Postoji samo jedan način kako u Hrvatskoj početi poštovati Pupovca?

Čini se da nikada do sada od kada pratim i analiziram političke odnose u Republici Hrvatskoj, u mainstreamu nismo svjedočili ni sličnoj patološkoj histeriji kao što se to događa danas uoči 25. obljetnice „Oluje“, najvećeg i povijesnog blagdana Hrvata i svih onih  koji se ponose Hrvatskom vojskom.

PIŠE: Kazimir Mikašek-Kazo

Veličanstvenu pobjedu kao krunu Domovinskog rata kontaminirale su bujice medijskih naslova, kolumni, članaka, komentara i sve se svodi na jedno banalno pitanje?

Gdje je Pupovac u toj priči, gdje Milošević, gdje je srpska nacionalna manjina, a gdje branitelji, Hrvatice i Hrvati?

Umjesto da svakoj osobi koja je pozvana na 25. obljetnicu Oluje to bude iznimna čast, osobito ako je pozvana sudjelovati u službenom svečanom protokolu, vode se rasprave hoće li se novopečeni potpredsjednik Hrvatske vlade pojaviti u Kninu i pod kojim uvjetima će se smilovati svojom nazočnošću „uveličati“ tu proslavu.

Pregovori o tome na relaciji „hoće- neće“ vodili su se iza zatvorenih vrata pod staklenim zvonom gotovo tjedan dana i čini se kao da je za povijest, sadašnjost i budućnost Hrvatske od presudne važnosti hoće li se neki Pupovčev Srbin konačno pojaviti u Kninu kada je to već njemu ispod svake časti!?

Boris Milošević, aktualni potpredsjednik Hrvatske vlade, po mom je dubokom uvjerenju, samo „potrčko“ Milorada Pupovca, kojega je Pupovac umjesto sebe imenovao u Hrvatsku vladu, a sebi je i nadalje ostavio privilegirani manevarski prostor prikazujući se kao moralna vertikala i savjest Hrvatske, pa onda od slučaja do slučaja može nesmetano torbariti, proizvoditi biltene, blatiti Hrvatsku kao slijednicu „Hitlerovog Reicha“, a još slobodnije može i nadalje putovati u Beograd po svoje mišljenje koje će prenositi svom „potrčku“ Borisu Miloševiću, a kojemu je jedina zadaća braniti ugroženu „srpsku nejač“ u „ustaškoj Hrvatskoj“!

Jer kako drugačije protumačiti Miloševićevu izjavu „da će imati želudac doći u Knin“ ili kako drugačije protumačiti Pupovčevu izjavu za N1 TV da se glede Domovinskog rata radi o „građanskom ratu i sukobu na ovim prostorima“?

Iz recentnih izjava, na koje se kao uvijek po pravilu naslonila nezaobilazna Teršeličkina Documenta, kristalno je jasno da narečeni dvojac nema ni u primisli nazvati stvari pravim i jedinim mogućim imenom niti im pada napamet poslati jasnu poruku Beogradu da se odriču srbijanskog patronata, da se odriču velikosrpske ideje i memoranduma SANU, da priznaju jugočetničku agresiju na Hrvatsku!

U kontekstu „Oluje“ i nadalje se čuju iste mantre o odgovornosti Hrvatske za etničko čišćenje, dok je sudski i povijesno dokazano da su upravo Srbi po nalogu Slobodana Miloševića organizirali etničko čišćenje pripadnika vlastitog naroda s okupiranih područja Hrvatske kako bi post festum za etničko čišćenje okrivili Hrvatsku i na taj način dobili rat nakon izgubljenog rata.

Pupovčeva nazočnost u Kninu, putem svoje transmisije u liku i djelu nadobudnog Miloševića, nema baš nikakav smisao osim prodavanja nove magle, ako se nisu spremni pokloniti hrvatskoj pobjedi i povijesnoj istini. Jedino tako može prestati „mržnja“ koju populistički spominje Boris Milošević, a da pri tom uopće ne formulira tko tu koga doista mrzi?

Ako netko „mrzi“ ili ne voli Pupovca i ako se ta opravdana ili neopravdana netrpeljivost redovno tumači kao mržnja prema cjelokupnom korpusu srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, onda je to više nego notorna glupost.

Ovi izbori su pokazali da je Pupovac zapravo samozvani prezentant misli i osjećaja srpske nacionalne manjine, da je sam sebe postavio u tu ulogu, jer za njega na posebnoj listi nije glasovalo ni 5% Srba u Hrvatskoj što je prava slika njegove reprezentativnosti. Da stvar bude još delikatnija, Pupovac se nameće kao lider svih manjina u Republici Hrvatskoj, a sada ima i svog potpredsjednika Vlade koji će se institucionalno iz srpskih pozicija brinuti za ugrožena ljudska prava svi manjinama u Republici Hrvatskoj.

Dakle nitko ne mrzi Srbe u Hrvatskoj, ali mnogi s pravom mrze ili ne vole Pupovca koji je do sada nanio silnu međunarodnu štetu Republici Hrvatskoj, što bi svakako zahtijevalo istragu saborskog etičkog povjerenstva sa svrhom da se ustanovi nije li tu možda učinjena etička veleizdaja hrvatskih nacionalnih interesa.

Hoće li se ikada pojaviti bilten o svim Pupovčevim antihrvatskim gafovima?

U Hrvatskoj jednostavno ne postoji mržnja prema cijelom srpskom korpusu, osobito onom dijelu srpske nacionalne manjine koji je aktivno sudjelovao u obrani Hrvatske pred velikosrpskim divljaštvom. Oni Srbi koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom, na poziv predsjednika Tuđmana uoči same Oluje 1995. ostali su u Hrvatskoj i nisu nasjeli na Miloševićevo etničko čišćenje dobrog dijela vlastitog naroda. O kakvom onda prestanku mržnje Gandijevski lamentira Boris Milošević praveći se Pupovčevim mirotvorcem.

Postoji formula kako prestati blatiti Pupovca, a ona je sasvim jednostavna i logična. Jedino detaljnim Pupovčevim priznanjem o brutalnom umorstvu dr. Šretera, otkrivanjem Šreterovih ubojica i mjesta njegovog posljednjeg počinka, jedino na taj način Pupovac bi svojim primjerom pozvao sve one pripadnike srpske nacionalne manjine da otkriju sve što znaju o našim nestalim Hrvaticama i Hrvatima.

Priznanjem da je na Hrvatsku izvršena velikosrpska agresija, priznanjem da je Beograd organizirao egzodus Srba iz Krajine s perfidnom pozadinom, priznanjem da srpska manjina i sve druge manjine u Republici Hrvatskoj imaju najveća ustavna prava na Svijetu može sprati ljagu s lica Milorada Pupovca i vrlo brzo bi se pokazalo da mržnje prema njemu, a osobito prema srpskom nacionalnom korpusu u Hrvatskoj jednostavno nema. Samo tako se može pobijediti bilo kakva mržnja, a protokolarna parada Miloševića na proslavi „Oluje“ bez pravih poruka istine bit će samo smokvin list za nastavak iste politike, ali ovaj puta osnažene njegovim povijesnom nazočjem u Kninu za vrijeme proslave „Oluje“ od čega se stvara medijski spektakl.

Miloševićev dolazak u Knin u svojstvu Pupovčevog izaslanika, a bez pravih poruka o istinitom karakteru Domovinskog rata, dio javnosti će shvatiti kao debakl hrvatske politike.

Nikakva pomirba nije moguća bez konsenzusa o povijesnim istinama, kako ovim recentnim tako i onima iz vremena Drugog svjetskog rata i vremena bivše diktatorske Jugoslavije. Povijesne laži i mitovi na kojima se gradi srpska „mučenička“ pozicije unutar same Vlade Republike Hrvatske mogu rezultirati jedino još većom netrpeljivošću, otporom i mržnjom prema pojedincima koji se predstavljaju liderima cijelog srpskog korpusa u Hrvatskoj.

Dok god tim i takvim pojedincima Beograd, a ne Zagreb bude glavni grad svemira, dok god Beograd bude skrivao arhive iz Domovinskog rata (i arhive NDH), dokle god se ni jedan srpski lider u Hrvatskoj ne bude javno distancirao od politike Beograda, stvarat će se još veći razdor koji je planski projiciran u svim poznatim srpskim „memorandumima“!

Umjesto katarze i isprike srpskog vodstva Hrvatskoj i hrvatskom narodu, traži se katarza Hrvatske i djelomično priznanje zločinačkog karaktera „Oluje“ na tragu već poznatog modela izjednačavanje krivnje za „građanski rat i nekakve sukobe na ovim prostorima“.

Neviđena sramota i šamarčina hrvatskoj naciji bit će nanesena ako se netko pojavi u Dvoru na Uni i svojom nazočnošću simbolično blagoslovi notorni srpski falsifikat, film „15 minuta masakra u Dvoru na Uni“ , koji nevjerojatnom lakoćom Čosićevskih laži govori o zločinačkom karakteru i okrutnosti Hrvatske vojske nad nemoćnim hendikepiranim osobama.

Umjesto da se predstavnici srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj poklone veličanstvenoj pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu, mi ćemo i nadalje ničice padati klanjajući se srpskim mitovima i lažima koje malo pomalo razdiru hrvatsko nacionalno biće bez ikakvog organiziranog otpora u ovom recentnom nastavku rata poslije Domovinskog rata!

Nova bojišnica će se otvoriti vrlo brzo nakon „Oluje“ ako u kurikul obrazovanja bude službeno uvršten film „Dnevnik Diane Budisavljević“ koji vrvi poluistinama i prikrivanjem cjelovite istine o spašavanju Kozaračke i druge djece za vrijeme NDH.