SVI ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače, svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
PIŠE: Pero Kovačević, pravni ekspert Haškog suda
Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.
Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama.
Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.
Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata.
Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.
Druga okolnost ne tiče se same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.
Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.
Kada sve to usporedimo, proistječe da Beograd (koji je bio mozak) nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima, dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.
Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.
