Robert Roklicer: “Vražju mater neš pil!”

NISAM siguran kako ću preživjeti s tisuću kuna još dvadesetak dana. Ovog časa mi je bitno da sam platio račune za plin, struju i Internet. Kuverte s drugim računima nisam ni otvarao; jednostavno sam ih pobacao u kontejner s reklamnim prospektima koji nude božićne popuste za brojne kućanske proizvode – od kineskih kondoma do radioaktivnog metalno kemijskog elementa a čija cijena za gram iznosi tek nešto više od 27 milijuna dolara. Polovično sam napunio i hladnjak s turbo jeftinim namirnicama, mahom onima kojima je prošao rok uporabe. Ruku na srce, i meni je odavno istekao rok trajanja pa se još nisam nikome požalio.

Kako rekoh, nisam siguran kako ću razvući tu svoju tisućicu na tri tjedna, ali niti sam siguran kako će tamnoputi američki glumac i stand-up komičar Bill Cosby,  suočen s optužbama za seksualno zlostavljanje, nagovoriti novinare da ostanu „nepristrani“ ili narodski rečeno – kako ih je javno pozvao – da ignoriraju prozivke navodno zlostavljanih žena: Barbare Bowman, Victorije Valentino, Janice Dickenson te desetke drugih – kao što to već čine (reče Cosby i ostade živ!) afroamerički mediji i njegova vrlo vremešna supruga Camille Olivia Hanks.

Zvučat će maliciozno, ali ako crnac (pardon, Afroamerikanac) upozorava da objektivno, nepristrano i slično kvazimetrijsko sranje

o njemu mogu napisati / govoriti samo afroamerički novinari i njegova (također) tamnoputa 70-godišnja Camilla, zašto se onda „bljedoliki“ Maks Suard, tršćanski svećenik suočen s optužbama seksualnog zlostavljanja nad 13-godišnjom djevojčicom, nije pozvao na „nepristranost“ katoličkih glasila već je priznao svoj sramotni čin i počinio samoubojstvo u župnoj zgradi? I naravno, sad se vjerojatno pitate zašto uspoređujem jednu planetarnu zvijezdu kao što je Bill Cosby i nekog tamo svećenika Suarda?

Vjerojatno stoga što su obojica (po)činili iste stvari: Cosby je zbog svojih dobrotvornih nastupa vrlo ponosno nosio reputaciju humaniste / Maks Suard je među tršćanskim vjernicima važio za dobrotvora – Cosby je stekao popularnost mahom među Afroamerikancima / Suard se „proslavio“ kršćanskim propovijedima – Cosby je seksualno iskorištavao desetke maloljetnica (najstarija je, navodno, imala nepunih 17 godina i to u vrijeme kad je njemu bilo gotovo 50) / Suard je bludničio nad 13-godišnjakinjom…

Razlika je, dakle, u samo jednom: Bill se poziva na afroameričku podršku dok je Maks odlučio dići ruku sam na sebe nakon što je biskupu Crepaldiju priznao svoju odgovornost i napisao neku vrstu memorijala kojom je zatražio oprost od Boga, ali i djevojčice za zlo koje joj je počinio. Imam li sućuti za Billa Cosbyija? Nemam! Nemam ni za Maksa Suarda, ali, priznajem, za jednog bijelca ima puno veća muda od Afroamerikanca.

Vesna Pusić negdje je u Beogradu, iako joj nije ni na kraju pameti sudjelovati na Kineskom summitu u Srbiji. Šešeljeva poruka „braći Slavenima“, od prije par tjedana,  da mu je Pusićka draga zbog četničkog porijekla, ponovno je zarotirala naš državni protokol. Umjesto Milanovića inzistirala je da ipak ide ona, i to usprkos svakoj činjenici da su pozvani samo šefovi 16 vlada srednje i istočne Europe. Mada Vojo niti riječju niti mišlju nije okrznuo Milanovića, Zoki se (kao!) opako nadurio i svoje mjesto prepustio ministrici vanjskih i europskih poslova. Pitanje za milijun kuna glasi; ako Pusićka već i sama izjavljuje kako“neće biti bilateralnih susreta jer je sad na redu posjet mog kolege ministra vanjskih poslova Srbije Hrvatskoj“, hoće li onda umjesto na summitu tajno boraviti u Ulici Svetozara Markovića (sjedištu Srpskih radikala)? Hoće li ukoriti vojvodu Šešelja zbog izjave hrvatskim medijima? Ili želi nešto posve drugo? Možda samo želi (ovo samo nagađam!) postati vojvotkinja?

Zahvaljujući još jednoj vojvotkinji (ovaj put vojvotkinji hrvatske kulture, Andreji Zlatar Violić) gotovo je neopaženo prošla posjeta našoj zemlji Eleanore Livingstone, škotske pjesnikinje čija je knjiga „Even the Sea“bila u najužem izboru za prestižnu londonsku nagradu „New Poetry Award“. Livingstone, naime, osim što piše književne kritike te je urednica u nekoliko znamenitih izdavačkih kuća u Velikoj Britaniji, direktorica je najvažnijeg pjesničkog festivala – i to onog u Škotskoj, festivala StAnza u St. Andrewsu, čiji je osnivač nedavno preminuli irski nobelovac Seamus Heaney.

Netko naivan će reći, nije Zlatarica kriva što se iz proračuna izdvaja sramotnih 0,49 posto za kulturu, pa se eto drugovi književnici sami snalazite kad već hoćete Škote u Zagrebu… Pa ipak, sve nam je lijepo obrazložio Pajo Kanižaj (nadahnut valjda Ministarstvom kulture i aktualnom ministricom) gotovo proročanski napisavši pjesmu „I onda neš pil“. Zlatarica je – i ovo samo nagađam, Paji nadopisala samo posljednji stih koji glasi: Vražju mater neš pil! A to bi pametnom trebalo biti dosta…