko sije vjetar…“, dalje znaš Aco.

I još nešto. Nema jednosmjerne demokracije i ljudskih sloboda rezerviranih za određene ideološke ili svjetonazorske skupine. Vi koji ste lijevo-liberalnog ili ateističkog svjetonazora nemate monopol na istinu, humanizam, ljudska prava. A ponašate se kao da imate. U tomu je veliki problem.

„Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a u svome balvan ne vidiš?“ (i to znaš, garant, ali ne bi bilo loše da zapamtiš).

Ne može se šutjeti kao riba kad se vrijeđaju katolici i Hrvati, a zinuti samo kad se kolo obrne. Ne može se ovaj narod provocirati do te mjere da mu se na državnoj televiziji prekraja povijest tezama o „građanskom ratu“, a da to ostane bez reakcija. Je l’ tako Aco?

Ja primitivce ne dijelim na „vaše“ i „naše“. Ni jedan primitivac nije moj. A kod vas je ta podjela bogme jako uočljiva.

I još nešto. Ne brinem ja za tebe. Kod vas ljevičara i ateista svaki čas prijetnje, a nikomu dlaka nikad falila nije. I hvala Bogu da je tako. Nas kršćane takvi kao Ti ne moraju učiti toleranciji, pa ne bi bilo loše da s vremena na vrijeme svoju branšu i ideološke istomišljenike podsjetiš na ono što si danas izgovorio na kraju emisije.

Ja o tebi ne mislim ništa dobro. Znam da si uhljeb, provokator, beskrupulozni materijalist, hipohondar, narcis, sklon vrijeđanju onih koji drugačije misle i provokacijama, da nisi sposoban novinar i da na HTV-u uživaš mnogo bolji status nego zaslužuješ, ali, nikad Ti u životu ne bih ništa opsovao niti učinio nažao.

I ne brini, Aco, i Tatjani Jurić su „prijetili“, Šerbedžiji, Miri Furlan, Frljiću, nema komu iz vašeg miljea nisu i hvala Bogu, nikad se nikomu ništa nije dogodilo. Nek tako i ostane. I ostat će, znate vi to jako dobro. Samo malo dižete graju. Gledanost Tvoje emisije će opet skočiti – provjeri sljedeće nedjelje popodne, budeš vidio.

Ali, zapamti: Ako se pljuje u lice čitavom narodu, u tom narodu će se uvijek naći skupina onih koji bi pljuvaču razbili gubicu. To je, nažalost, tako. Vidiš, ja imam 63 godine i nikad mi nitko u životu nije prijetio. NIKAD. Možda zato što ne tražim vraga.

Da Te na kraju malo nasmijem.

Prije nego sam sjeo pisati ovaj tekst, moja stara (mama) me pita što radim.

-Prijete Aci Stankoviću, pa da mu napišem pismo potpore, velim joj ja.

-Aha, na to će ona – eno, puna su groblja ljevičara, koliko smo ih pobili.

Živ i zdrav mi bio, Aco!

I na kraju samo čestitka na izračunu (ono: 20% građanski rat, 80% agresija) tu računicu ni Einstein riješio ne bi. Daj, prijavi patent dok ti nisu ukrali intelektualno vlasništvo.

Zlatko Pinter