PREDRAG POPOVIĆ: Početak raspleta – Ako Vučić preživi, Srbija neće

Ako Zoran Đinđić preživi, ​​Srbija neće. Aleksandar Tijanić je to proročanstvo napisao u političkom kontekstu, a Aleksandar Vučić se obradovao 12. ožujka 2003. godine, kada je proročanstvo ispunjeno. 

 

PIŠE: Predrag Popović/foto:mondo

Radosnu vijest proslavio je posebnom zabavom. Iz “Heckler & Kocha” su pucali drugi, on je pucao samo kad je otvarao šampanjac.

Kao i uvijek, kada slavi svoje uspjehe i smrt drugih, napio se do besvijesti, četvrti put u životu. Navijačko ushićenje uhvatilo ga je poslije pobjede Crvene Zvezde u Bariju, a roditeljskoj kad mu se rodio sin, princ prestolonasljednik Danilo. U istom stilu, uz alkohol, harmoniku i četničke pjesme na onaj svet je ispratio Slavka Ćuruviju i, na kraju, Đinđića.

Prošlo je 15 godina, a Srbija se opet spašava od svog vladara. Iako je sve više onih koji misle drugačije, normalni građani se nadaju da će ovog puta preživjeti i država i njen izvanknjižni vlasnik, Aleksandar Vučić. Ako ništa drugo, i on i njegove žrtve zaslužuju da mu se omogući fer i pošteno suđenje na kome će odgovarati za sve zločine koje je izvršio tijekom šestogodišnje diktature.

Otkad je došao na vlast, Vučić je učinio sve što je mogao da bi uništio Srbiju. Njegov dvostruki kum Nikola Petrović, tobož u šali, kaže da je Vučić primijenio Pavelićevo trajno rješenje srpskog pitanja: ‘trećinu će protjerati iz Srbije, trećinu prevesti u naprednjačku veru, a zna se što čeka ostale’.

U svakoj šali ciničnog kuma ima 99 posto istine, kao što se vidi u praksi. Pod Vučićem, prema službenim podacima, Srbija godišnje gubi 74.000 stanovnika; što zbog negativnog prirodnog priraštaja, što zbog bjekstva mladih i obrazovanih, koji su shvatili da odlazak iz ovog kalifata nije emigracija, nego evakuacija.

Trećinu, one povodljive, pohlepne i glupe, pretvorio je u svoje idolopoklonike. Podmitio ih je i zastrašio pa pomoću tih 30 posto glasača ima apsolutnu vlast. S obzirom na to da se 2017. godine broj samoubojstava udvostručio, a broj ubojstava porastao za 20 posto, dobro mu ide i s trećim, radikalnim dijelom rješenja srpskog problema.

Preostali proleteri svedeni su na nivo robova stranih gospodara i domaćih tajkuna. Dok većina balansira na ivici egzistencije, oni se šire, po bagatelnim cijenama kupuju sve što je ostalo, ljude, zemlju i firme. U medijskom mraku, Vučić je okupirao sve državne institucije i izbrisao granicu između pravosuđa i kriminala. Porazio je i ponizio Srbiju, ali opet nema mira, zna da ga u 2018. čekaju izazovi, preteški za njegova krhka leđa, povijena pod teretom kriminala i korupcije.

Godina raspleta donijet će odluku o tome tko će opstati, Srbija ili Vučić. Dok je on na vlasti, ne može oboje.

Vučić to zna, zato se priprema za obranu i posljednje dane. Nije mu lako, stislo ga je sa svih strana, najjače i najbolnije iz Washingtona, Bruxellesa i Moskve. Uvjeren da je pametan, skriven iza parola o jednakom značaju europskog puta i ruskog prijateljstva, i jednima i drugima obećavao je sve što su tražili.

Amerikanci su zahtijevali da prizna neovisnost Kosova, promijeni Ustav Srbije, zatvori ruski humanitarni centar u Nišu i riješi još nekoliko pitanja, poput kažnjavanja svih odgovornih za ubojstvo braće Bitići. Vučić je pristao.

Još i prije osnivanja Srpske napredne stranke, u ljeto 2008, pronio se glas o famoznom sastanku u američkoj ambasadi u Beogradu. Cameron Munter, tadašnji veleposlanik, pozvao je na odvojene razgovore Borisa Tadića, Aleksandra Vučića i Ivicu Dačića.

Prvo je pred Tadića, predsjednika države i Demokratske stranke, stavio papir sa spiskom zadataka. Uz napomenu da to nisu teme za razgovoru, nego zahtjevi o kojima se može izjasniti samo na dva načina (hoću – neću), veleposlanik ga je zamolio da popuni formular. Poslije dužeg premišljanja, Tadić je vratio ižvrljan papir. Na većinu pitanja je odgovorio „yes“, ali bilo je i nekoliko precrtanih. Vučić nije imao političkih i moralnih dvojbi, prihvatio je sve. Kad je to video, Munter je Dačića

obavijestio da nema potrebe za njegovim testiranjem, već se zna tko je pobjednik na konkursu za novog slugu.

Kad se priča o tom misterioznom ispitu pronijela Beogradom, Vučić ju je demantirao, optužujući Dačića da je plasira kako bi se predstavio kao patriota. Međutim, dešavanja na političkoj sceni su dokazala da ispod tog dima ima vatre. Američke diplomate su, uz pomoć kolega iz Bruxellesa, osigurale logističku podršku Tomislavu Nikoliću i Vučiću za puč u Srpskoj radikalnoj stranci. Na insistiranje stranaca, režim Tadić-Dačić nezakonito je ostavio pobunjenicima poslaničke mandate, preko tajkuna osigurao novac za formiranje nove stranke i medijsku podršku.

Na osnivačkoj skupštini SNS-a glavni gost bili su Cameron Munter i Villiam Montgomery.

Promjena stranke, ideologije i statusa nije utjecala na Vučića. Prema novim gazdama odnosio se kao prema Vojislavu Šešelju. Bespogovorno je izvršavao svako naređenje, ali na svoj način i isključivo u svom interesu. Gdje Šešelj okom, Vučić skokom. Kad Šešelj kaže da je Stanko Subotić kriminalac, Vučić doda da Cane Žabac vodi najopasniju mafiju u Europi, koja ubija ljude, sječe ih i u kesama baca u Dunav, kao i da je lično naručio likvidaciju policijskog generala Radovana Stojčića Badže.

Kad Šešelj kaže da je Slavko Ćuruvija podnarednik NATO-a, Vučić javno obeća da će se vlasniku „Dnevnog telegrafa“ osvetiti kad-tad. Kad Šešelj kaže da Amerika vodi nacističku politiku, Vučić ushićeno skandira u slavu predsjednika srpskih radikala i njegovog drugara Sadama Huseina. Ako je za Šešelja Zvezdan Jovanović novi Gavrilo Princip, onda je za Vučića Đinđić mafijaško čedo i guba koja mora da bude istrebljena.

Dekadentna tiranija

Istu matricu ponašanja zadržao je u odnosu s novim gazdama. Kad mu narede da potpiše Briselski sporazum, on albanskim vlastima prepusti elektroprivrednu i telekomunikacijsku infrastrukturu, rudnike i ostalu imovinu, odcijepi Kosovo iz srpskog pravosudnog sustava i napravi koaliciju s Ramushom Haradinajem. Kad mu zatraže diplomatski status za NATO vojnike, on, pride, u njihove akcije na Bliskom istoku pošalje nekoliko jedinica Vojske Srbije.

Zauzvrat, dobio je mogućnost da zavede diktaturu. To mu se svidjelo. Postao je glavni urednik skoro svih srpskih medija, tužitelj i sudac, gospodar života i smrti. Zloupotrebom službenog položaja ozakonio je otimačinu državne imovine i namještenim tenderima i uličarskim reketiranjem preuzeo je kontrolu nad financijskim tokovima. Za pet godina vlasti, očerupao je Srbiju i postao najbogatiji diktator u suvremenoj povijesti Europe.

Ni to mu nije dosta. Uz pare, hoće i prateće statusne simbole. Sirotinjske komplekse liječi primitivnim bahaćenjem. Odsjeda u najskupljim hotelima, kao što je londonski Dorchester, gdje noćenje košta oko 4.000 funti. Kad se rukuje sa stranim diplomatama, na ruci mu blista „Hublot“ sat od 42.000 eura. Blista mu i osmjeh na licu, utegnutog mezoterapijskim tretmanima.

Odustao je od treniranja u teretani, procijenio je da mu je lakše i prijatnije da liposukcijom iscijedi salo sa stomaka i leđa. Da bi povećao mišićnu masu podvrgao se hormonskoj terapiji, koja je izazvala ginekomastiju. Kad se pojavio u uskoj, pripijenoj majici, na velikim i oblim grudima pozavidjela mu je i Ana Brnabić.

Nema veze, njemu je lijepo, i takav može da se odjene u skupu odjeću, koju za njega kreira turski dizajner Tadži, u čijem newyorškom studiju se prave i oni karirani sakoi za Vučićevog diktatorskog pobratima Erdogana.

U skladu s Arhimedovim zakonom, dekadencija uronjena u kompleksaša s novobeogradskog asfalta iz njega istisne istu količinu inteligencije. Točnost tog principa Vučić je dokazao odlukom da svoju političku sudbinu veže za Angelu Merkel da na izborima za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država podrži Hillary Clinton. Iako proces promjena u američkoj administraciji još nije završen, srpski diktator se već suočio s posljedicama svojih grešaka.

Rusofili na udaru

Američke sigurnosne službe presjekle su kriminalni lanac za pranje novca kroz projekt „Beograd na vodi“. Pod istragom se nalazi i nekoliko banaka u Švicarskoj, Britaniji, Emiratima, Kini i Rusiji, u čijim sefovima je novac koji su rođaci, kumovi i suradnici oteli i odnijeli iz Srbije. Usporedo s tim, raskrinkana je mreža šverca narkotika preko Kosova, čiji konci vuku do Beograda. Vučić je shvatio da Amerikanci stežu omču. Za to i nije morao da bude mnogo pametan, dovoljno je da vidi zahtjev Kongresa da Pentagon istraži ruski utjecaj na zemlje tzv. Zapadnog Balkana.

James Mattis, šef Pentagona, mora da pripremi analizu sigurnosne suradnje Srbije, Makedonije, Crne gore i Kosova s Rusijom. Kongres je, posljednjih dana protekle godine, tražio detaljan spisak ruskog oružja i vojne opreme u vrijednosti većoj od milijun dolara, koja je kupljena ili dobivena iz Rusije od 2012. do danas. Također, provjerava se i svaka vrsta obavještajne suradnje zapadnobalkanskih i ruskih službi.

Pošto je Crna Gora članica NATO saveza, a Kosovo pod direktnom kontrolom Amerike, jasno je da se ovaj zadatak odnosi samo na Makedoniju i Srbiju. Dolaskom na vlast Zorana Zaeva, makedonski scenarij je već dobio epilog, pa je Vučić pametno prepoznao sebe kao metu ove američke akcije.

Prikrivajući strah, Vučić je nedavno pokušao da utješi suradnike iz vrha Srpske napredne stranke. U podužem monologu objasnio im je da su se Amerikanci prevarili ako misle da u Srbiji mogu da smjene vlast kao u Makedoniji. Tamo su za Nikolu Gruevskog i VMRO-DPMNE lako našli zamjenu, ovdje nemaju alternativu, sve opozicione stranke su ispod cenzusa.

– Amerikanci uvijek imaju alternativu, oni znaju da SNS nije jedan čovjek. Oni ne mijenjaju svoju politiku, samo sluge koje je izvršavaju – demantirala ga je Zorana Mihajlović.

Suočen s tom istinom Vučić se uzdržao od izljeva bijesa. Ne bi mu pomoglo histeriziranje, svjestan je da su majstori iz Lenglija takvu akciju izveli u drugom komšiluku, kad su poslije Franje Tuđmana, pomoću anonimnog i beznačajnog Ive Sanadera, demilitarizirali Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Projekt je uspio, HDZ se rasteretio tvrde nacionalističke ideologije i euroskepticizma pa je čak dobio priliku da uvede Hrvatsku u Europsku uniju. Po toj mustri, Amerikanci bi bez problema mogli da SNS rasterete braće Vučić i nekoliko kumova pa da podrže novo rukovodstvo, koje bi stranci omogućilo da ostane na vlasti, a sebi da izbjegne optužbe za sudioništvo u brojnim korupcionaškim i kriminalnim aferama.

Kad se u Mattisovom izvještaju nađu MiG-ovi i helikopteri, centar u Nišu i obavještajci koji su iz Crne Gore preko Srbije vraćeni u Rusiju, taj dokument će postati svojevrsna optužnica protiv Vučića. U samoobrani, skovao je očajnički plan: distancirti će se od svih sumnjivih „ruskih elemenata“, SPS će gurnuti u koaliciju sa SRS i svu odgovornost prebaciti na Ivicu Dačića.

Naivno, ali nema boljeg rješenja.

Ako to ne prođe, morat će da opet u Moskvu, na novu turu prosjačenja, iako su sve dosadašnje bile uzaludne. Prije dvije godine je direktno Vladimira Putina molio da garantira sigurnost za brata Andreja, za svaki slučaj. Kasnije je molbu ponovio Nikolaju Patruševu, sekretaru Saveta sigurnosti Rusije. Odgovor još nije dobio. Ili jeste, onom pokaznom vježbom sa psom koga su pred njim gurnuli u cijev s tekućinom  u kojoj može da se diše.

Pas se izvukao, obučavali su ga vrhunski ruski znanstvenici, a ne Šešelj i Miki Rakić.

I bez tog pedagoški prijetećeg primera, Vučić se dovoljno plašio Rusa. Zato je pristao na njihov zahtjev da Turskoj izruči Cevdeta Ayaza, Kurda koji je osuđen na 15 godina zatvora zbog nasilnog rušenja turskog ustavnog poretka. Iako je Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija zatražio da Srbija ne izruči Ajaza, jer postoji rizik da bi u Turskoj mogao da bude izložen mučenju, ministarka pravde Nela Kuburović je 15. prosinca prošle godine donijela rješenje o izručenju. Srpska Vlada je odmah upozorena da „vodi računa o svojim međunarodnim obavezama“. Briga Vučića za to, on vodi računa samo o vlastitim interesima. A, to nije lak posao.

Diletant bez ikakvog radnog iskustva nada se da će primitivnim političkim spletkarenjem uspeti da nadigra dvije najveće imperije. Da bi stvorio šansu za opstanak na vlasti maksimalno je zategao odnose i s Amerikancima i s Rusima, pokušavajući da balansira između njih, sve na štetu Srbije.

Strah od izbora

Ne samo strani gospodari, Vučiću sreću kvare i domaći podanici. Iako trenutno nema ozbiljnih razloga za strah od opozicije, ništa ne prepušta slučaju. Pred Vučićem su izbori u glavnom gradu, referendum o promjeni Ustava i izvanredni parlamentarni izbori. Iako je jasno da diktator nikad neće raspisati izbore na kojima mu prijeti realna opasnost od poraza, u strahu su mu velike oči.

– Guske su spasile Rim, ali kasnije nisu vladale njime – objasnio je Đinđić razloge zbog kojih je 5. oktobra 2000. pristao na suradnju sa „crvenim beretkama“ i surčinsko-zemunskim mafijašima.

Pogriješio je.

Poučen tim primerom, Vučić se brutalno obračunava sa svima koji su mu pomogli da dođe na vlast. Za razliku od Đinđića, on ima apsolutnu kontrolu svih institucija, policije, vojske, pravosuđa, medija i mafije. Sigurnosne službe rade isključivo u njegovom interesu. Informacije iz VBA i BIA koristi u obračunu s političkim protivnicima.

Vojislav Šešelj i Miodrag Miki Rakić naučili su ga kako da satanizira svakoga tko mu se suprotstavi, što na svojoj koži sada osjećaju Saša Janković, Vuk Jeremić, Dragan Đilas i svi ostali nepodobni elementi. Iz udbaških fioka izvlače se njihovi dosjei iz kojih Vučić selektira upotrebljive laži, tračeve i poluistine, pakuje ih i plasira preko svojih medija. U toj laboratoriji spletki i intriga nastali su tekstovi koji Jankovića predstavljaju kao ubojicu, pijanca i dugogodišnjeg suradnika DB-a.

Jeremić je suradnik surčinskih mafijaša, tvrdi Vučić, koji je kum dvostrukom nedokazanom ubojici Petru Paniću Pani i šef Zlatiboru Lončaru, drugaru i najamniku Dušana Spasojevića.

Dragan Đilas je nasilnik, zlostavljao je bivšu suprugu. Kad to pročita, Ksenija Janković-Vučić sjeti se operacije u pariškoj bolnici, kad je jedva preživjela sudar s pesnicama tadašnjeg supruga, a Tamara Đukanović-Vučić samo pusti suzu za nerođenom kćerkom Nevom.

– U svakom ratu Srbi su se junački držali, uvijek su bili spremni da sve, pa i život, žrtvuju za slobodu. U miru, ponašaju se sasvim suprotno. Pod Titom su šutjeli 50 godina, pa još 13 pod Miloševićem. Državne institucije, ljudska prava, Ustav i zakoni, za Srbe su to imaginarne pojave koje ne razumiju i zbog kojih nisu spremni da se upuste u bilo kakav rizik – tvrdio je Aleksandar Vučić.

S obzirom na to da on vlada već više od pet godina, možda je u pravu. Po njegovom cjeniku, Srbin ne vrijedi više od 20 eura, toliko na izborima plaća glas i to ne svojim, već tuđim, opljačkanim parama. Ipak, i diktator zna da njegove laži, kojima preko svojih medija hipnotizira lakovjernu publiku, gube snagu, zato se priprema i za otvoreno nasilje. Tko ne vjeruje, neka pogleda betonske blokove, kojima je nedavno blokirao ulaze na Knez Mihailovu i još neke beogradske ulice.

Prepreke su postavljene, navodno, zbog opasnosti od terorističkih napada. Možda ta opasnost zaista postoji, pošto je naprednjačka vlast uvukla Vojsku Srbije u sukobe na Bliskom istoku, ali realnija pretpostavka ukazuje na strah vladara od uličnih nemira do kojih može doći zbog nezadovoljstva ojađenih i očajnih građana.

Manès Sperber, Vučiću omiljeni autor, u eseju “Policijsko shvaćanje povijesti” zaključio je da je „veleizdaja jedini zločin čiji neuspjeh biva kažnjen, a uspjeh nagrađen“. Na veliku žalost aktualnog diktatora, njegova izdaja još nije u potpunosti uspjela. Da, utvrdio je državnost albanskog Kosova, uništio privredu, otjerao većinu mladih i sposobnih, zadužio nekoliko sljedećih generacija i nanio nesagledivu štetu Srbiji, ali samo je pitanje vremena kad će robovi dići glas.

U ovoj godini raspleta građani će imati tri šanse da se obrane od diktatora. Dovoljna je samo jedna pobjeda, pa da se rasturi naprednjački kartel i Vučiću priredi fer suđenje, poslije kojega će imati mnogo vremena da, u miru skromne ćelije, piše memoare.

U suprotnom, Srbija neće preživjeti.