Pobožan i bogobojazan katolik zna sve što se događa u crkvi, poznati su mu rituali i neophodne pripreme za Svetu Misu, a mnogi od nas smo bili ministranti i čitači u crkvama te smo stjecali svoje prve vještine u javnom nastupu.
Kao što ste saznali iz prethodne dvije priče, naši ratnici i njihovi pratitelji su se, silom pendrekaša, zatekli u crkvi sv. Marka u kojoj su morali provest čitavu noć. Burnu i zanimljivu noć, punu razočaranja nad postupanjem, navodno, hrvatske vlasti, noć punu sreće jer su osjetili da nisu sami, ali i noć koju je, kako tako, trebalo pregrmiti.
Kamenom ovjenčana crkva bila je, u svoj svojoj hladnoći, jedino mjesto te noći na kojem su invalidi mogli potražiti svoj topli boravak. Kao što nekada Marija i Josip potražiše boravak u hladnoj pećini tako i naši bojovnici, invalidi u kolicima i sa štakama, jedino utočište pronađoše na podu i na klupama crkve.
Iako su pred vratima čekali pendrekaši, pod je bio hladan, a klupe uske, ipak je duhovno stanje naših bojovnika bilo na zavidnoj razini, a uzrok tomu je nepobjedivi humor, spremnost na pomaganje i dostojanstvo u ovoj teškoj situaciji.
Tko god je bio minstrant sjetitit će se onog iskonskog nagona skoro svakog ministranta da barem jednom oproba misno vino. Misno vino je najviša oznaka vrhunske kvalitete. Imoćani i Dalmatinci kad prodaju po Bosni vodom kršteno vino okite ga pridjevom “misno”. To je najpouzdaniji marketinško prodajni argument na koji nijedan pravovjerni bosanski katolik ni u snu nebi imao primjedbu jer bi to bilo ravno grijehu. Misno vino mora biti bez dodataka, ono je polazište misterija i zato je ono za sve generacije ministranata na svim kontinentima pravi izazov, a svećenici, koji bi minsitrantima dali pokoji gutljaj, su bili pravi heroji u dječačkim očima.
Najveći broj naših heroja je nekada bio ministrant, neki milom neki nagovorom, al skoro svaki je znao što znači “misno vino”. Takav je i Nidžo, Jure, Marko i Dida. Svi oni su ljubitelji dobre kapljice, a na samom vrhu se nalazi “misno vino”.
Ministrantski nagon je duboko usađen i nemoguće ga je protjerati niti ukorom, niti prijetnjom grijeha, a niti prizivima savjesti. Taj nagon ne nestaje ni kad čovjek odraste, čak se ponekada i pojača.
Jedina učinkovita metoda zaštite od ministrantskog nagona da proba misno vino je oprez, dobro skrovito mjesto i drugi ministranti koji su u stanju prepoznati potencijalnog kušatelja te ga na vrijeme spriječiti. Od davnina je poznato da se i u ovakvim slučajevima događa da se ministranti udruže i onda ništa ne pomaže. Jedino što se svećenik može je ponadati se da ministranti ostave dovoljno vina ili da on ima neku dodatnu bocu za koju oni ne znaju.
Te večeri je crkva sv. Marka iznenada postala utočište invalidima, među kojima su mnogi bivši ministranti, pa je župnik očito previdio mogućnost dugotrajnijeg boravka većeg broja vjernika u samoj crkvi, a poznato je da pendrekaši nisu dopuštali dostavu nikakvih rezervi, pa niti misnog vina, a ako se dobro sjećate Jure i Lula su svoju hrabrost u spašavanju specijalca naplatili jednim bocunom misnog vina. Zbog tih otegotnih okolnosti i nemogućnosti predviđanja do kada će trajati opsada, župnik je na vrijeme procijenio da bi ono malo misnog vina, jednu bocu, trebalo sklonit na tajnovito mjesto da se slučajno koji ministrant nebi zaletio u iskušenju.
Očito je sve bilo predviđeno do u tančine, osim činjenice da je Nidžo stari izviđački lisac s izraženim ministrantskim instinktom i željom da i ovu noć učini malo zanimljivijom, šaljivijom i ljudskijom.
Dok je župnik, skrivećki ispod talara, nosio bocu misnog vina na tajno mjesto, Nidžo ga je sokolovskim očima pratio.
Ono što pak ni Nidžo nije mogao znati je činjenica da su i Marko i Dida stari ratni lisci i prokušani ministranti, spremni na svaku šalu, ali i sposobni provaliti namjere svakog ministranta, pa makar i tako ostarjelog s ratnim iskustvom.
Kad je župnik ostavio vino na skrovito mjesto crkvom je vladao žamor. Neki su pričali, neki su se pobožno molili, neki su u sebi psovali napreskok, bojeći se da ih sveci na zidovima ne čuju, a neki su ležali odmarajući se. Na vratima su sjedili bogoslovi i par zdravijih invalida, a Niđo je lagano krenuo od osme klupe. Pri tomu je njegov izraz bio dostojan najpobožnije žene hodočasnice koja na koljenima moli za dobru nevistu, a u očima joj se prevrću sve one rospije na koje je njezin sin bacio oko.
Nidžina pobožnost je bila tolika da je svako malo morao još jednom skratiti razmak između sebe grješnika i sakristije, iz koje je prije pola sata izišao župnik. Njegovo ministrantsko iskustvo mu je govorilo da je misno vino negdje u sakristiji, najvjerojatnije na najnižoj ili najvišoj polici. Budući je župnik bio nešto oniži onda je vjerojatno vino na nižoj, a to je za Niđu bilo idealno jer bi pentranje moglo izazvati gubitak vremena, a on, stari ratnik, je znao što znači dobra priprema i brzina izvedbe akcije.
Mic po mici, Nidžo se primicao već trećem redu klupa, siguran da će uskoro okušati misno vino u crkvi sv. Marka, vino o kojem su pjevane pjesme, vino kojeg su probali kanonici, vladari i veliki ljudi.
Dok je Nidžo brkao Očenaš i Zdravomariju pratile su ga budne oči, Markove i Didine. Njih dvojica su sto postotni invalidi u kolicima.
Stari lisci, isto kao i Nidžo, nisu bili od jučer. Em su ministranti, em su u ratu naučili da je spavanje opasno za život i grah u loncu.
Nidžo je bio potpuno zaokupljen svojim namjerama pa je smetnuo s uma da je skoro nemoguće zaspat u invalidskim kolicima.
Marko i Dida su brzo prozrijeli Niđinu namjeru, nisu vjerovali iznenadnom nagonu pobožnosti. Nidžin svetački pogled im nikako nije odgovarao uz nemirno cupkanje usana i nogu. Kao u nekoj tajnoj akciji u predmrak pokretima očiju su se brzo sporazumjeli. U očima im se očitavao strah da bi Nidžine, pretpostavljene namjere i kvaliteta misnog vina mogle dovest u pitanje slavljenje jutarnje svete mise.
Nidžo je pokretom najpobožnije seljanke skratio razmak između svojeg grješnog tijela i sakristije, spustio se na koljena u prvoj klupi i započeo je Očenaš iznova. Taman kad je bio na riječima “Kruh naš svagdašnji”, pomislio je da bi se moglo moliti i “vino naše..”, al ga je i sama pomisao na bocun pun misnog vina uzrujala, zbunio se u pobožnoj molitvi i ne primjetivši da je je s lijeve strane Dida pozicionirao svoj invalidski stroj, a s desne je Marko već silazio s kolica i utrpavao se na klupu.
Dida je preuzeo tihu riječ i rekao:
“Prijatelju, baš lijepo da si počeo krunicu, smeta li te da zajedno molimo”?
“Ma, kakvi, Bože sačuvaj”, dobacio je Nidžo, sav izvan sebe od sramote jer je njegov plan bio drugačiji, ali i od sreće da su ova dvojica tako pobožna pa im na pamet ne pada da pomisle išta drugo osim onoga što rekoše.
Marko je brzo prihvatio prijedlog. Započeli su glasno moliti krunicu, mnogi su se pridružili, a Niđo je bio u sredini, na sigurnom i on i bocun misnog vina.
Kod Drugog otajstva se dogodilo pravo čudo. Niđo ja potpuno zaboravio svoje prvotne planove, upustio se svim srcem u molitvu i bio zahvalan prijateljima da su svojom pobožnošću spasili jutarnju misu.
Marko i Dida tu noć nisu Nidžu ispuštali iz očiju, sve dok ujutro nisu vidjeli da župnik mirno i uobičajeno izlazi za oltar noseći dva bokalčića s vinom i vodom.
Niđo je bio sretniji od njih dvojice jer je Božjom providnošću izbjegao klasičnu ministrantsku zamku koja je mnoge ministrante utopila u besane noći i grižnju savjesti.
Jedino što ga je uznemiravalo je bila pomisao da je se ipak trebao prijavit kao ministrant.
Vinko Vukadin/foto:maxportal
