PRIJEDLOG: Spomenik s Bleiburga prenijeti u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini

Ne postoji životna situacija u kojoj čovjek ne može ostati častan i dostojanstven. Onda kad ga žele poniziti, kad vrijeđaju, lažu, kad raspolažu silom i koriste ju kako bi ga progonili… Uvijek se može ostati častan i dostojanstven. Pitanje je samo cijene koju je spreman platiti.

Mi Hrvati, čini se, ponekad to zaboravljamo. I dopuštamo sebi da nas oni koji nam nisu skloni uvaljaju u vlastito blato. Umjesto da ostanemo izvan te kaljuge, mi bez mnogo razmišljanja spremno ulazimo u nju, iako bismo trebali znati kako je to najčešće i cilj onih koji nas pokušavaju u nju uvući.

Punih 45 godina u Hrvatskoj nismo smjeli niti spomenuti Bleiburg, Križni put, Jazovku, Macelj i stotine drugih stratišta, mjesta pokolja i stradanja kroz koja smo prolazili u poraću. Ali, uspomenu su čuvali i sačuvali naši iseljenici, progonjena i žigosana hrvatska emigracija koja se nije mirila s komunističkim lažima i krivotvorinama – i oni malobrojni domoljubi koji su čamili u jugoslavenskim kazamatima zbog istine koju su zastupali i nisu je se htjeli odreći ni po cijenu života.

Danas, 2019. godine, Katolička crkva u Koruškoj brani održavanje svete Mise na Bleiburškom polju. I nije to zasigurno ideja koja je potekla iz glava tamošnjeg svećenstva. Oni su samo provoditelji političkih naloga – čijih, to i nije tako važno.

Nakon reakcije HBK koja je u Hrvatskoj naišla na gotovo jednodušnu potporu pa i u samom političkom i državnom vrhu, uslijedila je reakcija glasnogovornika nadležne dijeceze Gurk-Klagenfurt, Matthiasa Kapellera koji je u ime onih koji su uskratili dozvolu za daljnje održavanje svete Mise za žrtve Bleiburga izjavio kako oni nemaju namjeru nastavljati dijalog s HBK po tom pitanju, te da su sve rekli u svome nedavno objavljenom priopćenju. I što sad?

Naravno da ne trebamo odustati od pravednih zahtjeva za komemoracijom na mjestu stradanja, ali mali su izgledi da oni koji su postupili po političkom nalogu jačih i moćnijih popuste i prihvate naše argumente.

Ne zaboravimo kako Austrija po mnogim pitanjima nije svoj gospodar, kao što ni Vatikan (nažalost) danas nije ono što je bio u vrijeme Ivana Pavla Drugoga.I što nam je činiti?

Umjesto jalovog prepucavanja u kojemu su nam male šanse da istjeramo pravdu a velike da se uvaljamo u blato, mogli bi možda to riješiti mnogo elegantnije.

U dogovoru s bližnjima i rodbinom žrtava, kao i Počasnim Bleiburškim Vodom i svim drugim udrugama koje njeguju kulturu sjećanja na naše od krvničke komunističke ruke umorene žrtve, razmisliti o tomu da se spomenik oko kojega smo se do sada okupljali na Bleiburgu možda prenese u kompleks Crkve Hrvatskih Mučenika na Udbini ili na Jarun, u crkvu Sveta Mati Slobode.

Nije li vrijeme da konačno počnemo stvarati kulturu sjećanja na žrtve tako što ćemo im odavati počast, izražavati pijetet i držati svete Mise na jednom mjestu – svima koji su se kroz našu krvlju i patnjama ispunjenu povijest tijekom stoljeća žrtvovali za svoj rod, dom, Domovinu i vjeru katoličku?

Kršćani smo i dobro znamo da molitva jednako vrijedi gdje god je izgovorili i da pijetet i štovanje žrtve naših mučenika ne određuje ni vrijeme ni mjesto – nego osjećaj koji nosimo u duši.

Ako se iskreno i čista srca moli, Bog to vidi i čuje, bili mi na Bleiburgu, na Udbini, u Zagrebu ili ma kojemu drugom mjestu.

Na kraju, zar i ta simbolika duhovnog povezivanja nas živih i onih koji više nisu s nama, na jednom mjestu – u svetištu nacionalnih mučenika, ne bi bila korak ka onom toliko željenom zajedništvu koje nam nedostaje i još uvijek ga nismo u stanju postići?

Zlatko Pinter/Foto:FaH