Tomislav Tomašević i platforma Možemo došli su na vlast u Zagrebu nošeni na zlatnim krilima i uz neviđenu podršku medija i većine građana Zagreba. Isti ti mediji koji su ih prikazivali mesijom , spasiteljem Zagreba, brzo su shvatili da Možemo, u biti ništa ne može.
Shvatili su da osim iskazane političke volje, nemaju jasno određene prioritete, strategiju i ljude koji bi to proveli. Aktivisti su dobili vlast, a ne znaju što i kako raditi. Krenuli su oprobanom strategijom „vađenja kostura iz ormara”.
Dok su vadili kosture iz „ormara“ pokojnog Bandića, počeli su sami stvarati kosture ispred istog tog ormara. Nije sporno da im nije lako, ali se zrcali da ne znaju što i kako i da tapkaju u mjestu.
Shvatili su, odmah nakon preuzimanja vlasti, koliko su „tanki“ pa je Tomašević svima zabranio javne nastupe. Namjera je bila sakriti vlastitu nesposobnost za vođenje Zagreba.
Brzo je ta strategija doživjela fijasko jer su si Tomašević i njegovi odbrani suradnici počeli “pucati u noge”.
Neosporno je da su nespremni došli na vlast te da im svakim danom sve više “mangupi u njihovim redovima” dolaze glave. Da bi mogli nešto napraviti, nužni su im neovisni stručnjaci, koje će nakon slučaja Vuković i Samodol, vrlo teško pridobiti da im se priključe. Shvatili su to i mediji koji su ih doveli na vlast, a možda i Tomašević.
Građani Zagreba tražili su promjene i suštinske reforme, glasali su za promjene, glasali su za Možemo, a dobili Možemo koji u biti ništa ne zna niti može.
Pero Kovačević/Foto: FaH
