U nekoliko posljednjih godina pisao sam ili sam, kao zaposlenik Instituta za hrvatski jezik, sudjelovao u pisanju više desetaka dopisa kojima se branila hrvatska jezična samobitnost. Čovjek bi očekivao da će potreba za pisanjem ovakvih štiva prestati nakon osamostaljenja hrvatske države, no u posljednjih se nekoliko godina ćutim kao da sam ušao u vremeplov te se našao u Madridu ili u Buenos Airesu 1961.
Nažalost, došli smo do toga da nas se udara i iz susjednih država iz kojih nam je tijekom Domovinskoga rata dolazila pomoć. Nedavno sam s nevjericom slušao jednoga od najpoznatijih austrijskih vinara, gradišćanskoga Hrvata Matu Klikovića, koji mi je ispripovjedio koliko je truda uloženo u to da se Gradišćanci izbore za hrvatsku nastavu (pri čemu su prvi u odnemaganju, gle čuda, bili neki odnarođeni Hrvati).
Nakon razgovora mi je bilo jasnije zašto se trenutačno toliko mučimo da se izborimo za samobitnost hrvatskoga jezika u toj nama nekoć prijateljskoj državi, u državi u kojoj se objavljuje na književnome jeziku opisanom u Slovnici hervatskoga jezika za selske škole (1919.) Mate Meršića Miloradića, na jeziku čije ime neki austrijski ćato problematizira.
U pokušaju da se pomogne austrijskim Hrvatima da se izbore za narodno ime jezika na cjelokupnome austrijskom ozemlju u jednome sam dopisu naveo sljedeće:
„Budući da je gradišćanskohrvatski jezik u Austriji priznat kao manjinski jezik autohtone hrvatske manjine u Austriji pod narodnim imenom, nedosljedno je i nije u skladu s visokim demokratskim načelima koje Austrija baštini isto pravo uskratiti ostalim Hrvatima u toj državi te njihov jezik spajati s bošnjačkim, crnogorskim i srpskim pod zajedničkom pokratom BCHS.
Vjerujemo da će u duhu stoljetnoga života unutar iste države te iskrenoga hrvatsko-austrijskoga prijateljstva svim Hrvatima u Austriji biti omogućeno pravo da se služe narodnim imenom svojega jezika.“
U reakciji, pak, na činjenicu da Hrvatima u Švicarskoj tijekom popisa stanovništva u rubrici materinski jezik nije bilo dopušteno da upišu hrvatski jezik, navodio sam najstarije povijesne potvrde glotonima (imena jezika) hrvatski, od Dobrinjske darovnice iz 1230. do danas, pri čemu mi je uvelike pomogao Darko Žubrinić upućivanjem na glagoljska vrela.
Ovih sam se dana često čuo s Antom Čuvalom, uglednim hrvatskim povjesničarem s međunarodnom karijerom i povratnikom u Ljubuški iz SAD-a, koji mi je proslijedio nekoliko e-poruka.
U jednoj od njih bio je dopis koji je Brian Gallagher, osvjedočeni hrvatski prijatelj (o njegovu zagovaranju hrvatske samostalnosti tijekom 90-ih izvijestio me je Mate Kovačević, a o današnjoj zauzetosti za hrvatska pitanja na Twitteru Viktor Matić), uputio Sveučilištu Britanska Kolumbija (University of British Columbia) u Vancouveru u Kanadi zabrinut zbog podatka da su se u obzir za zaposlenje na mjesto lektora za hrvatski jezik na Odsjeku za srednjoeuropske, istočnoeuropske i sjevernoeuropske studije uzimali ne samo ljudi s nedostatnim znanjem hrvatskoga jezika, nego i ljudi koji hrvatski jezik smatraju nekom vrstom pokrajinske inačice nekakva nadjezika (čitaj srpskohrvatskoga ili, modernije, BCHS-a).
Gallagher je taj podatak uočio u dopisu koji je sastavio George Kovačić, ugledni Hrvat iz Vancouvera, te koji su supotpisali mnogi vankuverski Hrvati zgroženi izjavom jednoga od pristupnika na mjesto lektora za hrvatski jezik da je hrvatski jezik nastao tek raspadom Jugoslavije.
Od predstavnika sveučilišta kanadski su Hrvati zaiskali da djeluju apolitično, stručno i s poštovanjem prema hrvatskome jeziku i identitetu jer su Hrvati zaseban narod koji govori zasebnim jezikom. Brian je Gallagher, pak, svojemu dopisu spomenutomu sveučilištu priložio objavljeni govor hrvatskoga jezikoslovca Branka Franolića The Croatian Language Today, koji je održan 26. svibnja 2001. na Trinity Collegeu Sveučilišta u Cambridgeu.
U Franolićevu je govoru, među ostalim, opisano uništenje Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša u bivšoj državi (Gallagher to naziva srpskim kolonijalističkim činom) i uspješno spašavanje jednoga primjerka zahvaljujući kojemu je 1972. pravopis pretisnut u Londonu. U govoru je usto Franolić ukratko opisao razlike između hrvatskoga i srpskoga.
Gallagher na koncu svojega pisma izražava nadu da će na mjesto lektora za hrvatski jezik zaposliti pravi znalac hrvatskoga jezika, a ne zagovornik srpsko-hrvatskoga čudnovatog kljunaša. Ujedno u jednoj od svojih e-okružnica upozorava na moguće zatvaranja Hrvatskih studija u Australiji, o čemu hrvatsku javnost mjesecima izvješćuje Luka Budak, te napominje kako za obranu hrvatskoga identiteta u inozemstvu nije dovoljno djelovanje aktivista u hrvatskome iseljeništvu, nego jače zauzimanje hrvatske intelektualne elite i vlasti.
U vrijeme pisanja ovoga štiva, obaviješten sam kako su se predstavnici vlasti upoznali s problemom i da će reagirati. Kako s nekima od njih dugo surađujem, vjerujem da hoće. Dok čekamo konkretan odgovor, nema nam druge nego zahvaliti našim iseljenicima poput Georgea Kovačića, prijateljima poput Briana Gallaghera te povratnicima poput Ante Čuvala, koji ne dopuštaju da ono za što smo se izborili u znatno težim vremenima, zbog nezainteresiranosti i nebrige propadne u razdoblju kad bi o ugledu hrvatske države sustavno morale skrbiti institucije.
Da problem BCHS-a dolazi i u naše dvorište, izvijestili su me i prijatelji iz Mostara, gdje se na mjesto profesora hrvatskoga jezika nerijetko zapošljavaju profesori s diplomom Studija za bosanski, hrvatski i srpski jezik na kojemu postoji predmet Standardni bosanski, hrvatski i srpski jezik. Dokad tako?
Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik
