Povećamo li danas novac za obitelj i rodilje, za sedam godina razredi će biti brojniji

Kad je 2000. godine ondašnji premijer Ivica Račan značajno smanjio rodiljne naknade 2006. i 2007. bili smo suočeni s drastičnim smanjenjem učenika u prvim razredima.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu u kojoj mladi ljudi u sve kasnijoj dobi zasnivaju obitelji, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti ama baš nikakve koristi.

Dobro je što su predsjednik Vlade Tihomir Orešković i ministar financija Zdravko Marić ipak odustali od dijela prijedloga proračuna za 2016. u kojem se predviđa smanjenje državnih subvencija za prijevoz srednjoškolaca koji u školu putuju javnim prijevozom sa 75 na 50 posto.

Naime, ne samo da je bila riječ o prijedlogu koji bi poprilično opteretio kućne proračune, ionako osiromašenog, seoskog stanovništva nego bi bio i izravan udar na najavljenu demografsku obnovu. Jer upravo je i ta mjera povećanog državnog subvencioniranja javnog prijevoza za učenike prije desetak godina i usvojena kao jedna od nužnih demografskih mjera.

Samim tim i najava kako je od iduće godine moguće smanjenje udjela države u sufinanciranju mjesnog i međumjesnog prijevoza srednjoškolaca iz državnog proračuna sa 75 na 50 posto, odnosno uvođenje imovinskog cenzusa, pri čemu će se za socijalno ranjive skupine zadržati financiranje u stopostotnom iznosu – na skliskom je terenu. Nekoliko je razloga za to, a jedan od njih je taj da je riječ o mahom seoskim obiteljima koje uglavnom imaju više djece, a među njima je pristojan broj onih koji ne spadaju u socijalnu kategoriju.

Upravo će takve obitelji nižeg srednjeg sloja biti pogođene jer se može dogoditi da za dvoje školske djece mjesečno za prijevoz do škole moraju izdvajati i oko tisuću kuna, što je veliki novac. Iako se to možda ne čini presudnim korakom u ukupnom problemu zvanom pad nataliteta, ako analiziramo primjenu pojedinih proračunskih mjera u posljednjih petnaest godina, razvidno je da su se u vremenima gospodarske krize upravo takve vrste ušteda negativno odražavale na natalitet.

Možda je najbolji primjer godina 2000. kada je ondašnji predsjednik Vlade Ivica Račan značajno smanjio rodiljne naknade da bi 2006. i 2007. bili suočeni s drastičnim smanjenjem prvih razreda. Odnosno, već od 2000.-te broj obitelji koje su se odlučivale na drugo ili treće dijete poprilično je smanjen. A kada se rodiljna naknada u Sanaderovu mandatu povećala, a kasnije i delimitirala broj novorođene djece počeo je skromno, ali ipak, rasti.

Račanu se taj sramotni potez i te kako spočitavao i obilježio mu je cijeli mandat, a slično bi se moglo dogoditi i Oreškoviću što bi automatski ugrozilo i samu Domoljubnu koaliciju koja je u predizbornoj kampanji, među ostalim, demografsku obnovu najavljivala kao jedan od stupova razvoja države.

Za državu koja je godinama suočena s ozbiljnom gospodarskom situacijom, državu u kojoj mladi ljudi u sve kasnijoj i kasnijoj dobi zasnivaju obitelji, državu iz koje mladi ljudi u fertilnoj dobi masovno iseljavaju, te državu u kojoj više ljudi umire nego se rađa, pitanje demografske obnove ne može biti nešto s čime se bilo tko može igrati ili pokušavati populističkim provizornim mjerama krpati rupe. Jer od toga ne će biti nikakve koristi.

Za početak odgovorni moraju shvatiti da demografske mjere moraju biti ciljane, a nikako isključivo socijalne. One moraju potaknuti majke i očeve da se odluče za dijete, da za vrijeme rodiljnog dopusta te obitelji ne osiromaše, te da se po njegovu završetku majke mogu mirno vratiti na svoje radno mjesto. Jer nije točno da se na rađanje više djece lakše odlučuju zaposlene žene.

Događa se upravo suprotno, zato je nužno i ženama koje rade i stvaraju karijeru, koje su uložile u svoje znanje, koje su poduzetnice, omogućiti da se lakše realiziraju kao majke. Postoji cijeli niz poreznih i gospodarskih zakona, te zakona iz radne politike koji se mogu prilagoditi na način da potiču rast nataliteta.

Drugo, demografske mjere nisu isključivo pitanje novca nego i organizacije. Smiješno je da se u Hrvatskoj djeca koja navrše godinu dana u vrtić mogu upisati samo u rujnu?! Kao da se djeca ne rađaju tijekom cijele godine?! Smiješno je da u današnje vrijeme dječji vrtići mahom rade samo do 17 sati, a velika većina roditelja, pogotovo u gradovima na poslovima ostaje daleko duže.

Žalosno je da i dan danas poslodavci pitaju žene jesu li rodile ili koliko im djeca imaju godina i da su majke na tržištu rada nekonkurentne. Veliki problem je i stajalište koji se i preko dijela medija i preko dijela politike, odnosno njihovih surogata, sustavno nameće. Riječ je o floskuli da je obitelj staromodna, da su djeca teret, a brak izmišljotina konzervativnih aktivista. Iako je činjenica da se u Hrvatskoj još uvijek najviše djece rađa u braku.

Prošle se godine u Hrvatskoj dogodio najveći demografski pad. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2015. rođeno je 37.762 djece a umrlo je 55.660 osoba, što znači prirodni pad iznosi čak – 17.898 osoba. Tim katastrofalnim podacima ne mogu se suprotstaviti populističke mjere kojima će se mazati oči javnosti.

Sve razvijene države demografskoj politici pristupaju ozbiljno i dubinski traže uzrok problema, a onda ga rješavaju. U Hrvatskoj je, na žalost, posljednjih godina puno toga napravljeno što je još više potaklo depopulaciju.

Sad je prilika da se racionalizira rad raznoraznih agencija, zavoda i udruga i da se taj novac iskoristi za ono što nam je svima nasušna potreba – rast nataliteta.

Foto: