Biankini i Tartaglia borili su se za izgradnju školskog broda „Jadran“ pokušavajući beogradskoj čaršiji objasniti značaj razvoja pomorskog kadra i mornarice za opstojnost i razvoj hrvatske Dalmacije.
PIŠE: Marko Marković
Crnogorci opet mute vodu oko školskog broda „Jadran“. Umjesto da se drže džentlmenskog dogovora iz prošle godine koji su postigli s predstavnicima hrvatskog Ministarstva obrane u Podgorici i ne plove „Jadranom“ dok se postigne suglasje oko vlasništva, Crnogorci s jedrenjakom „zaprašili“ na višednevno krstarenje na Maltu.
Shvativši da se došlo do zadnje linije obrane vlastitog nacionalnog poštovanja, promptno su zajedno reagirali Ministarstvo obrane i Ministarstvo vanjskih poslova uputivši, kako su to prenijeli svi relevantni hrvatski i crnogorski mediji, diplomatsku prosvjednu notu.
I po svemu sudeći, na tome se neće stati.
Prvi put u 25 godina, koliko traje neriješeno pitanje sukcesije vojne imovine bivše SFRJ, Hrvatska pokazuje odlučnost da slavni jedrenjak vrati kući, u Split.
Treba biti otvoren pa reći da svega toga ne bi bilo da ritam odlučno ne udara ministar obrane Damir Krstičević.
Split se iz više razloga smatra domom „Jadrana“. Grad pod Marjanom vodio se kao matična luka broda. Ne samo da su Splićani i Dalmatinci činili dobar dio posade i zapovjednog kadra broda, nego je i ideja o potrebi izgradnje rasnog, školskog jedrenjaka rođena upravo u – Splitu.
Ideja je potekla iz čuvene „Jadranske straže“, društvene organizacije s programom kulturnog, privrednog i općeg unaprjeđenja Jadrana i pomorske orijentacije naroda i države. Osnovana je u Splitu, u veljači 1922., na inicijativu istaknutih splitskih i hrvatskih političara Juraja Biankinija i Ive Tartaglie, a čija su djela i dostignuća danas zaboravljena u suvremenoj memoriji Splita. Hrabro, ne marivši što je veliki dio hrvatske obale bio pod talijanskom okupacijom, Splićani su udarili temelje, a Biankini postaje njezinim prvim predsjednikom.
Za vrijeme aktivnog političkog života Biankini je istupao u pokrajinskom Saboru, odnosno u bečkom parlamentu, zagovarajući uvođenje hrvatskog jezika u javni život te ujedinjenje hrvatskih zemalja. Istaknuo se i kao oštar kritičar austrougarske uprave u Dalmaciji. U razdoblju od 1923. pa do svoje smrti 1928. vodio je Jadransku stražu.
Naslijedio ga je Tartaglia koje je kao gradonačelnik Splita (1918.–28.) pridonio njegovu razvoju i modernizaciji. Vidjevši daleko ispred svog vremena zaslužnik je izgradnje Ličke pruge (1925.), kojom se Split povezao s unutrašnjošću Hrvatske. Istaknuo se kao mecena, ljubitelj umjetnosti, bibliofil i kolekcionar. Gotovo je zaboravljeno da je upravo Tartaglia zaslužan za osnivanje Galerije umjetnina u Splitu, kojoj je donirao preko 300 djela.
Ne samo da je „Jadranska straža“ osnovana u Splitu i pokrenula izgradnju „Jadrana“, nego je to udruženje, predvođeno Splićanima, služilo i kao brana talijanskim teritorijalnim apetitima. Glavni odbor „Jadranske straže“ izdavao je brojne stručne i popularne publikacije.
O značaju tih publikacija najbolje govori podatak da su u njima pisali istaknuti pisci i književnici, među njima spomenimo preporoditelja istarskih Hrvata Viktora Cara Emina, Dragu Gervaisa, Juru Kaštelana, potom „pjesnika mora“ Rikarda Katalinića-Jeretova i jednog od najznačajnijih hrvatskih arheologa Grgu Novaka.
Biankini i Tartaglia borili su se za izgradnju školskog broda „Jadran“ pokušavajući beogradskoj čaršiji objasniti značaj razvoja pomorskog kadra i mornarice za opstojnost i razvoj hrvatske Dalmacije.
Vladko Maček u memoarima je zabilježio zanimljivu anegdotu iz razgovara s Nikolom Pašićem (predsjednik vlade Kraljevine SHS, osnivač i vođa Narodne radikalne stranke; dijelove Hrvatske, priobalje i otoke, otvoreno nudio Italiji ) kojem je na pitanje “što je Hrvatska unijela u Kraljevinu 1918. godine” odgovorio. “Unijeli smo more …. “, počeo je govoriti, a Pašić mu je, ne dopustivši da završi rečenicu, kazao: “Može i more orati?”
Toliko o beogradskoj pomorskoj tradiciji.
Nažalost, kako je to bivalo u Kraljevini, s dominantnom srpskom političkom elitom, “Jaadranka straža” kasnije je metastazirala u nacionalističko- monarhističku organizaciju, od koje su se Hrvati, posebno Splićani, kasnije distancirali.
Propašću Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., organizacija je prestala postojati. Kao su to neki povjesničari primijetili, nikada prije, a ni nikada kasnije, nije postojala značajnija i utjecajnija pomorska organizacija kao što je bila „Jadranska straža“ pod vodstvom Splićana.
Danas, gotovo 100 godina od osnutke te udruge, kao da se povijesni krug zatvara. Gravitacija karme očito čini svoje.
Kao nikada prije stvara se realna mogućnost povratka „Jadrana“ u Hrvatsku, a uz ministra Krstičevića, znani i neznani Splićani, duhovni sinovi i nasljednici Biankinija i Tartaglie, daju ruke u toj diplomatsko-političkoj bitci čiji veliki finale tek dolazi.
Foto:arhiv
