Čini se kako nikada kao u ovo naše vrijeme nije bilo toliko pametnih ljudi koji su se povukli u neku svoju unutarnju tvrđavu i zaključili kako je najbolje šutjeti. S ovom pandemijom kao da je Hrvatsku zahvatio neki totalitarni duh, koji u javnom prostoru tolerira samo jedno mišljenje, dok su sva ostala unaprijed obilježena kao nepoželjna i kriva.
Ironija je da su ta alternativna razmišljanja istovremeno i većinska, piše Borislav Ristić na blogu Večernjeg lista.
Tako sam u zadnje vrijeme često imao prilike razgovarati s mnogim katolicima na temu cijepljenja. Iako nisam katolik, zanimalo me je zašto se toliko puno katoličkih vjernika odbija cijepiti, unatoč tome što su ih papa i biskupi pozvali da to učine. Većina njih kaže kako nema problem sa samim cijepljenjem, ali da njihovi argumenti ne dopiru do javnosti, jer ih nitko ne zastupa, niti iznosi njihove argumente.
Smatraju da su ostavljeni na brisanom prostoru i prepušteni samima sebi, jer ono što govore najčešće se uopće ne čuje od galame “Kaligule s Pantovčaka”, dok ih, s druge strane, “etiketira i progoni Dioklecijan iz Banskih dvora”. I kad su očekivali da makar Crkva stane na njihovu stranu, sad se moraju nadglašavati i s klerom koji kao da ne razumije problem, a ako ne razumiju problem, jasno da ne mogu ni ponuditi rješenje.
A što im je sporno? Pa, većina njih ima moralnu dvojbu oko cijepljenja zbog toga što, od cjepiva koja su kod nas u ponudi, cjepiva Johnson&Johnson (PER.C6) i AstraZeneca (HEK293) u svom sastavu sadrže stanice pobačenog ploda, jer su korištene u sve tri faze razvoja cjepiva, dok Pfizer i Moderna ne sadrže, ali su u zadnjoj fazi ispitivanja cjepiva koristili stanične linije (HEK293) pobačene djece.
Posebno je zastrašujuće kada shvatite kako oznaka HEK293 predstavlja kraticu za Human Embryonic Kidney, odnosno, “bubreg ljudskog embrija”. Kako u istraživanju fetalnih tkiva smrt stanice čini tkivo neprikladnim za svrhu – tkiva i organi se moraju uzeti “unutar pet minuta”, što znači kako su te stanice uzete s bubrega živog ploda u roku pet minuta nakon pobačaja. Broj 293 u ovoj kratici označava kako se radi o 293-em pokušaju.
Zato je tim ljudima šokantno kada se o tome govori kao o nekakvom pobačaju iz “davne 1972. godine u Nizozemskoj”. Stanice PER.C6 potječu iz mrežnice oka fetusa koji je namjerno pobačen 1985. godine, nakon osamnaestog tjedna trudnoće. Obje stanične linije su pretvorene u “tvornice” za uzgoj besmrtnih stanica, koje se danas mogu kupiti za 500 eura.
Kada se to pitanje pojavilo kao problem, proizvođači mRNA cjepiva su izašli s priopćenjem kako više ne koriste fetalne stanice u testiranju cjepiva. Ali, ako do sada nisu imali moralnih prepreka u korištenju ovih staničnih linija – nego su se vodili isključivo komercijalnim interesima – nema razloga sumnjati kako su zbog istih materijalnih interesa i sada bili spremni zaobići isitinu.
To je razlog zbog kojeg vjerujući katolici imaju moralni problem s prihvaćanjem takvog cjepiva, jer ne žele imati posla s nečim što ima ikakvu vezu sa staničnim linijama pobačene djece. Ako Biblija uči kako “krv pravednika iz zemlje vapi Bogu za pravdom”, moralno je neprihvatljivo tu “krv” imati “unutar sebe”. Neki čak u tome vide “pakleno krštenje”, onaj “žig Zvijeri” iz Otkrivenja, bez kojeg se “neće moći ni jesti, ni piti” tj. “kupovati i prodavati”.
Kongregacija za nauk vjere je, s druge strane, tim povodom prihvatila očiti kompromis, ocijenivši kako je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa”, uz zanimljivo objašnjenje – zato što “etički nesporna cjepiva nisu dostupna”. Dakle, nešto je moralno zato što ne postoji alternativa.
Moji sugovornici u ovome vide krajnju moralnu relativizaciju, jer argument kaže kako je cijepljenje moralno prihvatljivo zato što je pandemija, pa onda nema veze što su korištene stanične linije pobačene djece, a i to je bilo davno. Tako dolazimo do trenutka kada se kaže “bolje da jedan umre nego da cijeli narod propadne”. Taj argument zvuči poznato – s tom je argumentacijom taj jedan Isus, završio na križu.
Ako je sad moralno prihvatljivo pristati na pobačaj, kako će to, onda, sutra biti moralno upitno u nekoj drugoj prilici, na primjer, kada se bude spašavao život nekog djeteta? Ne kaže se uzalud, kako “kompromis između istine i laži uvijek ide na štetu istine”. Ali, tako to biva kad se parcijalne istine prodaju pod nove dogme, jer se ne može prihvatiti samo jedan njihov dio, već se time pristaje na čitavu jednu novu stvarnost.
Zbog toga ono što papa priča u avionu ili biskup Uzinić na Facebooku smatraju njihovim osobnim mišljenjem. Oni se drže onoga kako je savjest osobna kategorija i da “onome kome je više dano od toga se više i očekuje”, ali ako to sada nije tako, ne mogu negirati stvarnost, pa da im mišljenje pape i biskupa postane izgovor za prihvaćanje nečega na što ih se uvjetuje i egzistencijalno prisiljava.
Ako se cijepljenje na početku, kada je naputak Kongregacije pisan, još i moglo smatrati žrtvovanjem za druge, to više nije slučaj danas, kada je već mjesecima jasno kako i cijepljeni prenose virus. Tu nismo suočeni samo s moralnom relativizacijom, već i s negiranjem stvarnosti. Ali, kako će sada promijeniti odluku ti isti koji su se već cijepili? I ne samo da su se cijepili, nego su zapovijedili i svima oko sebe da se moraju cijepiti.
Previše je poniznosti potrebno i previše je teško ići protiv samoga sebe i nešto što si među prvima učinio sada proglasiti moralno neprihvatljivim. Ako si se sam već cijepio, kako ćeš sada promijeniti odluku – pa optužio bi samoga sebe!
A tu dolazimo do novog apsurda, koji kaže kako je cijepljenje moralno opravdano, ali nije moralna obveza. I kako nije moralna obveza, ali je zato – “čin ljubavi”! Pa, kakav je to čin ljubavi koji nije moralna obveza? Kakav je to čin ljubavi protiv volje i pristanka onoga kojeg se ljubi? Opće je poznato kako se takav “čin ljubavi” protiv volje onoga koga se “na taj način ljubi” – svugdje na svijetu kažnjava kaznom zatvora od nekoliko godina.
I ne samo to, nego vidimo kako će taj čin ljubavi imati i nastavke – u nekoliko doza. Kakva je to, onda, ljubav? Je li to ona ljubav koju Pavao opisuje kao “nenametljivu”? To podsjeća na jednu filmsku scenu u kojoj žena pokušava muškarcu koji radi u marketingu objasniti kako je zaljubljena u njega, na što joj on odgovara – “to što ti zoveš ljubav izmislili su ljudi poput mene da bi bolje prodavali određene proizvode”.
Znači, ovdje imamo situaciju u kojoj crkva proglasi nešto moralno opravdanim zato što ne postoji alternativa, ali ne može zapovjediti cijepljenje, jer bi to bila povreda slobodne volje, pa zato cijepljenje nije moralna obveza. Ali onda zaobilaznim putem, kroz jednu marketinšku frazu, proda priču kako je cijepljenje – “čin ljubavi”.
Tako ispada da, kao što država kaže kako cijepljenje nije obavezno, ali te egzistencijalno ucijenjuje ako se ne cijepiš, isto tako i crkva cijepljenje ne smatra moralnom obvezom, ali na cijepljenje poziva služeći se moralnom ucjenom – “zar si ti, koji se ne želiš cijepiti, veći katolik od pape?” Čini se kako mnogi nisu svjesni činjenice kako se od dugotrajnog i upornog hodanja po rubu i oko ruba, može preko njega i pasti.
I tu vidimo kako nije tolika odgovornost u tome što su se crkveni velikodostojnici sami među prvima cijepili, već u tome što je taj mali grijeh postao korijen jedne rijeke koja nosi i sve za njima. Kao što nije veličina Adamova grijeha samo u tome što je prvi “jeo jabuku”, već što su svi nakon njega jeli jabuke.
Zbog svega toga oni danas nisu ljuti na Crkvu, već žalosni i razočarani u one koji ih vode. Kažu, ako smo se dosad morali boriti protiv svijeta, zar se sad moramo boriti i s vama i objašnjavati vam ono što biste vi trebali vidjeti bolje od nas? Ako želite pomoći svojim vjernicima u trenutku kada su oni egzistencijalno ugroženi, ne možete pilatovski govoriti kako se ne smije nametati, već treba ljudima ponuditi opciju.
Mnogi smatraju kako je Crkva ovim prešla Rubikon iza kojeg nema nazad. Ali, isto tako, ovo vrijeme vide i kao vrijeme križa i moralnog pročišćenja, jer su po ovome križu na vidjelo izašle “namisli mnogih srdaca”. Tako je izašlo van sve što je trebalo izaći, od pedofilije i licemjernih života, pa sve do toga kako oni koji drugima propovijedaju o pouzdanju u Boga sami imaju siguran prihod i ne vide patnje naroda oko sebe.
Otuda nisu začuđeni pojavom da se u istom danu mogu javno objaviti dva potpuno oprečna stava – jedan prije, a drugi nakon susreta s “carem”. Na taj način duhovni pastiri ne olakšavaju narodu nositi križ u teškim vremenima, već mu povećavaju njegovu težinu. Ali, kako se kaže, ne može se imati i ovce i novce.
Da zaključimo, katolici ne odbacuju činjenicu kako je cjepivo najveći doseg suvremene medicine, nego imaju moralnih prepreka primiti cjepivo koje ima bilo kakvu vezu sa staničnim linijama pobačene djece. Upravo zato su tužni dok gledaju kako crkva s vlastima sklapa trule kompromise oko obnove crkvenih građevina, dok nitko ne zastupa “živu crkvu” i ne čuje njihov vapaj.
Pitaju se zašto nitko ne zatraži da se tim ljudima ponudi cjepivo koje nije moralno kompromitirano? Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji.
Zašto se katolicima ne ponudi cjepivo, poput indijskog Covaxina, oko kojeg ne bi bilo ni moralnih ni geopolitičkih prepreka? To je cjepivo koje priznaje i Svjetska zdravstvena organizacija, a, osim toga, radi se cjepivu koje se bazira na tehnologiji inaktiviranog virusa, koja se primjenjuje desetljećima.
Shvaćate li kako razlog male procijepljenosti među najugroženijima i starijim ljudima nije samo nepovjerenje u efikasnost cjepiva – nego i to što ti ljudi imaju moralni problem prihvatiti cjepiva koja su trenutno u ponudi? Iako su neposredno ugroženi, kažu kako se oni ne boje smrti i “onoga koji ti može uzeti tijelo, već onoga koji ti uzima dušu”, zaključuje Borislav Ristić.
