PIŠE: Goran Raguž
Treći dan nakon “pokušaja” državnog udara u Turskoj, izvjestan mu je autor. Sam sultan na vrhu svoje piramide kojoj se ljuljaju temelji jer se u zadnju godinu tope izvori prihoda koji su napravili čudo od Turske.
Prvo, ukinute sankcije Iranu.
Od njihovog uvođenja, Rusija i Turska su se postavile kao diskretna, masno plaćena komisionarski, transmisija prema Teheranu i nazad. Milijarde su tiho tekle i Iran je funkcionirao skoro normalno, iako opljačkan za masne provizije koje su završavale u džepovima odabranih, osobito Erdoganovih. Padom sankcija koje ni rat u Iraku i Siriji nije mogao zaustaviti, presijeca se vitalan dotok casha u sve veću obitelj i na zajedničku siniju.
Da bude i gore, Iran ekspresno vraća svoju proizvodnju nafte na predsankcijsku i željan novca, obara joj cijene na tržišnu razinu gdje “bratska” Rusija dobija krvav nos. Domina padaju. Usput, Iran zabrinut za decimiranje Šija u Iraku i Siriji, hladno šalje svoju Revolucionarnu gardu gdje god treba, od Jemena do Damaska i u ovom trenutku drži četiri glavna arapska grada. Tu je i Erdoganu pomalo svanulo. U svim kategorijama moćniji, a sada i bez sankcija, Turska postaje just another country i vrlo daleko od projektirane uloge nove Majke Sunita.
Drugo, kolaps obaranja nekada bratskog režima u Siriji.
Ovo bi se moglo po Erdogana pokazati materijalno štetnije od muže iranskih sankcija. Šapa koja je na nalazišta nafte i sačuvane cijevi i cisterne – što govori o ocu projekta ISIL – se pokazala rijeka para tipa Eufrata. ISIL za naftu, dobija logistiku i sklonište, slobodno šetkanje boraca, sanitet, hranu i slično.
Domina počinju padati kada iranska nafta počinje obarati cijenu i kada Rusi panično shvate da ne mogu pumpati Sibir ispod 70 usd barel a u Siriji je 6 usd dosta. K tomu još, Asadovi duguju za oružje još od vremena Brežnjeva oko 1-1,2 trilijuna usd. Rečeno, učinjeno. No to izbija još jedan sahan sultanu nam, osobito kada Rusi počnu redati slike cisterni u pravcu sjevera. A da nevolja bude veća, već je i prije ruske intervencije bilo izvjesno da će Al Asad preživjeti. Bilo je pitanje vremena kada će Erdogan oderati po Rusima ne bi li ih usaulisao, no samo je dobio osvetoljubivog Putina na vrat kojeg boli neka stvar i za oborene pilote ili zrakoplov, koliko za javni šamar koji je popio od Redje. Elem u kratko, Sirija kao cash cow za Tursku je također završila.
Treće, unutarnji problemi u stranci.
Toliko plijena koliko je AKP kupila kroz tradicionalnu instituciju bakšiša, negdje je moralo izazvati sukobe, pa smo i prije Davutoglua bili svjedoci Erdoganovih miješanja napakovanih karata. Zanimljivo je da su svi otpadali bez vriske odbačenih. Biće i mirazi su tekli kako treba?!
Sve gore navedeno je bitno složenije za jednu težu knjigu, nego za kolumnici ili facebook status. Dalo bi se tu mnogo stranica redati sve u što se ugradio taj moćni klan, no posljedice ovog insceniranja udara će biti duge i gadne, i za Erdogana i za Turke.
Ne dvojim da će ugroženih prihoda pomesti sve oko sebe željeznom metlom, da će vojska za koju je dugo čekao priliku da je sredi, nakon uobičajenog klanja biti svedena na pretorijansku gardu te da će nespreman nositi se s demokratiziranjem zemlje, ukidati instituciju po instituciju. Tu negdje će mu biti i kraj. Poglavito, ako je otpor naroda iščitao kao podršku sebi, a ne državi.Tada mu dolaze gadna vremena u usporedbi s kojim će pobuna na Taximu biti ništa.
Turci su napredovali od poljoprivredne nacije do moćnog i obrazovanog društva, potpuno svjesnog što bi im značila još jedna diktatura. A Erdoganu će se desiti da je zapalio Reichstag samo da ispeče šiš kebab. Skup roštilj, jako skup.
Foto:AP
