Pred Drugi svjetski rat Edith Stein je kao Židovka morala napustiti profesorsku službu. Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi.
Piše: Alma D.Brkić
Ona piše:
“Duša jedne žene mora stoga biti PROSTRANA i otvorena za sve ljude, ona mora biti MIRNA da njezin mali i slab plamen ne ugase olujni vjetrovi, TOPLA kako se ni bi oštetili krhki pupoljci, ČISTA kako se štetočine ne bi nastanile u mračnim kutovima, SAMOSTALNA da nijedna invazija iz vana ne može ugroziti unutarnji život; PRAZNA U SEBI (ispražnjena od sebe) kako bi život drugoga mogao imati mjesta u njoj, i konačno, GOSPODARICA sebi i svom tijelu tako da joj cijela osoba bude lakše na raspolaganju svakom pozivu.”
Od svih darova koje nam je Edith Stein ostavila, ovaj portret žene možda je njezin najveći dar. I pored ove slike, ona nudi praktične savjete da postanete ta žena. Naoružani s tim, vrlo malo toga nam stoji na putu ispunjenja našeg poziva da volimo.
Predosjećala je i spremala se za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u karmeličanski samostan gdje je služila, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: “Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!” U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.
Edith Stein mučenica i svetica rimokatoličke Crkve, suzaštitnica Europe, redovnica karmelićanka, doktorica filozofskih znanosti, žrtva nacističkih progona Židova, rodila se u Wroclawu, (grad u jugozapadnoj Poljskoj, nekada prijestolnica Šleske) 12. listopada 1891.
Sa dvije godine ostala je bez oca, uz majku koja je “biblijski” bila jaka žena, te imala istančan osjećaj za stvarnost. Edith je u petnaestoj godini postala ateist. 
Upisala je studij germanistike i filozofije, no posebno ju je zanimala filozofija; u njoj je mislila naći istinu, za kojom je u duši čeznula. Studij nastavlja u Njemačkoj kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije. Husserl je također bio Židov, ali obraćenik na protestantizam, dobitnik Nobelove nagrade iz filozofije. Edith je u Göttingenu živjela uobičajenim studentskim životom. U kolovozu 1916. položila je doktorski ispit iz filozofije a iste je godine u listopadu postala Husserlova asistentica.
U međuvremenu Prvi svjetski rat uzima stotine tisuća žrtava. Među žrtvama je bio i njezin prijatelj Adolf Reinach, koji ju je i upoznao s Husserlom. Edith je otputovala do njegove udovice. To je bio njen prvi susret s križem. “Bio je to moj prvi susret s križem i snagom Boga koju on udjeljuje onima koji ga primaju i nose. Prvi put sam ugledala Crkvu otkupljenih kršćana u njezinoj pobjedi nad poraznom smrću. Bio je to početak pada moje nevjere.”
Ta filozofija bez filozofske problematike, bez metafizike, nije mogla zadovoljiti težnju Edith Stein za apsolutnim. Jedne večeri, kad je bila sama, uzela je iz prijateljičine biblioteke “Život Svete Terezije Avilske”. “Počela sam čitati, bila sam odmah očarana i nisam prestala dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam sama sebi: ‘To je istina.'”
“Majko, ja sam katolkinja.”
Na Novu godinu 1922. primila je sveto krštenje i uzela ime Tereza – Hedviga, te je otišla u Bratislavu da priopći majci svoj prijelaz na katoličku vjeru. Kleknula je pred nju i rekla jednostavno: “Majko, ja sam katolkinja.” Učinak tih riječi bio je potresan. Prijelaz Edithin na katoličku vjeru značio je za gospođu Stein duhovno otuđenje koje je neminovno imalo nastupiti između nje i njene kćeri. Ipak, nije došlo do potpunog prekida između Edith i njezine majke.
Ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Bila je profesorica na Pedagoškom institutu u Münsteru. Pisala je knjige… Pet godina kasnije bježi pred nacistima u Nizozemsku, odakle je deportirana u nacistički koncentracijski logor Auschwitz gdje je ubijena iste godine. 2. kolovoza 1942. godine dva SS – oficira iz Karmela odvode s.Benediktu od Križa i njezinu sestru Rozu, u transport za Auschvitz, u plinsku komoru.
Dok su je odvodili rekla je svojoj sestri: “Pođimo, idemo za naš narod”.
Nekoliko prekrasnih misli o ženama
Žena i sva iskušenja koja kroz život prolazi, bili su filozofska okupacija Edith Stein. Evo što kaže o neudatim ženama:
(Molim vas vodite računa da su univerzalno mudre riječi nastale 20-ih godina prošlog stoljeća!)
Zasigurno život samca nije jedino vrijeme kada žena može naučiti što znači predati se okolnostima koje bi najradije promijenila. No, to se može promatrati kao poseban dar, vrijeme koje nam je Bog dao da prakticiramo ženske darove prijemljivosti, otvorenosti, kao i spremnost za vježbanje vjere, nade i ljubavi.
To je također vrijeme za naučiti umijeće biti žena u svemu, od toga kako se odijevati kako bi se pridonijelo ljepoti svijeta, kako upravljati financijama (praktične vještine za čitav svoj život) i kako biti milostive u prihvaćanju ili odbijanju muškarca a istovremenu ga afirmirati kao čovjeka. To je bogato vrijeme za učenje o sebi i o tome kako se odnositi prema drugim ljudima te prilika za razlučivanje osobnog poziva i poslanja koje je Bog osmislio za srce svake žene.
Govorila je o kušnjama osoba u njihovim dvadesetim ili tridesetim godinama i da mjere svoj život na linearan način: da mjere svoju vrijednost i uspjeh po tome jesu li ili nisu ostvarile određene standarde i postignuća za koje osjećaju kako su ih “trebali” postići: završiti fakultet, pronaći posao iz snova, ući u brak, imati određeni broj djece po određenoj dobi, i kupiti kuću. Rekla kako bi trebali mjeriti naše živote vertikalno, poput tijela na križu. Trebali bi mjeriti naše živote po tome koliko smo duboko uronili u sadašnji trenutak i koliko ljubavi stavljamo u njega.
A.D.Brkić/foto:wiki
