Politička kriza, kriza identiteta i vjerodostojnosti vlastodržaca i političkih stranaka u Hrvatskoj traju već duže vremena i došle su do punog izražaja. U Hrvatskoj kontinuirano raste neraspoloženje prema političkim strankama i političarima: građani ne samo da ih smatraju nepoštenim i korumpiranim, već izražavaju sve snažniju volju i tendenciju da se njihov utjecaj u političkom životu drastično smanji.
Kriza vlasti, dubokog nepovjerenja građana u institucije, bezbroj afera na državnoj razini otvorila je pitanje funkcioniranja vlasti, političkih stranaka i politike kao društvenog sustava te političara kao osoba u tom sustavu. Zašto je tome tako, zašto je politika političarima postala cilj, a ne sredstvo pročitajte u ovoj kolumni.
Politički i ekonomski model je istrošen
Polazeći od razmjerapolitičke, moralne i upravljačke krize te krize sustava vrijednosti u nas – slobodno se može zaključiti da se naš politički sustav samo naziva demokracijom, a u najboljem slučaju imamo stranački pluralizam.
Mi smo glavne institucije sustava – izbore, odlučivanje zastupnika, djelovanje vlade – podredili političkim strankama, vlastodršcima odnosno bolje rečeno njihovim vođama i raznoraznim interesnim skupinama. Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj, je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast.
Etička razina uzroka krize proistječe iz posljedica korupcionaških afera, skandala, klijentelizma i nepotizma koji su neizostavni u djelovanju političkih stranaka. Političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost. Političke stranke imaju nizak ugled u javnosti i zbog činjenice da nisu iskazale dovoljno odlučnosti i političke volje da razriješe najvažnije temeljne probleme hrvatskog društva zbog kojih se ono razvija daleko sporije nego bi trebalo i moglo, zbog kojih se hrvatska mladež, hrvatska izvrsnost iseljava iz Hrvatske.
Jedan od razloga za takvo stanje je i unutarnja oligarhijski postavljena struktura političkih stranaka koja uporno održava političku elitu upitnih moralnih i stručnih kvaliteta što za posljedicu ima slabljenje identifikacije birača i njihovo nepovjerenje u političke stranke, te tzv. volatilnost, tj. promjenjivost glasačkog opredjeljenja birača. U Hrvatskoj su česti i pojedinačni ili grupni prijelazi političara iz stranke u stranku, uglavnom motivirani materijalnim ili drugim probitcima.
Vlast treba ograničiti zakonom
Temeljni problem hrvatske političke stvarnosti jest odnos između moći i vlasti. Ta se dva, naoko istovjetna pojma, razlikuju u svojoj biti. Naime, moć je utjecaj kojega posjeduju pojedinci ili grupe da svoju volju nametnu drugima bez obzira na njihove interese ili ideje. Moć se može nametati silom, uvjeravanjem ili novcem. Moć kao zasebna cjelina, ili društvena pojava, se pojavljuje u svim segmentima svakodnevnog života bilo u jačem, ili slabijem vidu, pa zbog toga smatram da ju je korisno proučavati.
Pored toga što je dao nekoliko teorija moći, Max Weber je dao i definiciju vlasti, gdje kaže da je vlast povezana direktno sa moći i da je ona njen manifest, odnosno oblik njenog manifestiranja. Posjedovanje moći, te vlast u svakom slučaju daju ljudima osjećaj superiornosti i više vrijednosti što ljudi vrlo često znaju zloupotrijebiti, a sve zbog stjecanja vlastitih privatnih probitaka i koristi. Moć se obično stiče materijalno dobrim stanjem i položajem u društvu…
Ono što ovdje mene zanima jest odnos moći i političke moći, odnosno odnos moći i vlasti u Hrvatskoj. Vlast se definira kao institucionalizirani oblik moći. Ključna riječ ovdje je “institucionalizirani.”
Dakle, vlast je moć, ali institucionalizirana, a to znači da je podijeljena na političke stranke i državnu birokraciju. Vlast je moć koja je ograničena zakonom. U društvima u kojima vlada ovakva podjela nije moguć demokratski deficit . Ključni problem koji koči demokratizaciju hrvatskog društva jest nepostojanje jasne razlike između moći i vlasti. Problem svih problem i temeljni razlog nefunkcioniranja pravne države u Hrvatskoj je upravo u tome što je vlast moć koja u biti nije ograničena zakonom.
Laž kao sredstvo političkog komuniciranja
Upravo zbog činjenice što vlast nije ograničena zakonom vlastodršci i političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost kako u predizbornom vremenu, tako u vrijeme samih izbora i u razdoblju obnašanja vlasti.
Naime, laž kao sredstvo političkog komuniciranja je u funkciji prikrivanja temeljnog problema vlastodržaca i velikih političkih stranaka. Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast.
Samo u predizborno vrijeme i kad se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare, oni se kratko vrijeme zaplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, obećavaju da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na dana obećanja ili nas izdaju.
Stoga zatražimo od vlastodržaca da vlast ograniče zakonom i prestanu koristiti laž kao sredstvo političkog komuniciranja. Istrošeni politički i ekonomski model ne mogu niti neće mijenjati oni kojima on odgovara. Iluzorno je od sadašnje političke elite to očekivati. Dapače radit će i rade da ga očuvaju po svaku cijenu. Nema pokretanja države, nema reformi, uspostave pravne države, pravne revolucije bez stručnih i sposobnih osoba, bez pokretanja Zagreba.
Vlastodršci ,jedni pa drugi nespremno preuzimaju vlast i nemaju rješenja, programe i viziju kako izaći iz duboke političke i moralne krize.
Pero Kovačević/Foto:
