Robert Roklicer: KAVIJAR

VRATIVŠI se s koncerta Maksima Mrvice, Airbusom A380 iz Berlina u Zagreb, svratio sam u svoj omiljeni restoran na nešto raniji ručak. Htio sam se zapravo malo počastiti jer sam pozamašne troškove izleta platio samo jednim potezom svoje bankovne kartice. No nisam se osjećao pretjerano gladnim pa sam za predjelo naručio tek juhu od kozica i kukuruza, za glavno jelo toplog jastoga s grahoricom i tartufima, a za kraj Creme Brulee, vrlo ukusni desert, jer mi od slijetanja zrakoplova vrtoglavo pada šećer.

Na koncu sam ispio i čašu rashlađenog White Gold šampanjca. Provukao sam karticu i otišao kupiti Toyotu Amphibicruiser, mali znak pažnje za moju kćer jedinicu koja definitivno zaslužuje voziti pristojni terenac po našim katastrofalnim cestama.

Provukao sam karticu i krenuo prema izlazu salona kad me je trgnuo glas prodavača: – Gospodine, zvali su iz vaše banke… znate, malo mi je neugodno, ali poručili su vam da ste ušli u minus na tekućem računu za 418 tisuća kuna. – Dobro, a u čemu je problem, upitah s vrata, pa imam pravo potrošiti još osamdesetak tisuća, zar ne? – Da, odgovorila mi je seljačina u jeftinom Varteks odijelu, ali iz banke pitaju želite li da vam odobre dodatnih 500 tisuća kuna dopuštenog prekoračenja po računu? – Ne znam, odgovorio sam sebi u bradu, što ću ako novinari saznaju da imam pravo na milijun kuna? Ionako me već zajebavaju zbog ovih pišljivih 500 tisuća.

– Razmislite gospodine Josipoviću, ali nije loše kad imate na kartici nešto viška novca za, ono… da vam se nađe…

Tada sam se probudio i shvatio da nisam Ivo Josipović. Jebeš život, zaključio sam uzbuđeno i otišao popiti najbolju travaricu na svijetu koju proizvode fratri s Velebita, a u Zagrebu je poslužuje jedina legendarna purgerska krčma „Pod starim krovovima“.

Naručio sam odmah cijelu litru jer me je mučila savjest što nisam bio uz Miranda Mrsića kad je pred brojnim televizijskim kamerama ponosno izjavio da se udovoljava jednom od zahtjeva branitelja koji više od dva mjeseca prosvjeduju ispred Ministarstva u Savskoj ulici. Kažem, mučila me je savjest jer bih ga poljubio u ono njegovo izborano čelo što je malčice odgodio  primjenu članka o mirovinskom osiguranju kojim bi se braniteljske mirovine razdvojile na radni i braniteljski staž.

Tim više bih ga zaslinio jer oficiri Titove armade koji desetljećima uživaju u povlaštenim mirovinama, nisu ni bili u prijedlogu primjene famoznog članka. Njihove privilegije – po mišljenju aktualne hrvatske vlade – nipošto ne treba dirati, ne treba im se suditi za masovne ratne zločine, mora im se dopustiti da nose štafetu svakog 25. maja, plešu kozaračko kolo pred Brozovom kućom u Kumrovcu, a njihov braniteljski staž je eto ostao neupitan.

Da je kojim slučajem danas živ Augustin Tin Ujević vjerujem da bi rekao „Noćas se moje čelo žari…“ jer bih izljubio čela svih onih dušobrižničkih novinara koji petnaestak godina natjecateljski pišu o 500 tisuća privilegiranih (kažu, redom lažnih!) branitelja zbog kojih je Lijepa naša u banani. Pri tome izostavljaju neke, po njima posve nevažne, činjenice; da braniteljske mirovine/povlastice koristi manje od 10 posto tih istih branitelja (točnije tek nešto više od 48 tisuća, dok je povlaštenih partizanskih ili JNA-ovskih mirovina – iako je od NOB-a prošlo gotovo sedamdeset godina – premašilo 12 tisuća) ali i da je Domovinski rat trajao dulje od četiri godine u kojem je poginulo 15.970 hrvatskih branitelja i civila, kao i da se pod velikosrpskom okupacijom našlo 14.769 km2, odnosno više od četvrtine ukupnog hrvatskog teritorija.

Dodamo li tome da je 1991. godine bilo preko 550 tisuća prognanih i izbjeglih, a da je u četničkim logorima završilo na tisuće Hrvata, čini mi se, jer ovo samo nagađam, kako je najveći grijeh branitelja to što su obranili domovinu ili su možda  počinili neoprostivi zločin – prema mišljenju vladajuće garniture – srušivši Jugoslaviju? Jer čisto sumnjam da je ovih 48 tisuća privilegiranih branitelja uspjelo razjebati državnu blagajnu.

I dok sam u krčmi mrtav-pijan najavljivao svoju kandidaturu na narednim predsjedničkim izborima 2019., kako bih imao redovnu plaćicu od 22.607,69 kuna za svoj ne-rad, dobio pravo na minus od 500 tisućica na računu, tjelohranitelje, vozača, kuharicu, blindirani mercedes i prostrani ured u kojemu će mi se brutalno ulizivati brojni podanici, prišao mi je najbolji živući filmski redatelj Kristijan Milić i rekao da se jučer ubio Robin Williams, američki glumac i oskarovac. Iako mi Tatica u suknji nije nikada bio omiljen glumac, bi mi ga žao.

Još kad mi je Kristijan rekao da je Williams bolovao od teške depresije zbog dva razvoda i manjka kavijara u hladnjaku, neprimjetno sam pustio suzu iz krmeljavog oka. Jer, isti čas sam se prepoznao u njemu i njegovim nedaćama – i ja sam se, naime, dvaput razveo, a kavijar sam samo jednom vidio, i to posljednji put prije dvanaest godina na tv-u u nekom norveškom dokumentarcu.

Vraćajući se doma, ugledao sam mladu, talentiranu pjesnikinju Katarinu Miličević kako cipelari po Gornjem gradu. – Upravo sam saznala; umro je Stjepan Gulin, rekla mi je lijepa Katarina. Gulin je 2012. godine zasluženo dobio Goranov vijenac za cjelokupni doprinos hrvatskoj poeziji. Gulin je bio povučen, samozatajan pjesnik i prozaik koji je za života bježao od veće medijske pažnje (kako to uporno čini i bard poezije Danijel Dragojević). Gulin je iza sebe ostavio neprocjenjivi trag na hrvatsku književnu riječ i – s ponosom to govorim – bio moj dragi prijatelj.

Stoga sam se umjesto u svoj neuredni stan, vratio u krčmu, ovaj put s Katarinom, i zamolio je da mi pročita nekoliko svojih pjesama, uvjeren kako bi i Gulin učinio istu stvar da je na mom mjestu – prepustio se dobroj poeziji a pogled upro k mladoj poetesi.