Dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne „moderne“ informatike i izbornog „zastarjelog“ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu, a u nekim školama nuždu obavljaju u šatoru.
I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.
Vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole. Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.
Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu ne će riješiti ni jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet i te kako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.
Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji koji će za godinu do dvije dana biti stare kante, te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.
U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.
No, to nije nikakav drastičan primjer. Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne.
U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru!
Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.
Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao.
Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni „R“. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.
I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne „moderne“ informatike i izbornog „zastarjelog“ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe.
Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.
Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići.
Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.
I konačno, kad je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.
Foto:epodravina
