Srđan Milaković, zamjenik predsjednika Demokratskog saveza Srba i dogradonačelnik Vukovara, koji je ovih dana ustvrdio da spomenici HOS-u i četnicima nisu isto, mogao je slobodno ostati u Pupovčevu SDSS-u.
PIŠE: Silvana oruč Ivoš
Naime, njihova su stajališta oko micanja četničkih obilježja u Hrvatskoj – identična.
Razlike među tom dvojicom tek su kozmetičke ili se, pak, odnose isključivo na pitanje dominacije u srpskoj zajednici, ali ono što i jedan i drugi očito podupiru jest velikosrpska teza koja Hrvatskoj želi nametnuti krimen odgovornosti za ustaške zločine. I kojom se godinama pravda velikosrpska agresija na Hrvatsku.
Milakoviću koji velikosrpskoj agresiji u Hrvatskoj tepa, nazivajući je tek pobunom, ne smeta spomenik Vukašinu Šoškočaninu, vođi srpskih terorista u Borovu Selu. A baš je zloglasni Šoškočanin zapovijedao akcijom kojom je 1991. okrutno ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca.
Njemu u čast je podignut mauzolej na mjesnom groblju u Borovu Selu na kojem među ostalim piše:
„Komandant obrane Borova sela, ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“
Dakako, da civiliziran svijet i uljuđene države dopuštaju da se na grobovima napiše kojoj je vojsci netko pripadao i način kako je poginuo. Međutim, ovo nije ni približno takav slučaj.
Kao prvo, u mauzoleju Šoškočanin nije pokopan, no ono što je ključno jest to da je natpis najniža lažna velikosrpska propaganda i da duboko vrijeđa žrtve, njihove obitelji, sve branitelje i domoljube. Mauzolej se nalazi na javnom mjestu i samim tim natpis na njemu, ne samo da nije primjeren, nego je i nedopušten.
Pupovac i Milaković četničke spomenike u Hrvatskoj znaju pravdati time da se nalaze na privatnom zemljištu te da je to dopušteno. No, nisam primijetila da su im ti argumenti vrijedili kada je nedavno skinuta ploča Juri Francetiću u Otočcu.
Jer, i Milaković i Pupovac imaju dvostruka mjerila ovisno o kome je riječ i ne prihvaćaju argument da nikome tko predstavlja bilo kakav režim ili je okrvavio ruke, bez obzira na to s kojeg političkog i ideološkog spektra dolazi, nema mjesta u javnom prostoru.
No, spomenik Šoškočaninu nije jedini u Borovu Selu. Postoji i spomenik Vojislavu Miliću kojega se naziva krajiškim junakom koji je pao za slobodu srpskom narodu. Skandalozno je to što su mu spomenik podigli zločinački Beli orlovi, što je također navedeno.
Još je skandalozniji spomenik Mili Babiću u Krnjaku kod Karlovca, na kojem stoji ni manje ni više nego da je Babić “poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi i da je dao život za srpski narod”.
Takvih spomenika u Hrvatskoj navodno ima četrdesetak i svi su sramotni i skandalozni. No, činjenica je da ti spomenici nisu izniknuli u mandatu ove Plenkovićeve Vlade. I sad se svi, koliko god hoćemo, možemo nad njima sablažnjavati, ali treba biti pošten i reći da velika većina njih postoji još iz vremena srpske okupacije ili neposredno nakon nje.
Na primjer, onaj iz Borova Sela, Beli orlovi su podignuli 1997., dakle još u vrijeme dok je dr. Franjo Tuđman bio predsjednik Republike Hrvatske.
Nakon njega bilo je još i desnijih i lijevih vlada i predsjednika, no nikome od njih nije padalo na pamet rješavati ta pitanja. Bilo je i koalicija sa srpskim strankama na nacionalnoj razini, no nikome se nisu spočitavali ti spomenici. I to sada dolazi na naplatu.
Činjenica je da je Hrvatska europska država i da u javnom prostoru ne bi smjelo biti mjesta za obilježja bilo kakvog totalitarnog ili zločinačkog režima. Sviđalo se to nekom ili ne.
I Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. srpnja 1996.
No unatoč tome, valjda samo u Hrvatskoj, u javnom prostoru, među parlamentarnim stankama i političarima koji su nekad obnašali istaknute dužnosti postoje oni koji još uvijek žale za komunizmom i slikaju se ispod komunističkih zastava. Civilizirani svijet smatra da je i sama simbolika totalitarnih režima nekorektna, pa se tako grb bivšeg Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem ne smije upotrjebljavati kao obilježje u državama EU.
Svojedobno je takvu odluku donio i Europski sud pravde u Strasbourgu presudivši u tužbi jednog ruskog dizajnera kojem još 2006. nije bilo dopušteno da koristi stilizirani sovjetski grb kao zaštitni znak. To, međutim, ni Bernardić ni Josipović, a ni raznorazni domaći markovine, ne mogu shvatiti.
Kao što dva druga Milaković i Pupovac ne mogu shvatiti da je isti slučaj s četničkim obilježjima koja nisu ništa drugo nego obilježja fašističkih agresora i okupatora za koje ne smije biti mjesta.
Hrvatska je podijeljena glede ovog pitanja. Strasti, međutim, treba smiriti i pustiti Vladino Povjerenstvo za sučeljavanje s prošlošću da napravi svoj posao kako bi se donio pošten zakon, kojeg će morati poštovati i Josipović i Pupovac.
Ako se slažemo da je svaka nedužna žrtva vrijedna našeg pijeteta, kao i to da svaki režim i zločin bio on crveni ili crni zaslužuje jednaku osudu, spora ne bi trebalo biti.
Foto:pxll
