Naša Hrvatska, Bogu dragom hvala, ima izbornika nogometne reprezentacije kakvog zaslužuje. Neću reći da nikad prije nismo imali pravoga – daleko od toga – jer tu su Ćiro, Bilić, Kovač, ali ovaj momak ima nešto više, ono „nešto“ što ga čini posebnim i izdvaja od svih…
Skroman, otvoren, produhovljen, inteligentan, demokratičan, staložen, elokventan i iznad svega domoljub, iskreni hrvatski domoljub koji nas podsjeća na već pomalo odbačene i zanemarene vrijednosti, Zlatko Dalić iz dana u dan svjedoči kako se treba odnositi prema obvezama, poslu, ljudima oko sebe, svojoj zemlji, narodu.
I ne libi se pred kamerama zazvati Božju pomoć, iskazati svoju poniznost, biti ono što jeste. I prenijeti to na ljude oko sebe. Tu pozitivnu energiju koju imaju samo odabrani – ljudi koji su u miru s bližnjima, Bogom i samima sobom i stoga uvjereni kako su na pravom putu.
Njega se ucjenjivati ne može – jer nije karijerist, a prošlost mu je čista kao suza, ne može ga se kupiti jer čast i ljudsko dostojanstvo stavlja iznad svega. Bog ga je lišio megalomanije i žudnje za materijalnim, slavom i uspjehom po svaku cijenu, ne trpi diktat i tutore zato što isuviše drži do sebe i ljudi s kojima radi da bi pristao na ulogu lutke na koncu.
Kod njega nema zakulisnih igara i nedorečenih misli jer ništa ne skriva i ne čini ispod žita. Intrige, tračevi i zlurada podmetanja odbijaju se od njega kao od stijene. Čovjek je to koji gleda u oči sugovorniku – jer ne skriva ništa. Iza njega stoji samo častan i pošten odnos prema radu i životu. On ulijeva sigurnost, nadu, vjeru, optimizam.
I razoružava osmijehom.
Kad smo posljednji put bili tako ujedinjeni? Da, možda u vrijeme referenduma za samostalnu Hrvatsku 1990., tijekom rata 1991-’95., za Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. ili 2012. kad su trojica naših generala i nacionalnih junaka bili oslobođeni zloćudnih i lažnih optužbi u Den Haagu?
Možda i nije tako, ali čini mi se da je ovo čak i nešto više, pogotovu uzme li se u obzir crnilo i destrukcija kojima smo izloženi u posvemašnjem medijskom teroru.
Kad se u najtežim trenucima bilo koje odlučujuće utakmice pljeskalo i skandiralo ime onoga koji ne postigne zgoditak iz jedanaesterca – a bio je i prije odlaska na svjetsko prvenstvo oklevetan od medija i pribijen na stup srama? Kad smo zadnji put imali prigodu doživjeti da se glasovi koji nam nameću negativnu sliku naše zemlje i našeg naroda utišaju sami od sebe? Kad smo ovako disali kao jedno – u Hrvatskoj, Herceg Bosni i diljem svijeta? Kad smo imali čast ovako dostojanstveno i pristojno slaviti našu reprezentaciju i pratiti je diljem velike i ponosne Rusije i tako cijelom svijetu pokazati da nismo divlje pleme i nekulturna i necivilizirana masa balkanaca? Jesmo li ikad doživjeli ovoliko riječi pohvala i divljenja od lidera stranih država, veleposlanika, svjetskih medija, pa i izravnih takmaca na Svjetskom prvenstvu? Vidite li s koliko se uvažavanja i simpatija prema nama odnosi domaćin Rusija – počevši od vodećih državnika do građana na ulicama? O slozi i harmoniji u samoj reprezentaciji ne moramo trošiti riječi, jer sve vidimo i sve znamo. Naši junaci, počevši od izbornika i stručnog štaba do svakoga od 22 igrača Vatrenih svojim primjerom pokazuju kako se voli svoja zemlja i zastupaju njezine boje.
S pravom smo beskrajno ponosni na našeg izbornika i njegovo ponašanje, jer bura u srcu i emocije ne moraju se iskazivati kričanjem, mlataranjem rukama, psovkama, protestima na svaku odluku suca i sumanutim trčanjem uz aut liniju, pa ni tako da se ne pruži ruka pobjedniku na kraju susreta. Gledali smo ga u trenucima dok su Vatreni izvodili odlučujuće jedanaesterce na utakmici s Danskom. U vrijeme kad je kapetan naše vrste izvodio kazneni udarac (nakon već promašenog u vrijeme igre pri samome kraju produžetaka u 116. minuti kad je utakmica mogla biti odlučena u našu korist), Dalić nije izdržao i pokrio je lice rukama. Možemo li itko od nas zamisliti što je osjećao tada i kako je podnio taj golemi pritisak kojemu smo teško odolijevali mi koji smo se nalazili tisućama kilometara daleko od mjesta događaja?
Je li slučajno da je kapetan pogodio, a junak utakmice Subašić potom u velikom stilu obranio tri protivnička udarca? On koji i danas nosi majicu s likom svoga tragično preminulog prijatelja i ne zaboravlja ga ni u trenucima najvećih uspjeha i slavlja, te je večeri igrao za Ćustu i Hrvatsku. I otuda njegova snaga.
Može li sve to biti slučajnost? Ne, jer ništa se ne događa slučajno.
Ono čime su Vatreni vezani za nas (kao i mi za njih) ne može se platiti niti kupiti novcem. Čast, dostojanstvo i ponos ne mjere se materijalnim stvarima i probicima.
Naši dečki i stručni stožer na čelu s tim mirnim, pametnim, poštenim, časnim Zlatkom Dalićem koji uza sve ljudske vrline ima nesporno i potrebno znanje koje uljeva sigurnost i povjerenje, bili su zlatni i prije nego su krenuli u Rusiju. Oni su naši pobjednici ma kako sve na kraju završilo.
I to je nešto nemjerljivo. Ta tajanstvena veza između njih, publike koja ih bodri na stadionima i naroda – naših ljudi diljem zemljine kugle. I onih koji žrtvuju sve i daju zadnju paru, ne žaleći vremena ni truda kako bi stigli u mjesta u kojima Vatreni brane boje i čast Hrvatske. Osjete i znaju to naši dečki. I zato izgaraju, bore se kao lavovi. Oni koji su svjetske zvijezde, ljudi koji su napravili karijere u svijetu i osigurali sebi i obiteljima budućnost, oni kojima ne manjka ni slave ni novca a u zemljama u kojima žive slave ih kao idole, igraju poput poletaraca željni dokazivanja i nadmetanja, ostavljajući srce na travnjaku – samo zato što su svjesni koliko nam to svima skupa znači i stoga što i sami gore od želje iskazati svoju ljubav prema narodu i Domovini.
Nije u šoldima sve…pjevali su naši junaci predvođeni kapetanom u autobusu vraćajući se s utakmice u kojoj je uz Božju pomoć nagrađen njihov trud poslije svih napetosti i trauma što smo ih svi skupa proživljavali kroz više od 130 minuta ogleda s Dancima.
I nije.
Ma koliko neki sumnjali u to.
Naši Vatreni nam na najbolji način dokazuju tu prostu istinu.
Dočekajmo subotu uzdignuta čela, dostojanstveno, s ponosom, mirno i s vjerom u naše dečke i Boga svemogućeg.
I sve će biti dobro.
Jer, dok je srca bit će i Kroacije!
Zlatko Pinter/foto:evarazdin
