Igor Mandić, pisac i polemičar bio je gost današnje emisije Nedjeljom u dva Aleksandra Stankovića.
Ispričao je kako je 16 godina je uplaćivao novac za svoj pogreb i u trenutku kad je bio bez novca, odlučio je povući novac. Kako je rekao, taj je novac pojeo i zapio – sam se počastio za svoje karmine.
Dugo, vrlo dugo, u javnom prostoru nismo vidjeli razvalinu od čovjeka, kakvom se danas pokazao Igor Mandić. Možda Stanković nije imao takav dojam, iako se na momente činilo da ni on ne zna što će s Mandićem.
Istodobno mu se i divio ( kako Stanković uvijek čini prema ljudima iz svijeta kulture) i žalio ga.
Iako će dio javnosti s divljenjem pozdraviti Igora Mandića, i složiti se s njim, desnica će mu opako zamjeriti parafrazu engleskog pjesnika iz 18. stoljeća Samuela Johnsona ( “nacionalizam je posljednje utočište hulja“), mene se dojmila ispraznost, ništavilo i očaj koje je cijelu emisiju emitirao Igor Mandić.
Njegovi zagovornici citarat će da je ugledni pisac, kolumnist i polemičar, redati naslove iz opsežne bibliografije.
Protivnici će podsjećati na brojne laži koje je izgovorioi napisao, a bilo ih je. Od onih na pogrebu Aresnu Dediću, do govora o ustaškim koljačima koji i danas stoluju u Zagrebu. O lažima vezanim za Domovinski rat ( “Tuđman i postustaše krive su za rat”), pobuni Srba u Hrvatskoj, o Mirku Norcu, Kosovu i Crnoj Gori….
Bilo je toga još. Svaki njegov izlet u političke vode izbacio bi poneku budalaštinu primjereniju Šešelju nego humanističkom intelektualcu naglašene individualnosti.
Gledajući Mandića sjetio sam dvojica pokojnika iz nedavne hrvatske prošlosti, Ivana Šibla i Vlade Gotovca.
Nakon što su ga se partijski drugovi odrekli u “Ratnim dnevnicima” Šibl je napisao: “Sadašnjost mi je odvratana, budućnosti nemam, a prošlosti se stidim. U gluhim noćima kad me napadaju crne misli smisao pokušavam naći u pisanju …
Sumnje su postale spoznaje, bespomoćan sam, potišten, sumoran, s čestim tjeskobama, prošlost mi nije dobar drug. Svevišnji me, na žalost, nije obdario milošću vjere, jer pravi vjernici zacijelo ne uzimaju sredstva za umirenje...”
Govoreći na pogrebu Ante Paradžika u rujnu 1991. Gotovac je oproštajnim govorom (ciram pos sjećanju) “Danas kad odlaziš u veliku crnu prazninu….” zbunio nazočne. Mnogi su mu zamjerili irelgiozni govor na pogrebu praktičnog vjernika.
Posljednje godine života Vlado Gotovac je proveo u Rimu. Svećenik iz Crkve sv. Jeronima prepričao mi je da je posljednje dana, “kad je već osjetio da mu je Bog odškrinuo vrata”, Gotovac svakodnevno posjećivao crkvu i molio. “Pripremam se za susret sa Svevišnjim”, govorio je.
Igor Mandić u današnjoj emisiji djelovao je kao Ivan Šibl u gluhim noćima. Izgubljeni duševni mir teži je od izgubljenog rata. U današnjoj emisiji Nedjeljom u dva pokazao se kao čovjek za žaljenje.
Stanković mu to nije trebao učiniti.
M. Marković/foto:hrt
