Priče ispod Šatora: Kako je Mate tiho došao u “Balkansku kuću sranih” i ušao u legendu?

Šator je mjesto na kojem ćeš uvijek saznati nešto novo, nešto neobično i dobro za treniranje trbušnih mišića, što se kod mene ne vidi. Najbolja terapija je navodno smijeh, pogotovu podsmijeh.

Tako se i ja uputih pod Šator da od svojih prijatelja šatordžija saznam nešto novoga. Nisu me razočarali ni Marko ni Jure ni Grizli, al’ sve priče ne mogu odjednom prenijeti. Tako sam saznao priču o grahu, priču o torti, priču o kreditu za cvijeće i priču o Pakračkoj Svrbopoljani, al’ te priče ćemo prenijeti drugi put.

Ono što sam odlučio danas ispričati je važno da bismo lakše spoznali sve dileme oko šatora.

Današnja priča govori o Mati, ubojici oklopnih klozeta, i ispričana mi je od provjerenoga izvora.

Krenimo redom.

Na egzistencijalnom području oko šatora, bolje rečeno u tamnoj zgradi s dvije šestice, odlučeno je da se konačno na kraj stane sranju u javnom prostoru i na račun države.

Ako ste ikada bili u jednom uredu te realsocijalističke zgradurine onda ćete se sigurno prisjetiti ljepote komunističkog dizajna izražene u vratima koja svojim glasom podsjećaju na ugodnost srednjoazijskih podruma za pronalazak istine u tijelu zatovrenika. Nekadašnji ponos zagrebačkog gospodarstva je okupan tim sjećanjima na inflatorno vrijeme kad se jugokobila svako malo ždrijebila i donosila na svijet nove nule koje su narodu bile prikazane kao napredak socijalističkog društva.

U takvom duhovnom i ideološkom okruženju se je smjestilo ministarstvo koje se zove “Ministarstvo branitelja”, kažu da ima i pridjev “hrvatskih”, al’ u ovoj priči realni i praktični političari ne drže puno do pridjeva kao što je “hrvatski”. U njemu se opet, kao u ruskoj babuški, smjestili odabrani ljudi, selekcija prva.

Pomno odabrana sorta najboljega što je crvena vlada mogla pronaći u vinogradu. Pri izboru elite u obzir su uzeta i prijašnja iskustva. Tako je mjesto upravnog managera dodijeljeno iskusnoj lozi sorte balcanica iugoslavica. Kao najbolje vino i ovi kadrovi su sazrijevali u starim bačvama moći da bi tek nedavno došli do svojeg punog duhovnog, materijalnog i ideološkog sazrijevanja.

Ja sam samo pripovjedač, vjerni prenositelj, onoga što sam prije dva dana, za mojega kratkog boravka, čuo od vjernih pripovjedača u čiji integritet, ratničku čast i katoličku istinoljubivost nemamo pravo sumnjati. Neupitnosti ovo priče podcrtavam i duhovnim stanjem pripovjedača nakon obavljenih duhovnih obreda te istinito i skoro izvorno prenosim priču o glavnim akterima:

vojskovođi Mati Frediću,
šegrtu Ljubomiru Sinoglavčiću i
strateškoj kreatorici Srboslavi Pronađenović.

Ovaj trojac je osnovni kreator hrvatske verzije općeregionalnog pokreta zvanog “Nova kuga”. Taj pokret se zasniva na ideološkim i duhovnim temeljima hinjenog bratstva i jedinstva i čistoće društvenog prostora od natruha bilo kakve nepodnošljivosti prema onima koji su ovu zemlju uništili.

Nošen idejom bezkompromisnog zaborava velebni trojac je odlučio učiniti nešto odlučujuće na prostoru koji nikako da se preda u ruke vlastodržaca, poltrona, klimavaca i regiofila. Radi lakše orjentacije za moje čitatelje koji nisu iz metropole sa šarmom urbang kolodvora za teretne vlakove napominjem da se radi o prostoru na potezu između Pivnice, pruge Ljubljana Beograd, kockice i Ceste bratstva i jedinstva.

Na različitim lokacijama je dugo razmatrano i raspravljano kako i što bi se moglo učiniti da se konačno slomi kičma onima koji su zbog loma kralježnice završili u invalidskim kolicima.

S ciljem uključivanja svih ideološki i kapitalno povezanih skupina parazitske kaste u zgradurini s dvije šestice se okupio tim neuspjelih, ali sposobnih novinara, predstavnika Lige antizmijara uz nekoliko jeftinih branitelja i glavnog promotora na narodnoj ogledalnici hrvatske bijede, gospodina Jugoslava Radmanovića. Mjesto glavnog pripremnog sastanka: zgradurina s dvije šestice.Mjesto glavnog sastanka se na prvi pogled čini nelogičnim, jer je okruženo bojnom invalidskih kolica, al’ je motivacijski gledano izvrstan odabir jer sudionicima diže adrenalin dok u zatamnjenim službenim automobilima probijaju kordon ratnih invalida okupljenih oko vatre.

Uloge su jasno pdijeljene:

Budući je Pronađenovićka iskusni kadar, radila je za KPH, Tuđmana, Račana, Sanadera, Jacu i sada za ovu garnituru, odlučeno je da ona izradi viziju, misiju i strategiju projekta.

Ljubomir, mladi kadar s obiteljskim pedigreom je istančani stručnjak za peglanje društvenih i ratnih razlika. Njemu je pripala uloga da osmisli neku akciju koja u sebi ima dovoljno štofa da bude simbol jednakosti svih ljudi, simbol unutarnjeg poriva i čovjekove egzistencijalne potrebe. U tom pogledu on je već odradio parcijalni projekt naziva “Ja ne mrzim, nego samo pljujem po drugima”.

Operativni zapovjednik, Mate Fredić, prekaljeni ratnik, je u projekt unio svoj autoritet pozicije. On uživa ugled u polusavezničkim grupama vjerničke priode jer je čudesnim ozdravljenjem postao legenda i u neprijateljsko vjerničkim krugovima, a u stanju je preuzeti odgovornost za onu zadnju akciju koja bude potrebna. Svoja iskustva je, po pričanju prekaljenih neprijatelja regie balcanice, stekao vježbajući u Crikvenici na američkim strojevima Joj Stik.

Plan je razrađivan navodno odmah nakon gubitka važne kote na brdu Pantolonac. Neki sudionici invalidske vojske tvrde da su ovaj trojac viđali do dugo u noć kako pod zatamnjenim svjetlima, kao nekada u ratu, simulira, planira, raspravlja i telefonski koordinira ideje.

Kao i u svakom ratu i u ovoj akciji se najprije krenulo crtanjem problema na pločama, stvaranjem opće atmosfere savezništva, prozivanjem lažnih neprijatelja, kreiranjem savezništva, prebacivanjem borbe u povijest te pojedinačnim napadima na glavne nositelje okupacijskih snaga. Planovi su dobro napredovali, ali je neprijatelj bivao sve jači i jači. Potpomognut tradicionalnim neprijateljima elitooslobodilačkog rata protiv naroda invalidski okupator je prijetio da postane općenarodni pokret pa je se moralo požuriti s odlučujućim probojem.

U tome smislu su na mjesto glavnog okršaja jedne srijede dovedeni svi glavni koordinatori akcije.

Kao što to biva u životu, tako se dogodilo i te značajne srijede. Idea magnifica je sinula iznenada i potpuno neplanirano.

Na svom zadatku je tim povodom u Zagreb pristiglo drugo pojačanje iz Dalmacije, bez pseta i štaka, ali pod šeširom.

Put prema đavolskom raju vodi kroz dvorište, bolje rečeno putem zacrnjenih službenih automobila, a uz njegov rub se nalaze simboli jednakosti svakoga čovjeka, totemi ljudske slobode i ljudskih potreba, plastični klozeti.

Narečeni šeširdžija je gordo, kao krški pijevac dok juri kokoš, žurio dvorišnom cestom koja vodi do centra moći dvije šestice.

No vrag nikada ne spava pa kao što se događa svakom Imoćaninu, tako se dogodilo i našem šeširdžiji.

Nepredviđeno ga je, na sred ceste, presreo drugi Imoćanin. Iako mu je lice bilo skriveno sjenom šešira, nastalom od jutarnjeg sunca, našega šeširdžiju je prepoznao sumještanin, koji se po starom dobrom imotskom običaju na kolicima vozikao do klozeta da bi se rasteretio prije napornog dana borbe na suncu i asfaltu.

Društvoljubivi Imoćanin u kolicima je odmah zavikao i pozdravio susjeda pod šeširom, a ovaj naravno taj pozdrav nije mogao izbjeći pa se upustio u mali razgovor o dici, ženi, problemima i vinu.

No, ne bi imotski bojovnik u kolicima bio pravi Imoćanin da mu na um nije odmah pala zajebancija. Malo pomalo je on šeširdžiju namamio da s njim dođe do objekta u prostoru, takoreći umjetničko narodnog izražaja. Stigavši do plastičnih klozeta on je muku pomučio da otvori plastična vrata. Šeširdžija, poznat po svojoj ljubavi za sve ljude, je nehotice priskočio u pomoć i otvorio vrata.

Istoga trenutka je, što zbog uštede u kemikalijama, što zbog ranojutarnjih sati, šeširdžiju obasuo neodoljivi miris podsjećanja na zatomljeni doživljaj sa splitske kavanske scene. Podsvijest mu je počela vibrirati, srce se potpuno oslobodilo ustaljenog ritma i on se, ko imotska starica, koja na leđima nosi državnu prašku da bi ugrijala dicu, složio na cestu.

Prisutni ratnici su prekinuli jutarnju priču oko vatre, a i naš Imoćanin u kolicima, ime mu nebudi spominjano, je brzinom kojom teče Crveno jezero pomogao unesrećenom šeširdžiji.

Ovaj se na brzinu otresao, podigao na noge, prijezirno bacio pogled na susjeda koji nema čak ni nogu, te kao magarac kojega je ubo stršljen u guzicu pojurio do ulaza zgrade s dvije šestice.

Ujurio je u kanceleriju u kojoj su već sjedili glavni akteri projekta.

Bila je to odabrana ekipa stručnjaka koji su u rano jutro u zatamnjenim automobilima stigli da bi na licu mjesta osmislili učinkovit plan kako prekinuti za vladare neizdržljivo sranje s invalidima.

Bio je tu izlizani predstavanik Lige antizmijara, specijalist za petogodišnji proljev s morskim okusom, topli novinarski tajkun, specijalist za osobne napade i poreze, vladar portalskog prostora u regiji, jedan predstavnik protivničke novine, zastupnik šizorfrenika, drug omladinac Radmanović i naravno glavni nositelji projekta:

strateginja Srboslava, Ljubomir i zapovjednik operacije, iskusni ratnik Mate.

Šeširdžija je morao ispričati što mu se dogodilo, trpeći pri tomu osjećaj da se ovi drugi čak i raduju nejgovoj nevolji.

Dok su drugi slušali, hinjeno ga tješili i donosili mu mirisne rupčiće, Srboslava i Ljubomir su se brzinski pogledavali, crtali i pisali, a onda je nastao muk koji je nastajao kad bi u saloon kročio Doc Holiday.

Svi su osjetili da je rođen pakleno učinkovit plan da se prekine s neprijateljskim okruženjem u kojem se borci za fotelje radničke klase moraju provlačiti u crnim limuzinama pored okupatora u invalidskim kolicima. Sramotno za svakog koji voli pravdu i pravednost, pomirbu i nemržnju.

Pokretima medvjedice dok se približava ranjenom zecu Pronađenovićka je ustala s debele stolice koja je grijala njezine raskošne bokove i uputila se prema ploči na kojoj je visio bijeli čisti papir. Uzela je crveni flomaster i počela na praznom papiru risati plan uništenja neprijatelja u invalidskim kolicima.

Ljubomir je svaki njezin potez objašnjavao gledajući nemrziteljski preko naočala. U čitavoj akciji je važna simbolika, jer građani i građanke vole simboliku, pojasnio je Ljubomir brutalo sudionicima koji ne vole simboliku ideja, ali obožavaju simboliku brojki na bankovnim računima. Dodatno je važno da buduće generacije najunosnije hrvatske znanosti, one o teorijama zavjere, imaju što za pisati i sve to mora biti upakirano u odlučnu akciju spašavanja parazitskih jadnika koji trpe teror invalida.

Dan obračuna je odabran sukladno spoznaji da se akciju mora zakamuflirati.

Harmonija simboličnih brojeva je nastala kroz moždano uzrujavanje sudionika pa je zaključeno da se odabere nekoliko glavnih brojeva: trojka, šestica, sedmica i osmica. Dodatno bi trebalo u to ubaciti i neku poveznicu koja bi neprijatelja uzdrmala tamo gdje on to nikako ne očekuje. Da naknadni teoretičari ne bi u sustavu otkrili sistem odlučeno je da se u harmoniju ubaci naoko nevažan broj četvorka i desetka.
Time bi se, po mišljenju predstavnika Lige antizmijara, ciljanim skupinama poslala odlučujuća poruka, a desetka i četvorka bi numerološki bile argument da se uopće nije radilo o sofisticiranom planu. Po mišljenju Srboslave i Ljubomira genijalan plan, a nakon potvrde glavnog ratnika Mate nije više bilo sumnje da je ovo odlučna akcija proboja koji će spasiti guzice parazita.

Što je dakle Pronađenovićka nacrtala na papiru, koji je tajnim vezama dospio u ruke jednog invalida, kojemu ime naravno ne možemo objaviti?

Papir se čuva u tajnom pretincu i poslužit će kao dokazni materijal u svađi tko je dijelio branitelje.

Na tom papiru je Srboslava skicirala sljedeći plan:

Datum početka akcije neka bude 7 dan mjeseca četvrtoga u 6 sati i 66 minuta. Tri dana prije dana desetoga, dana nepoželjnih ritualnih slavlja ciljane skupine.

Naziv akcije “Klozet”. Kod prijedloga naziva je naknadno dodana primjedba pod inicijalima M.F. uz dodavanje riječi “oklopni”.

Pretpostavka naših jezičnih forenzičara je da se ovim dodatkom trebalo motivirati glavnog izvođača i zapovjednika jer riječ “oklopni” kod njega probudi neobuzdani ratnički duh i tako bi na emocionalnoj razini doprinijela skoku ugleda u postakcijski raskalašenim medijima.

Sedmica bi trebala poslužiti za zavaravanje da se radi o božanskom planu, prva šestica je po mišljenju kreatora tifusarskih napada realno vrijeme usklađeno s prirodnim tijekovima ljudskog probavnog trakta. Po izvješćima ubačenih elemenata najveći broj šatoraša baš u to vrijeme koristi objekte olakšanja. Tada u pravilu počnu prvi plinski napadi na mir i zadovoljstvo neprisutnih djelatnika u ministarstvu, a druge dvije šestice nek budu oznaka mjesta operacije. Uklapanjem ove tri šestice u plan bi se postigla duhovna potpora Svjetlonoše.

Radi zamagljivanja i šireg konteksta akcije odabrana je i trojka, tri dana prije glavnog praznika svih onih koji ni dan danas nisu shvatili da ovom zemljom vladaju oni koji časte šestice.

Datum odabran, objekt definiran, priprema terena odrađena i samo je bilo pitanje praktične provedbe.

Ljubomir i Srboslava su razradili ideju, Šeširdžija je u mirisnom deliriju došao do ideje, a ratnik i formalni šef čitave akcije je se, ne žaleći svojega ugleda, vremena ni energije, odlučio da će on vlastoručno provesti akciju.
Poučen iskustvom kako je gradio image ubojice tenkova, ćeloglavi borac je pravovremeno uključio svoje saveznike, napravio je popis, kojeg je nazvao latinski “indeks”, da bi dokazao intelektualnost svojega pothvata, i odradio koncentriranu akciju pripreme terena za konačni proboj. Pripreme su trajale nekoliko tjedana i osjetili smo ih u svim uključenim medijima.

Tamnu družinu su zacrnjeni automobili razvezli po rupama u kojima su obitavali, šeširdžija je natrag morao pješice, al’ ovaj put bez pozdravljanja susjeda, a u sljedećih par dana su invalidi u Šatoru primijetili neobičan mir u zgradurini s dvije šestice.

Nakon ove srijede po medijima su novinari počeli orkestrirano pisati o invalidima, otkrivene su dodatne rupe na invalidskim kotačima i samo se čekao dan kad će biti objavljen glavni plan za suzbijanje okupacije i konačno oslobođenje parazita od invalida.

Srboslava je po naredbi vojskovođe Mate opečatila pošiljku kojom se neprijatelju predlaže napuštanje položaja ili rat do isprđenja. Za monitorom je sjedio borac sigurne ruke i nesigurna pravopisa. Odaslano je prvo punjenje i pogođeno je središte neprijatelja, ono odgovorno za podsmijeh.
Ne znamo zašto, al’ je očito zaboravio da je odabir ciljeva, neprijateljskih jutarnjih položaja, dokaz njegove agresije na legalnost. No, on je neumoljiv, nepopustljiv i spreman je snositi sve konzekvence, hrvatski rečeno on je spreman pregristi govno ako je to zbog napretka, mira, blagostanja i fotelje potrebno.
Plan je prezentiran glavnom zapovjedništvu vojske na Trgu propalih pionira. Još je samo trebalo dobiti odobrenje glavnog zapovjednika. Na njegovo dopuštenje nije trebalo dugo čekati.

Čak štoviše, ono je bilo sročeno u obliku naredbe: Izvorni tekst naredbe nismo dobili, jer je pisan na nama nepoznatom pismu, valjda zbog simbolike i kamufliranja, al’ vjerujemo da je naredba glasila otprilike ovako:

“Drugovi i drugarice, ratniče i komesari. Kao što znate neprijateljske snage su opkoliile svojim invalidskim kolicima naše najbolje drugove i drugarice. Već nekoliko mjeseci ti nezasitni šatoraši dovode u pitanje tekovine naše postrevolucije i prijete konačnim porazom naših udruženih snaga. Niti najveći napori naših saveznika iz civilnih udruga nisu uspjeli slomiti ovu vitalnu skupinu sto postotnih invalida pa je moja naredba i naredba glavnog štaba jasna i ima da se provede bez odlaganja i bez milosti:

Prihvaćam vaš prijedlog akcije i naređujem:

Sedmoga aprila, tri dana prije njihovog praznika invalidski klozeti moraju pasti!”

U ime glavnog štaba

Mile Šizić
U mjestu Vrabac,
bez potpisa i datuma radi izbjegavanja eventualne kasnije zapovjedne odgovornosti.

Kurir Boško Muha iz pionirske organizacije je prenio naredbu do glavnog operativnog mjesta i akcija je mogla biti provedena.

Za vas, ekskluzivno, kao za moje vjerne čitatelje, otkrivamo još neke detalje:

Strateška ekipa je do u bobu razmišljala o simbolici, odabrala je i za zadnji udarac numerologiju. Šestice za njihovu ideologiju, trojka i sedmica za neprijatelja, ali kako pomiriti, ispeglati sve to, kako tomu dati simboliku koja bi donijela sreću i blagostanje i nije omeđena vjerom u Boga ili đavla?

Za peglanje je odgovoran Ljubomir. On je sretnik u ovoj zemlji koji svoju sreću zahvaljuje činjenici da ne zna. Zato je on je razradio plan koji u sebi nosi simboliku sreće. Do sedmoga dana će na neprijateljski teritorij ubaciti onoliko klozeta koliko je potrebno da se napuni broj osam, kineski broj za sreću. Zašto kineski i zašto osmica?

Ljubomirov intelektualni kapacitet je ovdje povezao dvije simboličke sitnice i tako još jednom dokazao da imamo nove pametne snage, snage koje su u stanju tolerirati i skoro nespojive činjenice da bi postigli mir i sreću.
Kina je paradni primjer socijalizma, dakle njihov broj će im donijeti sreću. Glavni operater i ratnik, Mate može prebroditi svoju odbojnost prema ratu samo ako ispred sebe ima osam objekata za ubijanje. Dodatak “oklopni” je već već postao analan i time priskrbio našem ratniku neupitni epitet “ubice neprijateljskih oklopnih klozeta”.

Mate, je došao tiho i samozatajno, ali želi ući u legendu, a tamo se može samo ako se misli na sve detalje.

Zato je odlučeno da će narečenoga dana u narečeno vrijeme biti javno popraćeno ubijanje osam neprijateljskih “oklopnih” klozeta koje plaća narod, dakle partija i on.

Mjesto u “Balkanskoj kući sranih” mu ne će biti upitno, a za vas, moje vjerne čitatelje samo jedna mala poruka:

Imajte uvijek na umu da nisu govna samo u klozetu.

P.S. Događaji i osobe u ovoj priči su proizvoljni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.

P.P.S. Okolo kolaju priče da je onaj Imoćanin u kolicima zapravo bio naš stari jaran koji je u nedostatku Opela i da bi malo naštetio jednom kolegi, koji je još spavao, “posudio” kolica, privio noge i tako malo osjetio solidarnost. Kad je ugledao šeširdžiju navodno nije mogao odoljeti svojim genima i odlučio je šeširdžiju malo nasamarit.

Foto: Maxportal/Ministarstvo branitelja/ Facebook