Iako je lijeva ili ljevičarska opcija demaskirana još u vrijeme Staljina, Tita, Mao ce Tunga, ona je kod nas još i danas dominantna, osobito u medijima. Vrhovni vođa Sjeverne Koreje Kim Jong Un godinama je predmet opće sprdnje u tzv. demokratskom svijetu. Ali naša lijeva medijska falanga tog ekstremnog komunističkog diktatora štedi.
Na čelo države došao je “nasljednim” pravom, surovo se obračunava s “neposlušnim sljedbenicima”… streljanja, nestanak iz javnog života i na kraju tajne sahrane. Sve to je pi**in dim za naše lijeve progresivce.
Naši ljevičari se jedino boje povratka Trumpa na vlast u SAD-u. Taj republikanski “diktator” za njih je prava babaroga. Sve bi dali da vide Trumpa iza rešetaka. Međutim, na njihovu veliku nesreću, od koje će ih bar četiri naredne godine peči čir na želucima, za sada je najizglednije da će upravo Donald Trump osvojiti republikansku kandidaturu, a ako mu opet ljevičari i demokrati ne ukradu izbore, uskoro bi mogao postati novi/stari predsjednik SAD-a.
Treba dobro razraditi stare i nove metode krađe izbora
Tako čitam uvodnik Denisa Romca u Večernjaku: “Radikalizirana republikanska stranka (SAD) više nije sposobna ni za vlast ni za opoziciju.”
Onda je valjda, kako se to lijevom Denisu čini, još “sposobna” samo da se raspusti. Naime, tako naš Denis komentira američku predizbornu scenu. Dušom i tijelom je za demokrate (što je njegovo ljevičarsko pravo), iako zna da Trump po anketama pobjeđuje čak i ako se kandidira kao nezavisni tj. nestranački kandidat.
I sad se traži modus operandi kako spriječiti “ekstremistu” Trumpa u ponovnom pohodu na Bijelu kuću. Treba dobro razraditi stare i nove metode krađe izbora. Dobro, to medijsko ljevičarenje je old story u Lijevoj našoj.
W. Shakespeare je jednom rekao: “Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek!“
Započeli su tektonski pomaci i u nekim do sada stabilnim sferama. Na primjer, u crkvenim krugovima. Ovih je dana naš dobri papa Franjo otvorio misom glavnu skupštinu Sinode. Kako piše Darko Pavičić smjer Sinode određen je nekoliko dana ranije. Da vas ne zamaram, radi se o “blagoslovu” istospolnih parova. Koncepcija braka u Katoličkoj crkvi je uvijek bila i ostaje još uvijek jasna. To je isključivo zajednica muškarca i žene i k tome još neraskidiva.
Papa i kad je u papa-mobilu refleksno vuče na lijevu stranu
Međutim, sad na scenu stupa “nova teorija pastoralnog milosrđa” ili prevedeno “da ne tretiramo kao grešnike one druge”, tj. zajednice istog spola. I tako dobri papa Franjo širi katolički nauk, ali i zbunjuje katolike. Evidentno je da Papa želi pridobiti dio izgubljenih vjernika kao i dijelove njemačke Katoličke crkve koja teži općoj liberalizaciji pastorala, čak i prema istospolnim zajednicama.
To je u redu kao dio nove strategije, ali zašto dobri papa Franjo nije tako fleksibilan i kad se radi o drugim temama. Npr.: on ni ne pomišlja na kompromis u već opjevanom slučaju kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. “Mudro” je zatražio savjet SPC-a, parapolitičke organizacije, iako je unaprijed mogao znati što će mu oni savjetovati. Dobri naš papa Franjo, i kad se vozi u svom papa-mobilu, refleksivno vuče na lijevu stranu. To samo govori o pedantnom servisu onih koji ga savjetuju.
Ovako progresivan, Papa je medijima upao u oko. Tu ne pomaže ni okulist…
Aleksandra Prijović – Naša nova prija
Ivica Granić se čudom čudi kako je, njemu nepoznata narodnjakinja iz Srbije, “rasprodala” Arenu u Zagrebu tako da je za četiri koncerta planulo oko šezdeset tisuća ulaznica. Narodnjaci, braćo i zemljaci! Ima kod nas njihovih ljubitelja i za 40 koncerata. Što možemo kad naši ljudi vole iskren narodni izraz. Tu su Indeksovci, Telegramovci, ljubitelji uređivačke politike Slobodanke, 6. lička, razni jugofili, itd. Sve su to “naši” ljudi, točnije “ljudine”.
Zanimljivo je kako se u Beogradu, napose na uvaženijim skupovima i terevenkama bogataša dovodi pjevati naše hrvatske pjevače dočim kod nas narod voli baš srpske i ostale narodnjake koje izvode pjevači(ce) iz Srbije. Kulturološki fenomen!
Napokon sam doznao tko je umjetnica koja rasprodaje zagrebačku Arenu dok si rek’o britva. Aleksandra Prijović. Naša nova prija. Rasprodala bi ona i španjolsku arenu za borbu s bikovima. Samo gdje naći toliko bikova?
“Naša petokraka”
Liberalni duh naših zastupnika u Saboru ne želi da se ukine nijedna zvijezda, pa ni ona komunistička
U isto vrijeme zastupnik Domovinskog pokreta Stipe Mlinarić Ćipe nije u Saboru uspio skupiti dovoljno potpisa za inicijativu da se zabrani “crvena zvijezda petokraka”, simbol smrti i stradanja u Domovinskom ratu. Da se Ćipe poslužio legendarnom partizanskom “ratnom fintom” pa da je, uz zabranu “zvijezde petokrake” zatražio i zakonsku zabranu svih koncerata Thompsona i Trama 11, dobio bi potpisa za izvoz.
Zastupnici, naime, žive u obmani da znaju što njihovi birači od njih žele, dok u stvari oni rade ono što ljevičari od njih očekuju da žele. Navodno je neki naivac iz Mosta čak i potpisao, ali je komesar Nik Grmoja taj jedini potpis prekrižio. I ja sam se osobno prekrižio. Uz ovakve poteze naših zastupnika ne treba se čuditi zbog čega i dalje među braniteljima vlada virus suicida.
Valjda se zastupnicima naroda postavlja pitanje: zbog kojih krimena bismo se morali odreći “naše petokrake”? Heineken pivo ne možeš dobit bez slike zvijezde. Jest da te dvije zvijezde nemaju nikakve poveznice, ali liberalni duh naših zastupnika u Saboru ne želi da se ukine nijedna, pa ni ona komunistička. Valjda je to nanovo probuđena nostalgija za “prošlim” vremenima ili ona trula europska tolerancija koja nam je dovela stotine tisuća izbjeglica pred vrata te prijeti da i onaj dio Europe, koji to još do sada nije bio, postane Babilon.
Sjetimo se sad Orbana
Stvarno dobar način rješavanja europske starosti stanovništva i demografske katastrofe. Sada kad zemlje EU-a, poput Švedske, strepe od najezde i kriminala nelegalnih migranata, dobro bi bilo da se naši ljevičari sjete kako je, njima omraženi, Orban još na početku migrantske krize obrazlagao zatvaranje granica Mađarske. A što se “zvijezde” tiče, sjetimo se samo onih romantičnih dana iz 1991. g. kad su MIG-ovi JNA bacali bombe na Markov trg sa željom da pozdrave Franju Tuđmana.
Zahvaljujući našem dragom pravosuđu s posebnim potrebama ti hrabri piloti MIG-ova s crvenom zvijezdom i dalje “dejstvuju”, a naši ratni pobjednici se i dalje ubijaju… Dokle?
Denis Šešelj nas podsjeća na riječi Antuna G. Matoša: “Bolje o ozbiljnim stvarima pisati smješno nego o smiješnim pisati ozbiljno.“
Navodno se Zoran Milanović i sljedeće godine neće odazvati na tradicionalni Molitveni doručak predsjednika Bidena prvog četvrtka mjeseca veljače u Bijeloj kući jer će biti na dijeti, pa će tradicionalno preskočiti jutarnji obrok.
O Dinamu i Hajduku
Hajmo sad mi na naš nogomet. Čist k’o gorski potok. “Oj, (D)di-na-me, ne buš prvi” je opet u igri. Po svemu sudeći u ringu ostaju Hajduk i Rijeka. Jedni i drugi zauzimaju strateške pozicije. Bivši gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara uvjeren je kako je u Splitu “sudija” Igor Pajač krao za Dinamo, a protiv Hajduka. Nigdje nema toliko jeftine i ofucane demagogije k’o u nogometu.
Sudac Igor Pajač sudio je šest uzastopnih susreta Hajduka i Dinama. To je lako provjerljiva činjenica. Treba samo nazvati Sportske novosti. Tamo ionako gotovo svi navijaju za Hajduk. Od tih šest susreta Hajduk nije izgubio nijednu utakmicu!? Stvarno je pristrani sudac, i to u korist Dinama!
Dinamo, ovakav kakav je sad, mirno može pratiti ostatak prvenstva iz prvog reda. Sad su na redu akademske rasprave i senzibilno obračunavanje s protivnicima tipa “krepaj seronja”, “kmečavci”, “tovari” i slično. Mi dinamovci, sad kad je naš klub tako velebno odvalio najteže gostovanje u Prištini, možemo zajedno s igračima i klubom na godišnji odmor.
Tko je kriv za poraz?
Prodali su sve što se moglo prodati. Dinamo je ostao bez najboljih igrača koji su donosili pobjede. Naravno, sad treba naći krivca za poraze. Kriv je, a tko drugi nego trener. Čovjek je nešto više od mjesec dana u klubu. Kad je došao našao je praznu klupu i sad se raspravlja je li on pravi izbor ili nije. Imao je čak mjesec dana vremena da stvori nove Livakoviće, Šutale, Ivanušece, Oršiće…
Stvarno koliko ćemo ga još trpjeti? A što se krađe tiče, to je preventivno pucanje iz prazne puške. Pokradu te jednom, ali ti ne možeš šest puta izgubiti derbi prvenstva s možda novim prvakom. Mudar pokušaj, ali prozirni alibi. Ili je to sad poruka Rijeci?
Znam jednog bivšeg trenera Dinama koji se uvijek oslanjao samo na svoje znanje. Danas prima socijalnu pomoć…
Zadarski “Hrvatski tjednik” pogađa kao i uvijek u sridu. Dvije nespojive Hrvatske. S jedne strane izdajnici, paraziti, masoni, lupeži, jugo-nostalgičari, baštinici blajburških krvnika, a na drugoj heroji, idealisti, domoljubi, pravednici i nasljednici blajburških žrtava. Da li je to zaista tako ili se radi o plitkom spinu? Možda je samo spin. Meni se ipak nekako čini da je to točno.
Podijeljena Hrvatska
Hrvatska je stalno podijeljena. Jednom na domoljube i mrzitelje, drugi puta na ustaše i komuniste, treći puta na glasne podržavatelje pozicije ili oporbe, pa potom na bogataše koji su muljažama stekli ogromno bogatstvo u nekoliko godina i na ostatak svih onih koji sa svojim jadnim plaćicama i sramotno niskim mirovinama jedva preživljavaju iz mjeseca u mjesec.
Pa onda opet podjela na one kojima je sve dostupno jer su se politički “snašli” i one koji se mukotrpno probijaju kroz okoštalu državnu i lokalnu administraciju te koji se bezuspješno javljaju na brojne natječaje vjerujući da su oni “nenamješteni” itd. itd.
Sad je i naš premijer podijelio Hrvatsku na dva tabora, onih koji sve vide i gledaju kroz šarene očale i ponose se svojim uspjesima i one koji samo kritiziraju, lamentiraju i sa svime su nezadovoljni. Ima li tome kraja?
Još je Konfucije rekao: “Oni koji slijede različite putove, ne mogu davati savjete jedan drugome.“
‘Lijevi i desni, izdajici i domoljubi, paraziti i poduzetnici’
Na posljednjem ispraćaju jednog poznatog zagrebačkog ugostitelja sve je vrvjelo od bliskih prijatelja iz javnog života. Od Bude Lončara preko Stipe Mesića do Mate Granića i Jace Kosor, ministra Butkovića, Dragana Čovića, Vilija Beroša, Borisa Lalovca, Zvonka Kusića, Mladena Bajića, o. Mije Gabrića, Tereze, Gibonija, Jole itd. Sve je bilo puno, “njihovih” i “naših”.
Cinični Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku zbraja pa zaključuje: “Dakle, lijevi i desni, izdajnici i domoljubi, paraziti i poduzetnici. Ovdje ih je okupio novac i moć i osjećaj nedodirljivosti”.
Kako svaka ptica svojem jatu leti, pitanje je bi li, da su živi, za istim stolom sjedili Bruno Bušić, Tomislav Merčep, Nikola Štedul i Slobodan Praljak? Je li netko vidio ikoga od gore spomenute “kreme” na, recimo, ispraćaju Zvonka Bušića – čeličnog hrvatskog borca za slobodu, ili na pogrebu Nikole Štedula – tvrdog domoljuba koji je preživio unatoč šest udbaških metaka u sebi. Da ne spominjem Tomislava Merčepa, Slobodana Praljka…
Ove druge povezuje domoljublje i bili su spremni dati život za Hrvatsku. A što povezuje one prve? Pitanje nije retoričko. Odgovor je dao Marijačić. Pazite, na primjer otac Mijo Gabrić, dekan zbora prebendera, vodio je za života povjerljive razgovore s bivšim šefom OZN-e Budom Lončarom. Koliko je samo svećenika OZN-a u mračnoj 1945.g. smaknula u Zadru i okolici? Bez suda i presuda.
Međutim, ono što ostaje za povijest jest činjenica da našim umrlim domoljubima nije možda na posljednji ispraćaj došla “krema”, ali su zato došle tisuće i tisuće Hrvata i Hrvatica. Obični ljudi, dragovoljaci, branitelji i simpatizeri. Doista su izrasle dvije teško spojive Hrvatske. Možda bi ih mogli spojiti, recimo, Rusi ako bi se jednog tmurnog jutra pojavili u Hrvatskoj sa svojim “prevoditeljima” iz srpskog sveta.
Nedavno je u Ukrajinu iz Čečenije upućen korpus padobranaca kao potpora tamošnjim Rusima koji su tamo ionako padobranci.
Ivan Hrstić se čudi: “Da se izrazim najpristojnije moguće: Hrvati su bolesna nacija…”
A što ako se Vučićevi četnici zajedno s Rusima pojave na granici?
Potvrđen i četvrti koncert srpske senzacije u Areni Zagreb, nakon što je rasprodala treći u jednom danu. Ovo je stvarno čudo, svi su u šoku! A kakav šok bi bio kad bi se, apstraktno govoreći, tim ljubiteljima turbofolk “muzike” jednog “tmurnog jutra” pojavili na granici Vučićevi četnici zajedno s Rusima kako bi proširili svoj “srpsko/ruski svet”? Arena Zagreb bi vjerojatno i tada zapjevala zajedno s njima, sva sretna da se ponovno vraća “bratstvo i jedinstvo”. Zaista “bolesna nacija”!
Ima pravila koja treba upamtiti u životu. Novac ne može kupiti sreću, ali je ugodnije plakati u Mercedesu nego na biciklu. Oprosti svom neprijatelju, ali upamtite šupku ime.
Ako pomogneš nekome u nevolji, on će te se sjetiti kad ponovno bude u nevolji. Mnogi ljudi su živi samo zato što je protuzakonito upucati ih. Alkohol ne rješava probleme, ali ne rješava ni mlijeko. Kondom ne garantira siguran seks. Jedan moj prijatelj ga je imao kad ga je upucao ženin muž.
Dva stara sportska znalca sretnu se na špici. “Bok! Kak’ se zove onaj japanski borilački sport u kojem malecki i slabašni pobijedi nabildanog snagatora, a završava na ‘do’?”, upita prvi. “Čudo”, ispali ponosno drugi!
Zvonimir Hodak /Foto: press
